Crvena jabuka ispred kuće
U jednom selu živio je čovjek po imenu Petar.
Bio je miran i povučen čovjek koji je živio sam u maloj kući na kraju sela. Imao je nekoliko kokoši, malo zemlje i staru drvenu štalu. Nije imao mnogo novca, ali je bio zadovoljan svojim životom.
Jednog jutra, kada je izašao iz kuće, primijetio je nešto neobično.
Ispred njegovih vrata nalazila se jedna velika crvena jabuka.
Petar je pogledao oko sebe.
Nije bilo nikoga.
Pomislio je da je možda neko dijete iz sela ostavilo jabuku pred njegovim vratima. Uzeo ju je i pojeo.
Sljedećeg jutra dogodilo se isto.
Opet jedna crvena jabuka.
I opet nije bilo nikoga.
Petar je počeo obraćati pažnju.
Trećeg jutra jabuka je ponovo bila tamo.
Bila je potpuno ista.
Ista veličina.
Ista boja.
Čak je imala i malu ogrebotinu na jednoj strani.
Petru je to postalo čudno.
Te večeri odlučio je da ne spava.
Ugasiо je svjetlo, zatvorio zavjese i čekao.
Ponoć je prošla.
Ništa se nije dogodilo.
Oko dva sata ujutro čuo je tihe korake ispred kuće.
Petar je prišao prozoru i pažljivo pogledao kroz malu pukotinu na zavjesi.
Nije vidio nikoga.
Samo je vjetar pomjerao travu.
Koraci su prestali.
Ujutro je otvorio vrata.
Na zemlji je ponovo bila crvena jabuka.
Petar ju je uzeo, ali ovog puta je nije pojeo.
Odnio ju je u kuću i stavio na sto.
Naredne noći ponovo je čekao.
Ovog puta je ostavio prozor malo otvoren.
Oko tri sata začuo je šapat.
„Petre…“
Čovjek se ukočio.
Neko je izgovorio njegovo ime.
Ponovo je čuo:
„Petre…“
Petar je otvorio vrata i izašao napolje.
Ali ispred kuće nije bilo nikoga.
Samo je na zemlji stajala crvena jabuka.
Sljedećeg jutra Petar je otišao kod najstarijeg čovjeka u selu i ispričao mu sve.
Starac ga je dugo slušao.
Kada je Petar završio, starac je postao ozbiljan.
„Kakva je jabuka?“ upitao je.
„Crvena. Velika. Na jednoj strani ima malu ogrebotinu.“
Starac je spustio pogled.
„Nemoj je više jesti.“
„Zašto?“
Starac nije odgovorio.
Samo je rekao:
„Ako se sutra ponovo pojavi, nemoj je dirati.“
Petar se te noći osjećao još nervoznije.
Ujutro je otvorio vrata.
Jabuka je ponovo bila tamo.
Ali ovog puta ispod jabuke nalazio se mali komad papira.
Na njemu su bile napisane samo četiri riječi:
„Vrati ono što pripada meni.“
Petar je dugo gledao papir.
Nije znao šta to znači.
Te večeri počeo je pretraživati cijelu kuću.
Otvorio je stare kutije, ormare i sanduke.
Na kraju je pronašao jednu malu drvenu kutiju koju godinama nije otvarao.
U kutiji je bila stara fotografija.
Na fotografiji su bili Petar kao dječak, njegov otac i jedna žena koju Petar nije poznavao.
Na poleđini fotografije pisalo je:
„Lana, 1987.“
Petar je osjetio čudan nemir.
Nikada ranije nije vidio tu ženu.
Odlučio je da pita svog starog susjeda.
Kada je susjed ugledao fotografiju, lice mu se promijenilo.
„Odakle ti ovo?“
„Pronašao sam je u očevoj kutiji.“
Susjed je nekoliko trenutaka šutio.
A onda je rekao:
„Tvoj otac ti nikada nije rekao istinu o toj ženi.“
Petar je insistirao da mu sve ispriča.
Susjed mu je konačno rekao da je Lana bila mlada žena koja je nekada živjela u selu.
Jedne noći nestala je bez traga.
Svi su vjerovali da je otišla u drugi grad.
Ali nekoliko ljudi u selu znalo je da to nije bila istina.
Petar je počeo osjećati kako mu srce ubrzano lupa.
„Šta moj otac ima s njom?“
Susjed ga je pogledao i rekao:
„Mnogo više nego što možeš zamisliti.“
Te noći Petar nije spavao.
Ujutro je ispred kuće ponovo pronašao jabuku.
Ali ovog puta jabuka je bila prepolovljena.
Unutra se nalazio mali metalni ključ.
Petar je uzeo ključ i počeo razmišljati gdje bi mogao pripadati.
Tada se sjetio stare štale.
U njenom zadnjem dijelu nalazila su se mala vrata koja godinama nije koristio.
Ključ je odgovarao bravi.
Kada je otvorio vrata, unutra je pronašao staru prostoriju prekrivenu prašinom.
Na zidu je visila još jedna fotografija.
Petar je prišao.
Na fotografiji je bila ista žena.
Lana.
Ali ovog puta je držala bebu u naručju.
Na poleđini fotografije pisalo je:
„Naš sin.“
Petar je zanijemio.
Beba na fotografiji imao je isti mali madež iznad lijeve obrve koji je Petar imao cijelog života.
Odjednom je shvatio.
Lana nije bila nepoznata žena.
Bila je njegova majka.
A čovjek kojeg je cijelog života smatrao svojim ocem nije bio njegov pravi otac.
Petar je počeo plakati.
Ali najveće iznenađenje tek je dolazilo.
Ispod fotografije pronašao je staro pismo.
Otvorio ga je drhtavim rukama.
U pismu je pisalo:
„Petre, ako jednog dana pronađeš ovo pismo, znači da više nisam među živima. Nisam pobjegla od tebe. Tvoj otac me je natjerao da odem, jer nije želio da saznaš istinu.“
Petar je pročitao pismo do kraja.
Na posljednjoj stranici pisalo je:
„Ako želiš da me pronađeš, traži kuću sa crvenim jabukama.“
Petar je ostao zbunjen.
Nije znao šta to znači.
Ali sljedećeg jutra, kada je otvorio vrata, crvena jabuka više nije bila ispred njegove kuće.
Umjesto nje, na zemlji je stajala žena.
Bila je starija, umorna i držala je štap u ruci.
Petar ju je pogledao.
Žena je nekoliko sekundi samo stajala i gledala ga.
A onda je tiho rekla:
„Petre…“
Čovjek je prepoznao glas.
Bio je to isti glas koji je čuo one noći.
Žena je prišla bliže.
U ruci je držala staru fotografiju.
Na fotografiji je bio Petar kao mali dječak.
Žena je počela plakati.
„Čekala sam te više od trideset godina.“
Petar nije mogao izgovoriti ni riječ.
Pogledao je crvenu jabuku koju je držala u ruci.
Tada je shvatio zašto se svako jutro pojavljivala ispred njegove kuće.
To nije bio znak.
Nije bila magija.
Jabuke je ostavljala njegova majka.
Godinama je živjela u kući na drugom kraju šume i nije imala hrabrosti da mu priđe.
Ali posljednja jabuka nije došla sama.
Ovog puta ona je došla po njega.
Petar je pogledao ženu i tiho rekao:
„Majko?“
Žena je samo klimnula glavom.
A onda mu je pružila posljednju crvenu jabuku.
Na njenoj kori bilo je urezano samo jedno ime:
Petar.