Konj koji je znao šta će se dogoditi sutra
U jednom malom bosanskom selu, između visokih planina, guste šume i starih kamenih kuća, živio je sedamdesetogodišnji starac po imenu Hasan.
Hasan je bio tih i povučen čovjek. Živio je sam u maloj kući na kraju sela, zajedno sa svojim konjem kojeg je zvao Vihor.
Vihor nije bio običan konj.
Bio je veliki smeđi konj, snažnih nogu i neobično mirnih očiju. Hasan ga je dobio još dok je bio mlad. Godinama su bili nerazdvojni.
Mještani su često govorili da Vihor razumije više nego što bi jedan konj trebao razumjeti.
Ali Hasan se samo nasmiješio kada bi to čuo.
Sve se promijenilo jedne zime.
Jednog jutra Hasan je izašao iz kuće i primijetio da Vihor nemirno udara kopitom o zemlju.
Konj je gledao prema šumi.
Hasan mu je prišao i pomilovao ga po vratu.
„Šta ti je danas?“ upitao je.
Vihor je nekoliko puta tiho zarzao, a zatim se okrenuo prema putu koji je vodio kroz šumu.
Hasan nije razumio njegovo ponašanje.
Kasnije tog dana, jedan njegov komšija krenuo je tim putem prema drugom selu.
Nekoliko sati kasnije vratili su ga kući.
Drvo je palo preko puta upravo na mjestu gdje je čovjek trebao proći.
Srećom, zakasnio je nekoliko minuta i izbjegao nesreću.
Hasan se tada sjetio Vihora.
Ali još uvijek nije pomislio da je njegov konj znao šta će se dogoditi.
Nekoliko sedmica kasnije dogodilo se nešto još čudnije.
Jednog jutra Vihor nije htio izaći iz štale.
Hasan ga je pokušao izvesti, ali konj se svaki put vraćao unutra.
Tog dana Hasan je planirao otići na pijacu u susjedni grad.
„Dobro, ostat ću danas kod kuće“, rekao je kroz smijeh.
Istog poslijepodneva počela je jaka oluja.
Put prema gradu bio je zatvoren zbog odrona.
Hasan je dugo gledao kroz prozor.
Tada mu je prvi put palo na pamet da možda Vihor zaista nešto zna.
Nakon toga počeo je pažljivije posmatrati konja.
I primijetio je nešto neobično.
Svaki put kada bi se nešto trebalo dogoditi sljedećeg dana, Vihor bi se ponašao drugačije.
Ponekad bi stajao okrenut prema vratima.
Ponekad bi odbijao hranu.
A ponekad bi cijelu noć gledao prema šumi.
Hasan je počeo zapisivati sve u jednu staru svesku.
Datum.
Vrijeme.
Ponašanje konja.
I ono što bi se dogodilo sljedećeg dana.
Nakon nekoliko mjeseci, gotovo svaki put se ispostavilo da je Vihor reagovao prije nego što se događaj desio.
Jedne noći Hasan je sjedio pored peći i čitao svoju svesku.
Napolju je padao snijeg.
Odjednom je Vihor počeo snažno udarati kopitama.
Hasan je ustao i otišao do štale.
Nikada ranije nije vidio konja tako uznemirenog.
Vihor je gledao direktno u njega.
Hasan je prišao.
„Šta će se dogoditi sutra?“
Konj je nekoliko trenutaka samo stajao.
A onda je spustio glavu i tiho zarzao.
Hasan je osjetio hladnoću niz leđa.
Te noći nije mogao zaspati.
Sljedećeg jutra pronašao je na vratima štale nešto što tamo nikada ranije nije bilo.
Stajala je mala drvena kutija.
Nije znao ko ju je ostavio.
Unutra je bila stara fotografija.
Na fotografiji su bili Hasan kao mladić i njegov mlađi brat Amir.
Hasan je zanijemio.
Amir je nestao prije više od četrdeset godina.
Nikada nije pronađen.
Na poleđini fotografije bila je napisana samo jedna rečenica:
„Sutra ćeš saznati gdje je nestao.“
Hasan je odmah pogledao prema Vihoru.
Konj je mirno stajao u uglu štale.
Prvi put nije izgledao uplašeno.
Izgledao je kao da je čekao upravo taj trenutak.
Te noći Hasan nije otišao spavati.
U zoru je krenuo prema šumi.
Vihor je išao za njim.
Nakon gotovo sat vremena stigli su do mjesta gdje je šuma bila najgušća.
Tamo je Hasan pronašao staru kamenu kuću koju nikada ranije nije primijetio.
Vrata su bila otvorena.
Unutra je pronašao stare predmete, nekoliko požutjelih fotografija i komad bratove odjeće.
Hasan je počeo plakati.
Mislio je da je konačno pronašao trag koji je čekao četrdeset godina.
Ali onda je primijetio nešto još čudnije.
Na zidu je visjela stara fotografija.
Na njoj su bili Amir i Vihor.
Hasan se ukočio.
Jer fotografija je bila snimljena prije nego što je Vihor uopšte došao živjeti kod njega.
Hasan je prišao fotografiji i pogledao je pažljivije.
Na poleđini je pisao datum.
Bio je to isti dan kada je njegov brat nestao.
Tada je začuo zvuk iza sebe.
Okrenuo se.
Vihor je stajao na vratima.
Hasan je tiho rekao:
„Kako si ti znao Amira?“
Konj ga je samo gledao.
A onda je Hasan primijetio nešto na njegovoj ogrlici.
Mali metalni privezak.
Na njemu je bilo ugravirano ime:
Amir.
Hasan je tada shvatio da priča o Vihoru nije počela kada ga je on dobio.
Počela je mnogo ranije.
Ali najveća tajna tek je čekala da bude otkrivena.
Na dnu stare kuće pronašao je još jednu kutiju.
U njoj je bilo pismo njegovog brata.
Hasan ga je otvorio drhtavim rukama.
Pismo je bilo kratko.
Amir je napisao da je pronašao ranjenog konja u šumi i da ga je pokušao spasiti.
Napisao je i da je vjerovao da će se jednog dana taj konj vratiti čovjeku koji ga treba.
Hasan je podigao pogled prema Vihoru.
Tada je shvatio nešto što ga je potpuno slomilo.
Vihor nije znao šta će se dogoditi sutra.
On je samo pokušavao dovršiti obećanje koje je prije četrdeset godina dao njegovom bratu.
A onda je Hasan pogledao prema starom kalendaru na zidu.
Datum na kalendaru bio je sutrašnji.
I ispod njega je, istim rukopisom kao u starom pismu, pisalo:
„Sutra se vraćam.“
Hasan je ostao potpuno miran.
Jer sada više nije znao da li se njegov brat vraća…
ili neko drugi.