Te jeseni, kada je Ibrahim Džafić poveo posljednjeg vola niz blatnjavi put prema stočnoj pijaci u Živinicama, gotovo cijelo selo znalo je zašto ga prodaje. Njegov sin Amar dobio je priliku nastaviti školovanje u Tuzli, ali Ibrahim nije imao dovoljno novca za smještaj, knjige, autobus i prve mjesece života u gradu.
Imao je sedam dunuma zemlje, staru kuću, malu štalu i jednog snažnog vola po imenu Zekan, bez kojeg je svako proljetno oranje postajalo mnogo teže. Na raskrsnici ga je zaustavio komšija Refik i pitao koliko traži za životinju. Kada je Ibrahim rekao da vola ne prodaje zato što želi, nego zato što Amar mora nastaviti školu, nekoliko muškaraca ispred prodavnice počelo se smijati.
„Prodaješ ono što ti donosi hljeb da bi dječak učio knjige“, dobacio je jedan. „Kad završi, neće znati ni motiku držati.“ Drugi je dodao da će Amar otići u grad, zaboraviti selo i jednog dana se stidjeti očevih blatnjavih cipela. Ibrahim nije odgovorio. Samo je nastavio prema pijaci. Tog dana prodao je Zekana za 2.600 konvertibilnih maraka.
Kada se vratio kući bez životinje, štala mu se prvi put učinila neprirodno tihom. Amar je sjedio na stepenicama i plakao. Znao je šta je otac uradio. „Neću ići“, rekao je. „Naći ću posao.“ Ibrahim je sjeo pored njega i odgovorio: „Ako ostaneš zato što voliš ovu zemlju, poštovat ću te. Ako ostaneš zato što se bojiš potrošiti moj novac, nikad ti neću oprostiti.“
Tri dana kasnije Amar je s jednim koferom otišao u Tuzlu, a Ibrahim je ostao sam pred praznom štalom, slušajući ljude koji su govorili da je upravo napravio najveću grešku u životu.
Bez vola se život na imanju promijenio mnogo više nego što je Amar znao. Ibrahim je prve godine plaćao komšiji da mu traktorom obradi dio zemlje, ali novca nije bilo dovoljno za sve. Zato je zasijao manje kukuruza i odustao od jednog udaljenog komada zemlje. Da bi dodatno zaradio, zimi je sjekao drva za druge, popravljao ograde i pomagao pri utovaru sijena.
Amar je u Tuzli živio skromno, dijelio sobu s dvojicom studenata i vikendom radio u maloj prodavnici rezervnih dijelova. Upisao je saobraćajnu školu, a kasnije nastavio studij vezan za logistiku i organizaciju transporta. Ibrahim nikome u selu nije objašnjavao šta sin studira. Kada bi ga pitali, govorio bi samo: „Uči.“ To je davalo još više materijala onima koji su ga ismijavali.
Refik je jednom, gledajući Ibrahima kako ručno prenosi vreće kukuruza, rekao: „Da ti je Zekan ovdje, manje bi se patio.“ Ibrahim je mirno odgovorio: „Da je Zekan ovdje, Amar možda ne bi bio tamo gdje jeste.“ Ipak, noću bi ponekad sjedio sam pred štalom i pitao se je li zaista previše stavio na sinova leđa. Nikada mu to nije rekao. Amar je već dovoljno dobro znao cijenu svog školovanja.
Prve godine nakon završetka studija nisu donijele nikakav spektakularan uspjeh. Amar nije došao u selo skupim automobilom niti je ocu poslao gomilu novca. Dobio je početni posao u logističkom centru kod Tuzle, radio smjene, unosio podatke, pratio isporuke i učio kako se roba kreće od proizvođača do kupca. Nakon nekoliko godina prešao je u veću firmu koja je sarađivala s domaćim proizvođačima hrane.
Posebno ga je počeo zanimati problem malih poljoprivrednika. Primjećivao je da mnogi imaju kvalitetan krompir, mlijeko, luk, šljive ili kukuruz, ali premale količine da bi pojedinačno pregovarali s većim kupcima. Transport ih je skupo koštao, roba je često kasnila, a posrednici su uzimali veliki dio zarade. Amar je dobro poznavao takav život.
Svaki put kada bi vidio čovjeka kako na staroj prikolici vozi nekoliko desetina vreća robe, sjetio bi se oca i prazne štale. Počeo je raditi na sistemu zajedničkog prikupljanja proizvoda iz više malih gazdinstava, tako da se roba objedini, evidentira i organizovano preveze do kupaca. Nije to bila ideja od koje se čovjek preko noći obogati. Trebale su godine iskustva, pregovora i pokušaja.
Amar je promijenio nekoliko poslova, dodatno se usavršavao i na kraju postao rukovodilac regionalnog tima jedne distributivne zadruge koja je pokušavala upravo takav model proširiti na manje općine.
