Bunar koji je vraćao glasove nestalih

Na kraju jednog malog bosanskog sela, između stare šume i nekoliko napuštenih kuća, nalazio se bunar koji je među mještanima bio poznat kao „Bunar šapata“.

Bio je to veoma star bunar, napravljen od velikih sivih kamenova koje je godinama prekrivala zelena mahovina. Oko njega su rasle visoke trave, divlje ruže i stara stabla šljive. Drveni poklopac odavno je propao, pa je otvor bunara uvijek bio taman i dubok.

Stariji ljudi iz sela govorili su da je bunar tu stajao još prije njihovog rođenja.

Ali uz bunar je postojala jedna neobična priča.

Mještani su tvrdili da se poslije ponoći, kada selo utihne i kada se spusti gusta magla, iz dubine bunara mogu čuti glasovi ljudi koji su davno nestali.

Neki su govorili da su čuli glas svog oca.

Drugi su tvrdili da su čuli majku koju nisu vidjeli desetinama godina.

Ipak, niko nikada nije mogao dokazati da je priča istinita.

Većina mlađih ljudi smijala se toj legendi.

Jedini čovjek koji nikada nije ismijavao priču bio je sedamdesetogodišnji Mehmed.

Mehmed je živio u maloj kući nedaleko od bunara. Svake večeri hranio bi svoje kokoši, zatvarao drvenu kapiju i prije spavanja provjeravao da li je sve u redu oko kuće.

Jedne hladne jesenske noći, dok se vraćao kući, začuo je nešto neobično.

Neko ga je dozivao.

„Mehmede…“

Starac se zaustavio.

Pogledao je prema šumi.

Nije bilo nikoga.

Ponovo je krenuo.

Tada je čuo isti glas.

Ovoga puta glas je dolazio iz pravca starog bunara.

Mehmed je polako prišao.

Srce mu je počelo snažno lupati.

Stao je pored kamenog zida bunara i pogledao unutra.

Iz dubine je dopirao hladan zrak.

A onda je začuo riječi koje nije očekivao.

„Mehmede… jesi li me zaboravio?“

Starac je problijedio.

Prepoznao je glas.

Bio je to glas njegovog starijeg brata Mustafe.

Mustafa je nestao u šumi prije četrdeset godina.

Nikada nije pronađeno njegovo tijelo.

Mehmed je tada imao samo trideset godina.

Godinama je pokušavao da pronađe brata, ali bez uspjeha.

A sada je, nakon toliko decenija, njegov glas čuo iz starog bunara.

Mehmed je ustuknuo.

Nije imao hrabrosti da odgovori.

Te noći nije spavao.

Sljedećeg jutra pozvao je svog starog prijatelja Hasana i ispričao mu šta se dogodilo.

Hasan mu nije odmah povjerovao.

Ipak, odlučio je da zajedno odu do bunara.

Stajali su tamo skoro sat vremena.

Ništa se nije čulo.

Samo vjetar koji je prolazio kroz grane.

Hasan se nasmijao i rekao da je Mehmed vjerovatno čuo zvuk iz šume.

Mehmed nije odgovorio.

Jer duboko u sebi znao je da je čuo bratov glas.

Te večeri ponovo je otišao do bunara.

Ovoga puta nije morao dugo čekati.

Iz dubine se začuo šapat.

„Mehmede…“

Starac je zatvorio oči.

„Mustafa?“

Nastala je tišina.

A onda je iz bunara stigao odgovor:

„Nisam ja.“

Mehmed je otvorio oči.

„Ko si onda?“

Nije bilo odgovora.

Umjesto toga, iz dubine bunara začuo se glas jednog drugog čovjeka.

Glas koji je Mehmed dobro poznavao.

Bio je to njegov vlastiti glas.

„Mehmede, ne gledaj dole.“

Starac je napravio korak unazad.

Tada je primijetio nešto na dnu bunara.

U slaboj mjesečini ugledao je staru metalnu kutiju.

Sljedećeg dana pozvao je nekoliko mještana. Zajedno su spustili konopac i izvukli kutiju.

Unutra su pronašli stare fotografije, nekoliko pisama i komad poderane odjeće.

Na jednoj fotografiji bili su Mehmed i njegov brat Mustafa kao dječaci.

Ali među pismima se nalazilo nešto što ih je sve uplašilo.

Jedno pismo bilo je napisano mnogo godina nakon Mustafinog nestanka.

Na njemu je pisalo:

„Ako pronađete ovo pismo, ne vjerujte glasovima iz bunara.“

Mještani su dugo šutjeli.

Niko nije znao ko je napisao pismo.

A onda je Mehmed primijetio datum.

Pismo je bilo napisano samo nekoliko dana prije nego što je Mustafa nestao.

Od tog trenutka niko više nije prilazio bunaru.

Drveni poklopac ponovo je postavljen preko njega.

Godine su prolazile.

Priča je polako postala samo još jedna stara legenda koju su ljudi pričali djeci.

Sve dok jednog jutra, mnogo godina kasnije, jedan dječak iz sela nije pronašao stari bunar otvoren.

Kada je prišao, iz njegove dubine začuo je tihi glas.

Glas njegovog djeda Mehmeda.

Mehmed je tada već bio mrtav nekoliko godina.

Dječak je pobjegao kući i sve ispričao roditeljima.

Niko mu nije vjerovao.

Ali te iste noći, cijelo selo je čulo nešto neobično.

Iz pravca starog bunara dopirao se glas starog Mehmeda:

„Nemojte ga više otvarati.“

Od tada mještani ponovo zatvaraju prozore prije ponoći kada se spusti magla.

A stari bunar i danas stoji na kraju sela.

Neki ljudi vjeruju da zaista vraća glasove nestalih.

Drugi kažu da iza svega postoji potpuno prirodno objašnjenje.

Ali niko više ne želi da provjeri ko je u pravu.

Jer postoji jedno pitanje na koje selo nikada nije pronašlo odgovor:

Ako bunar vraća glasove ljudi koji su nestali… čiji je glas Mehmed čuo kada je čuo samoga sebe?