Prvi je glas iz starog bunara čuo sedamnaestogodišnji Adis Kapić dok se jedne novembarske večeri vraćao biciklom iz susjednog sela. Bilo je malo poslije deset, magla se spustila preko livada, a put kraj napuštene kuće rahmetli Sulejmana Bećirovića bio je potpuno pust. Bunar je stajao desetak metara od ceste, obrastao kupinom i zatvoren teškim drvenim poklopcem koji niko godinama nije pomjerao.
Kada je Adis prolazio, začuo je nešto što ga je natjeralo da zakoči. Iz pravca bunara došao je tih, promukao glas. Nije mogao razumjeti cijelu rečenicu, samo dvije riječi: „Jesi li… tu?“ Adis je ostao ukočen nekoliko sekundi, zatim povikao: „Ko je?“ Niko nije odgovorio. Prišao je nekoliko koraka, ali tada se glas ponovo začuo, još tiše.
Adis je skočio na bicikl i odjurio kući. Do jutra je pola sela kod Kalesije već znalo priču. Stariji su se smijali i govorili da je dječak čuo lisicu ili vjetar u cijevima, ali sljedeće noći glas je čuo i pedesetčetverogodišnji Rasim dok se vraćao iz druge smjene. Treće noći čula ga je žena iz kuće preko puta.
Do kraja sedmice više se niko nije smijao. Gotovo svake noći, između deset i ponoći, iz pravca starog bunara dopirao je nečiji glas. A onda je jednog hladnog jutra Rasim na blatnjavoj zemlji pored bunara pronašao svježe tragove cipela koji su dolazili iz šume, obilazili bunar i ponovo nestajali među drvećem.
Bunar je već imao dovoljno tešku prošlost da selo odmah počne stvarati najgore priče. Pripadao je Sulejmanu Bećiroviću, nekadašnjem stolaru koji je umro prije jedanaest godina. Njegova kuća ostala je prazna jer mu je jedini sin Vedad živio u Sarajevu i rijetko dolazio. Bunar se nije koristio više od dvadeset godina nakon što je selo dobilo vodovod.
Nekada je bio dubok skoro dvadeset metara, ali niko nije znao koliko je vode još unutra. Djeci je bilo zabranjeno prilaziti mu. Nakon priče o glasu zabrana više nije bila potrebna. Čim bi pao mrak, ljudi bi prelazili na drugu stranu ceste. Jedni su tvrdili da glas pripada Sulejmanu. Drugi su se sjetili priče da je tokom rata jedan nepoznati čovjek nestao u tom kraju.
Najstarija mještanka, nana Fadila, naljutila se kada je čula šta se priča. „Mrtvi imaju svoja mjesta, a živi svoje probleme“, rekla je. „Ako čujete glas, tražite živog čovjeka.“ Niko je nije ozbiljno poslušao sve dok se nisu pojavili tragovi. Tada je postalo jasno da neko zaista dolazi do bunara noću.
Rasim i još trojica muškaraca odlučili su pregledati mjesto po danu. Nisu otvarali bunar jer je poklopac bio težak i truo, nego su prvo pregledali okolinu. Tragovi su pripadali jednoj osobi. Cipele nisu bile velike, a desni otisak bio je dublji na peti, kao da osoba šepa ili neravnomjerno hoda. Na kamenom rubu pronašli su komadić plave tkanine zakačen za ekser i nekoliko svježih ogrebotina.
Najčudnije je bilo to što su u blatu pronašli malu bateriju kakva se koristi u jeftinim džepnim lampama. Rasim je predložio da pozovu policiju, ali drugi su mislili da prvo treba pitati Vedada, vlasnika imanja. Vedad je stigao iz Sarajeva narednog dana. Kada je čuo priču o glasu, prvo je mislio da ga mještani zadirkuju. Onda je vidio tragove.
Rekao je da niko nema dozvolu dolaziti na imanje i da u bunaru sigurno nema ničega osim vode i kamenja. Ipak, kada su ga pitali postoji li neki razlog zbog kojeg bi neko noću dolazio upravo tamo, Vedad je postao neobično tih. „Ne znam“, rekao je. „Ali moj otac je posljednjih godina života često sjedio kraj tog bunara. Nikad mi nije objasnio zašto.“
Te noći nisu pravili zamku niti se skrivali s kamerama. Vedad je insistirao da, ako postoji mogućnost da neko ulazi na opasno imanje, treba postupiti normalno. Obavijestili su lokalnu policijsku stanicu i dogovorili da se područje pregleda. Prije dolaska policije, međutim, dogodilo se nešto što je misteriju učinilo još većom. Oko jedanaest sati žena koja je živjela preko puta ponovo je čula glas.