Ibrahim je sve to znao samo djelimično. Sin bi mu telefonom pričao da ima mnogo posla i da putuje po terenu. Dolazio je nekoliko puta godišnje, uvijek običnim automobilom, pomagao ocu koliko je mogao i vraćao se. Seljani su zaključili da se nije dogodilo ništa posebno. Neki su čak govorili da bi Ibrahim danas imao više zemlje da nije prodao vola i godinama ulagao u sinovo školovanje.
Petnaest godina nakon onog jutra na stočnoj pijaci selo je, međutim, imalo problem koji niko nije mogao riješiti šalom. Mljekara koja je godinama otkupljivala mlijeko iz tog kraja smanjila je broj otkupnih mjesta, a jedan privatni prevoznik prestao je dolaziti po manje količine povrća. Nekoliko porodica razmišljalo je da potpuno ugasi proizvodnju.
Refikov sin imao je plastenike pune paprike, ali trošak pojedinačnog prijevoza do većeg kupca gotovo je gutao zaradu. Drugi su imali sličan problem s krompirom, lukom i mliječnim proizvodima. Mjesna zajednica sazvala je sastanak, ali niko nije imao konkretno rješenje. Ibrahim je sjedio u posljednjem redu i šutio.
Nekoliko dana poslije nazvao ga je Amar i postavljao neobično precizna pitanja: koliko domaćinstava još drži stoku, ko proizvodi povrće, postoji li prazna zgrada stare zadruge i može li kamion normalno prići njenom dvorištu. Ibrahim je odgovarao, ali nije pitao zašto. Dva dana kasnije Amar je rekao: „Babo, u četvrtak dolazim.
Nemoj ništa pripremati.“ Ibrahim se nasmijao. „Šta da pripremam? Kao da dolazi ministar.“ Amar je samo rekao: „Vidjet ćeš.“ U četvrtak pred podne kroz selo se proširila vijest da prema njima dolaze dva nepoznata vozila. Prvo se pojavilo bijelo kombi-vozilo s oznakom distributivne zadruge, a iza njega putnički automobil. Ljudi su počeli izlaziti pred kuće jer je vozač kombija usporio kod raskrsnice i pitao gdje živi Ibrahim Džafić.
Refik je prvi izašao na cestu. Za njim su izašli ljudi iz prodavnice, nekoliko žena iz susjednih kuća i djeca koja su vozila bicikle. Kada se drugi automobil zaustavio, iz njega je izašao Amar. Nije nosio skupo odijelo niti je iza njega stajala televizijska ekipa. Imao je običnu jaknu, fasciklu pod rukom i isti način hoda koji je Ibrahim prepoznao još iz vremena kada je kao dječak trčao prema štali.
Amar nije došao pokazati selu koliko je uspješan. Došao je s dvoje kolega da procijene može li stara zadružna zgrada postati sabirno mjesto za proizvode iz nekoliko okolnih sela. Ideja je bila jednostavna: umjesto da svako domaćinstvo zasebno plaća prijevoz male količine robe, proizvodi bi se određenim danima dovozili na jedno mjesto, evidentirali, sortirali i dalje prevozili zajednički.
Zadruga nije obećavala čuda niti garantovala da će otkupiti sve što ljudi proizvedu. Amar je to odmah jasno rekao na sastanku. Trebalo je utvrditi količine, standarde kvaliteta, raspored i kupce. „Ako mislite da sam došao dijeliti novac, nisam“, rekao je. „Ako želite napraviti sistem u kojem će se znati ko šta donosi, koliko, kada i po kojoj cijeni, možemo pokušati.“ Ljudi koji su petnaest godina ranije ismijavali njegovog oca sada su sjedili i pažljivo zapisivali njegove riječi.
Refik je nakon sastanka prišao Ibrahimu. Dugo je gledao prema Amaru, koji je s kolegicom mjerio širinu ulaza stare zadruge. „Sjećaš li se šta sam ti rekao kad si vodio Zekana na pijacu?“ upitao je. Ibrahim se pravio da razmišlja. „Mnogo si ti gluposti govorio. Ko će sve zapamtiti?“ Refik se nasmijao, ali mu osmijeh nije dugo trajao. „Rekao sam da će te sin zaboraviti.“
Ibrahim je klimnuo. „Sjećam se.“ Refik je spustio pogled. „Pogriješio sam.“ Ibrahim ga nije ponizio. Nije mu rekao da je znao da će ovako završiti, jer nije znao. Petnaest godina ranije nije imao nikakvu garanciju da će Amar završiti školu, pronaći posao ili se ikada baviti nečim što će koristiti selu. Imao je samo odluku da sinu ne zatvori vrata zato što se boji neizvjesnosti. „Mogao si biti i u pravu“, rekao je Refiku. „Ja tada nisam kupovao sigurnu budućnost. Samo sam mu kupovao priliku.“
Tokom narednih mjeseci stara zadruga je očišćena i djelimično obnovljena. Troškove nisu snosili Ibrahim niti Amar sami. Dio opreme osigurala je organizacija za koju je Amar radio, dio lokalna zajednica, a sami proizvođači uključili su se kroz dogovorenu članarinu i rad. Napravljena je evidencija proizvoda i raspored prikupljanja.
