U selu podno Vlašića svi su poznavali čovjeka kojeg su zvali samo Salih Pastir, ali gotovo niko nije znao njegovo prezime. Imao je oko sedamdeset godina, živio u maloj kamenoj kućici uz rub pašnjaka i za nekoliko domaćinstava čuvao ovce. Nosio je isti izblijedjeli kaput godinama, stare gumene čizme povezane žicom i platnenu torbu u kojoj su obično bili komad hljeba, luk i boca vode.
Nije imao automobil, telefon mu je bio toliko star da je jedva primao pozive, a u prodavnicu je dolazio samo kada je morao. Zato su ljudi zaključili ono što ljudi često zaključe kada malo znaju: da je Salih cijeli život bio siromašan, neobrazovan i nesposoban napraviti nešto više od čuvanja tuđih ovaca. Jedina koja ga nije tako gledala bila je šezdesettrogodišnja udovica Zumreta Karić. Kad bi pekla pitu, ostavila bi mu nekoliko komada.
Zimi bi mu nasula toplu čorbu, a ljeti spakovala sir, paradajz i hljeb. Jednog dana pred prodavnicom bogati stočar Vejsil glasno se nasmijao kada je vidio Zumretu kako Salihu pruža posudu s grahom. „Opet hraniš svog pastira? Navikla si ga. Još malo pa će ti dolaziti tri puta dnevno.“
Zumreta je zatvorila poklopac posude i mirno odgovorila: „Ako čovjek cijeli dan čuva tvoje ovce, možda nije najveća tragedija da pojede tanjir toplog graha.“ Vejsil nije znao da će nekoliko mjeseci kasnije upravo među tim ovcama početi otkrivati ko je Salih zapravo bio.
Zumreta nije imala mnogo više od njega. Muž Hasan umro joj je prije devet godina, sin Mirza živio je u Zenici, a ona je ostala u staroj kući s malom baštom, desetak kokoši i dvije koze. Salih joj nikada nije tražio hranu. Upravo suprotno, prvih nekoliko puta je odbijao. „Imam ja“, govorio bi. Zumreta bi pogledala njegov suhi hljeb i odgovorila:
„I ja imam. Zato dijelim.“ S vremenom su prestali razgovarati o tome. Salih bi joj zauzvrat popravio ogradu, donio ljekovito bilje koje je poznavao ili pronašao kozu kada bi pobjegla prema šumi. Najviše ju je čudilo koliko pažljivo posmatra životinje. Nije ih samo prebrojavao. Primjećivao bi promjenu u hodu, dlaci ili apetitu prije njihovih vlasnika.
Jednom je rekao Vejsilu da odvoji jednu ovcu jer mu se ne sviđa kako stoji i diše. Vejsil se nasmijao: „Sad si postao i veterinar?“ Dva dana kasnije veterinar je kod životinje utvrdio ozbiljnu infekciju koja je zahtijevala liječenje. Vejsil je tada rekao da je Salih imao sreće.
Zumreta je počela primjećivati i druge neobične stvari. Salih je poznavao latinske nazive nekih biljaka. Kada je njen sin jednom spomenuo da mu je pas dobio terapiju zbog problema sa zglobovima, Salih je postavio toliko precizna pitanja da ga je Mirza pitao gdje je to naučio. „Život te svašta nauči“, odgovorio je. U njegovoj kućici Zumreta je jednom vidjela policu punu starih knjiga.
Nisu to bili romani nego debeli priručnici o anatomiji domaćih životinja, stočarstvu i bolestima preživara. Na marginama su bile bilješke napisane urednim rukopisom. Kada ga je pitala čije su, Salih je zatvorio knjigu. „Moje.“ „A otkud ti to?“ „Od ranije.“ Više nije rekao.
Selo je nastavilo sa šalama. Posebno nakon što je Zumreta jedne hladne nedjelje odnijela Salihu cijelu tepsiju krompiruše jer je nekoliko dana bio bolestan. „Zumreta će potrošiti penziju na čovjeka koji nema ni svoje ovce“, govorili su.
Nju nije ljutilo što misle da je Salih siromašan. Ljutilo ju je što su siromaštvo koristili kao objašnjenje zašto neko vrijedi manje. „Da sutra saznate da ima milion maraka, svi biste mu nosili kafu“, rekla je jednom. „A dok mislite da nema ništa, smeta vam što mu ja nosim ručak.“
Pravi problem počeo je u aprilu. Nekoliko janjadi iz različitih stada počelo je slabije napredovati. Nije bilo masovnog uginuća niti dramatične bolesti, ali nešto nije bilo u redu. Životinje su gubile kondiciju, neke su imale probavne smetnje, a vlasnici su prvo krivili promjenu vremena i pašu.
Lokalni veterinar Emir dolazio je nekoliko puta, uzimao uzorke i preporučivao da se bolesne životinje odvoje dok ne stignu nalazi. Salih je odmah počeo zapisivati iz kojeg stada dolazi svaka životinja, na kojem dijelu pašnjaka je bila i čime je dodatno hranjena.
Vejsil ga je opet ismijao.
„Šta će ti bilježnica? Ovce ne čitaju.“
Salih nije odgovorio.
Nekoliko dana kasnije veterinar Emir došao je ponovo. Salih mu je pokazao svoje bilješke. Emir ih je dugo pregledavao, zatim podigao glavu.
„Ko je ovo pravio?“
„Ja.“
„Odakle znate voditi ovakvu evidenciju?“
Salih je pokušao skloniti bilježnicu, ali Emir je na jednoj stranici primijetio skicu probavnog sistema ovce, nacrtanu gotovo kao iz stručnog udžbenika.
„Gospodine, jeste li vi radili sa životinjama prije nego što ste postali pastir?“
Nastala je tišina.