Ovoga puta nije zvučao kao jedna osoba. Čula je kratku rečenicu, zatim nekoliko sekundi tišine, a onda drugi, mnogo slabiji glas. Ujutro su pored bunara pronađena dva različita traga. Jedan je bio isti kao ranije, s dubljim otiskom desne pete. Drugi je bio sitniji i vodio je samo nekoliko metara prema staroj šupi, gdje je nestajao na suhoj zemlji. Pored poklopca sada je ležala i prazna plastična boca vode. Selo je bilo uvjereno da neko noću izlazi iz bunara ili da se unutra neko krije.
Policajci su stigli tog prijepodneva zajedno s vatrogascima jer niko nije želio otvarati stari bunar bez osiguranja. Kada su pažljivo uklonili poklopac, unutra nisu pronašli čovjeka. Bunar je bio djelimično urušen i na dnu je još bilo nekoliko metara vode. Međutim, jedan vatrogasac odmah je primijetio nešto neobično. Iz zida, oko dva metra ispod površine, izlazila je stara metalna cijev promjera desetak centimetara.
Vedad se sjetio da je njegov otac nekada spominjao odvod koji vodi prema šupi. Cijev nije služila za vodu iz bunara. Bila je dio mnogo starijeg sistema kojim se nekada provjetravao mali podzemni prostor za čuvanje krompira i jabuka.
Otvor tog prostora nalazio se iza šupe i decenijama je bio prekriven daskama, zemljom i korovom. Kada su ga pronašli i očistili, shvatili su nešto što je odmah objasnilo barem dio misterije: zvuk iz podzemne prostorije putovao je kroz cijev i izlazio u bunaru. Čovjek koji govori iza šupe mogao je zvučati kao da se nalazi duboko ispod zemlje.
Ali ko je tamo dolazio svake noći? Odgovor su pronašli istog popodneva. U podzemnoj prostoriji nalazili su se stari madrac, dvije deke, nekoliko konzervi, boca vode, baterijska lampa i mala torba s lijekovima. Neko je tu povremeno boravio. Na zidu je kredom bilo napisano samo jedno ime: „Mahir“.
Policija je provjerila stvari i ubrzo saznala da u susjednoj općini postoji šezdesetjednogodišnji Mahir Čolić kojeg porodica povremeno traži zbog epizoda dezorijentacije i koji je nekoliko sedmica ranije napustio privremeni smještaj kod rođaka.
Mahir nije bio nepoznat tom kraju. Kao mladić radio je sa Sulejmanom u stolarskoj radionici. Vedad ga se jedva sjećao, ali nana Fadila odmah je znala ko je. „Onaj što je šepao nakon nesreće u pilani“, rekla je. To je objasnilo nejednake tragove.
Mahir je pronađen istog dana nekoliko kilometara dalje, kod napuštene autobuske nadstrešnice. Bio je promrzao i iscrpljen, ali živ. Kada su ga pitali zašto je dolazio u Sulejmanovu staru šupu, njegova priča bila je mnogo tužnija od svih seoskih priča o duhovima. Nakon što mu je prije nekoliko godina umrla supruga, živio je kod različitih rođaka.
Teško je podnosio osjećaj da nema svoje mjesto i povremeno bi odlazio bez objašnjenja. Sjetio se podzemne prostorije jer je kao mladić pomagao Sulejmanu da popravi njen ulaz. Znao je da je suha i zaklonjena. Nekoliko noći prespavao je tamo. Glas koji su seljani čuli bio je uglavnom njegov. Mahir je imao stari telefon koji je mogao primati pozive samo kada bi ga povremeno napunio u jednoj prodavnici.
Svake večeri pokušavao je razgovarati sa svojom mlađom sestrom Azrom. Signal u podzemnoj prostoriji bio je slab, pa bi stajao blizu ventilacijske cijevi i ponavljao: „Jesi li tu? Čuješ li me?“ Zvuk je putovao cijevi prema bunaru i izlazio kao prigušen glas iz dubine.
Ostalo je, međutim, pitanje drugog glasa i manjih tragova pronađenih posljednje noći. Mahir je objasnio da nije bio potpuno sam. Nekoliko dana ranije kraj stare šupe pronašao ga je dvanaestogodišnji dječak Alen iz obližnje kuće. Alen je znao za priče o bunaru i iz radoznalosti ga je pratio.
Kada je otkrio Mahira, starac ga je molio da nikome ništa ne govori jer se bojao da će ga ponovo odvesti negdje gdje ne želi biti. Dječak mu je dvije večeri donosio vodu i sendviče. Drugi glas koji je komšinica čula bio je Alenov. Kada su njegovi roditelji saznali šta je radio, bili su istovremeno prestravljeni i ljuti.
Alen je kroz suze rekao: „Mislio sam da će ga otjerati ako kažem.“ Njegov otac mu je objasnio da pomaganje čovjeku ne znači čuvati tajnu koja ga može dovesti u opasnost. Da se podzemni prostor urušio ili da je Mahiru pozlilo, niko ne bi znao gdje je.