Prva sezona nije prošla savršeno. Jedan kupac je odustao, nekoliko pošiljki nije zadovoljilo dogovoreni kvalitet, a ljudi su se svađali oko termina i cijena. Amar nikada nije obećao da će selo preko noći postati bogato. Ali do kraja naredne godine više od dvadeset malih gazdinstava koristilo je zajednički prijevoz, a nekoliko porodica koje su namjeravale odustati od proizvodnje nastavilo je raditi jer im je prodaja postala jednostavnija i predvidljivija.
Refikov sin bio je među njima. Jednog dana donio je Ibrahimu dvije gajbe paprike. „Ovo je za vas.“ Ibrahim je odbio. „Platit ću.“ Mladić se nasmijao. „Nećete.“ „Onda nosi nazad.“ Na kraju su se dogovorili da Ibrahim uzme jednu gajbu, a drugu plate pola cijene, jer starac nije podnosio da mu neko od zahvalnosti pravi milostinju.
Amar je ocu ponudio da mu kupi mali traktor. Ibrahim je prvo odbio. „Šta će meni sada traktor? Da idem u diskoteku s njim?“ Amar je insistirao da bi mu olakšao rad oko zemlje. Tada je Ibrahim postavio uslov: kupit će ga zajedno. Amar će platiti veći dio, a on ostatak iz ušteđevine.
„Zašto ti je to toliko važno?“ pitao je sin. Ibrahim je odgovorio: „Zato što sam ti nekad dao ono što sam imao da ti možeš početi svoj život. To ne znači da ti sada trebaš kupiti moj.“ Tako su i uradili. Kada je mali polovni traktor prvi put ušao u dvorište, Ibrahim ga je parkirao tačno ispred stare štale u kojoj je nekada stajao Zekan.
Te večeri otac i sin sjedili su na klupi. Amar je pitao ono što nikada ranije nije imao hrabrosti pitati: „Jesi li se ikada pokajao što si ga prodao?“ Ibrahim je odmah znao na koga misli. Pogledao je prema štali. „Jesam.“ Amar se iznenadio. „Stvarno?“ „Naravno. Kad sam prve godine ručno vukao ono što je prije vukao vol, pokajao sam se deset puta dnevno.“
Amar se nasmijao, a onda mu se lice uozbiljilo. Ibrahim je nastavio: „Ali čovjek može žaliti zbog cijene, a da ne žali zbog odluke. To nije isto.“ Amar je dugo šutio. Zatim je rekao da je godinama osjećao kao da mora postići nešto veliko kako bi opravdao očevu žrtvu. Ibrahim ga je pogledao strogo. „Nisi mi dugovao uspjeh. Dugovao si sebi da pokušaš. Da si završio školu i postao običan radnik koji pošteno živi, meni bi bilo dovoljno. Vol nije bio račun koji sam ti poslao.“
Sljedećeg proljeća selo je organizovalo sastanak proizvođača ispred obnovljene zadruge. Ibrahim je stajao po strani dok su ljudi dovozili prve gajbe povrća. Refik mu je prišao i pokazao prema ulici kojom je Amar stigao godinu ranije. „Znaš li da smo svi izašli jer smo mislili da dolazi neko važan?“ Ibrahim se nasmijao. „Pa jeste došao neko važan.“ Refik je klimnuo prema Amaru. Ibrahim je odmahnuo glavom i pokazao prema ljudima koji su istovarali robu. „Nisam mislio samo na njega.“
Petnaest godina ranije seljani su se smijali čovjeku koji je prodao posljednjeg vola zbog školovanja sina jer su računali samo ono što su tog dana mogli vidjeti: praznu štalu, manje obrađene zemlje i 2.600 maraka koje će brzo nestati. Ibrahim također nije mogao vidjeti budućnost. Nije znao hoće li se Amar ikada vratiti, hoće li uspjeti ili će život njegove planove odvesti sasvim drugim putem.
Znao je samo da vol može pomoći obraditi njivu nekoliko narednih godina, dok obrazovanje sinu može otvoriti mogućnost da sam bira šta će raditi sa svojim životom. Zato, kada su ga kasnije pitali je li ponosan što se njegov sin vratio kao obrazovan i poštovan čovjek, Ibrahim bi odgovarao da jeste, ali bi uvijek dodao isto:
„Najponosniji sam što se vratio kao čovjek koji nije zaboravio odakle je krenuo.“ A oni isti seljani koji su nekada stajali ispred prodavnice i smijali se dok je Ibrahim vodio posljednjeg vola prema pijaci, petnaest godina kasnije prvi su izašli na ulicu da dočekaju njegovog sina.
Ne zato što je Amar stigao u skupom automobilu, niti zato što se vratio bogat, nego zato što je sa sobom donio znanje koje je moglo pomoći ljudima među kojima je odrastao. Tek tada su razumjeli ono što je Ibrahim znao još onog jutra kada se vratio pred praznu štalu: ponekad najveća žrtva roditelja nije ono što izgubi, nego prilika koju tim gubitkom otvori svom djetetu.
KRAJ