Vedad je bio posebno potresen kada je razgovarao s Mahirom. Starac ga je odmah prepoznao. „Ti si Sulejmanov mali.“ Vedad se nasmiješio. „Nisam više mali.“ Mahir je izvadio iz džepa zahrđali metalni privjesak. Na njemu su bila urezana dva slova, S i M. Objasnio je da ga je Sulejman napravio nakon nesreće u pilani u kojoj je Mahir povrijedio nogu.
Dok nije mogao raditi, Sulejman mu je nekoliko mjeseci donosio drva i hranu. Kasnije su se njihovi putevi razdvojili. „Zato si došao ovdje?“ pitao je Vedad. Mahir je klimnuo. „Kad nisam znao gdje da idem, sjetio sam se mjesta gdje me jednom niko nije pitao zašto mi treba pomoć.“ Vedad je spustio pogled. Njegov otac mu nikada nije pričao o tome.
Mahir nije vraćen u podzemnu prostoriju niti je priča završila tako što je selo jednostavno obećalo da će se brinuti o njemu. Njegova sestra Azra uključena je u razgovor, kao i nadležne socijalne i zdravstvene službe. Pronađeno je rješenje u kojem je Mahir imao mali smještaj bliže sestri, uz podršku koja mu je bila potrebna i mogućnost da redovno izlazi i viđa ljude koje poznaje.
Prvih sedmica nije bio zadovoljan. Govorio je da želi slobodu. Azra mu je odgovorila: „Sloboda nije spavati ispod zemlje dok niko ne zna gdje si.“ Vremenom je prihvatio novi prostor, naročito kada je shvatio da vrata nisu zaključana i da ga niko ne tretira kao zatvorenika.
Stari bunar je nakon svega osiguran novim metalnim poklopcem. Podzemna prostorija također je zatvorena jer nije bila sigurna za boravak. Vedad ipak nije srušio šupu. Popravio je krov i nekoliko mjeseci kasnije pretvorio je u jednostavan prostor gdje su mještani mogli ostavljati alat za zajedničke poslove oko puta i groblja. Na zid je okačio stari privjesak s početnim slovima Sulejmana i Mahira. Nije stavljao objašnjenje. Ljudi koji su znali priču nisu ga trebali.
Najviše se promijenio Alen. Dječak kojeg su odrasli prvo kritikovali zato što je skrivao Mahira počeo ga je posjećivati sa svojim ocem. Mahir bi mu svaki put govorio: „Ti si meni donosio sendviče kad su se odrasli bojali bunara.“ Alen bi odgovorio: „A ja sam zbog tebe dobio zabranu izlaska dvije sedmice.“
Mahir bi se smijao toliko glasno da bi mu krenule suze. Jednog dana dječak ga je pitao zašto jednostavno nije izašao pred ljude i rekao da mu treba pomoć. Mahir je dugo šutio. „Kad dugo zavisiš od drugih, počneš misliti da će svaka pomoć imati cijenu. Onda ti je lakše sakriti se nego opet nekoga moliti.“ Alen možda nije potpuno razumio, ali je zapamtio.
Godinu dana nakon prve noći Adis je ponovo biciklom prolazio pored starog bunara. Zaustavio se na istom mjestu gdje je nekada čuo riječi „Jesi li tu?“ Sada je oko bunara bilo čisto, poklopac siguran, a iz šupe se vidjelo svjetlo.
Nekoliko muškaraca unutra je popravljalo alat za zimu. Nije bilo misterioznog glasa, tragova u blatu ni djece koja su se kladila ko smije prići. Adis se kasnije šalio da mu niko nikada nije zahvalio što je prvi čuo „duha“. Nana Fadila mu je odgovorila: „Nisi ti čuo duha. Čuo si čovjeka, samo ti je trebalo sedam dana da to shvatiš.“
Upravo je to ostalo u sjećanju sela. Mjesecima su ljudi kasnije prepričavali kako je glas putovao kroz staru ventilacijsku cijev, kako su tragovi pripadali Mahiru i kako mu je dječak donosio hranu. Ali priča je s vremenom izgubila ono čega su se ljudi prvih noći najviše bojali. Više nije bila priča o ukletom bunaru. Postala je priča o tome koliko brzo ljudi nepoznatom glasu daju natprirodno objašnjenje, a koliko rijetko pomisle da možda negdje u mraku postoji stvarna osoba koja pokušava biti saslušana.
Jer glas koji se svake noći čuo iz dubine nije pripadao mrtvom čovjeku.
Pripadao je živom čovjeku koji je pitao samo dvije riječi:
„Jesi li tu?“
A selo je tek nakon svježih tragova oko bunara shvatilo da je cijelo vrijeme trebalo odgovoriti.
KRAJ