Zumreta je stajala nekoliko metara dalje.
Salih je konačno rekao: „Jesam.“
„Kao šta?“
Starac je spustio pogled.
„Kao veterinar.“
Vejsil se prvi nasmijao jer je mislio da se šali.
Emir nije.
„Gdje ste završili fakultet?“
„U Sarajevu.“
Tako je, usred blatnjavog pašnjaka, poslije godina šala i nagađanja, počela izlaziti Salihova prošlost.
Njegovo puno ime bilo je Salih Osmanović. Veterinarski fakultet završio je kao mlad čovjek i gotovo dvadeset godina radio na području srednje Bosne. Bavio se prvenstveno velikim domaćim životinjama. Bio je oženjen i imao sina Tarika. Tokom rata porodica se raselila. Nakon rata Salih je pokušao ponovo izgraditi život i neko vrijeme radio u privatnoj veterinarskoj stanici. Ali onda se dogodilo ono o čemu nije želio govoriti.
Tarik je kao dvadesetdvogodišnjak poginuo u saobraćajnoj nesreći.
Salihova supruga Azema nikada se potpuno nije oporavila od gubitka. Umrla je šest godina kasnije. Salih je nastavio raditi, ali je postajao sve zatvoreniji. Jednog dana, tokom rutinske intervencije, napravio je grešku u procjeni stanja jedne životinje. Nije stradao čovjek i nije bilo velike katastrofe, ali je Salih shvatio da više nema koncentraciju kakvu posao zahtijeva. Sam je prestao raditi kao veterinar.
Prodao je stan u Travniku, podmirio obaveze i povukao se prema planini. Nije ostao bez svega. Imao je malu penziju i nešto ušteđevine. Živio je skromno jer mu više nije bilo stalo do stvari. Čuvanje ovaca prihvatio je nekoliko godina kasnije, prvo kao uslugu poznaniku, a onda kao posao koji mu je davao razlog da ustane svakog jutra.
„Zašto nikome nisi rekao?“ pitala ga je Zumreta kada su ostali sami.
Salih je slegnuo ramenima.
„Šta bih rekao? Dobar dan, ja sam nekada bio doktor za životinje, pa me sad više poštujte?“
„Ali pustio si ih da ti se smiju.“
„Njihov smijeh ne mijenja ono što sam bio.“
Zumreta ga je pogledala.
„A mijenja li ono što si bio vrijednost graha koji sam ti nosila?“
Prvi put tog dana Salih se nasmijao.
„Ne mijenja.“
„Dobro. Onda smo završili.“
Veterinarski nalazi ubrzo su pokazali da problem sa stadima nije nikakva misteriozna zaraza. Kombinacija parazita, neujednačenog tretmana i lošeg upravljanja pojedinim dijelovima pašnjaka dovela je do problema kod osjetljivijih životinja. Emir je napravio plan tretmana i kontrole. Salih mu je pomogao svojim zapisima da utvrdi koja su grla boravila na kojim lokacijama i kada su vlasnici posljednji put provodili određene preventivne mjere. Nije preuzeo ulogu veterinara niti sam propisivao terapiju. Dobro je znao da više nema aktivnu praksu. Ali njegovo iskustvo pokazalo se korisnim.
Vejsil je bio među prvima koji su promijenili ponašanje.
Odjednom je Salihu počeo govoriti „doktore“.
Starcu se to nije svidjelo.
„Do prošle sedmice bio sam ti Salih.“
„Pa nisam znao.“
„Šta nisi znao?“
„Ko si.“
Salih ga je pogledao ravno u oči.
„Znao si tačno ko sam. Čovjek koji ti svako jutro izvede ovce i svaku večer ih vrati. Samo nisi znao koju sam školu završio.“
Vejsil nije imao odgovor.
Još neugodnije mu je bilo nekoliko dana kasnije kada je donio Salihu kovertu s dodatnim novcem „za zahvalnost“. Salih ju je odbio.
„Ako misliš da sam kao pastir bio premalo plaćen, povećaj mi platu za posao koji sada radim. Ako me plaćaš zato što si saznao da sam nekada bio veterinar, nosi kovertu kući.“
Vejsil je nakon toga zaista povećao dogovorenu naknadu njemu i drugom čovjeku koji je povremeno pomagao sa stadima. Prvi put je, možda, ozbiljno izračunao koliko odgovornosti nosi posao koji je godinama smatrao najjednostavnijim u selu.
Vijest o Salihu brzo se proširila. Ljudi su počeli dolaziti s pitanjima o životinjama. On ih je često slao Emiru.
„Zašto ne kažeš šta misliš?“ pitala bi Zumreta.
„Mogu reći šta sam vidio u životu. Ali nisam deset godina pratio nove lijekove i propise. Čovjek mora znati i kada njegovo znanje više nije dovoljno.“
Emir je zbog te rečenice počeo još više poštovati starca.
S vremenom su njih dvojica razvili neobično prijateljstvo. Emir bi ponekad došao na kafu i razgovarao sa Salihom o starim načinima držanja stoke, lokalnim pasminama i promjenama na pašnjacima. Salih je zauzvrat slušao šta se promijenilo u savremenoj veterinarskoj praksi. Nije se vratio starom poslu. Nije to ni želio.
Nastavio je čuvati ovce.
To je selo najteže razumjelo.
„Pa što sad i dalje ideš za stadom kad svi znaju ko si?“ pitao ga je jednom Ibro.
Salih se nasmijao.
„A ko sam ja?“
„Pa veterinar.“
„Bio sam veterinar. Sad sam penzioner koji voli ovce i ne voli dugo sjediti u kući.“
„Ali možeš nešto bolje raditi.“
Salih je pogledao prema stadu.
„Bolje za koga?“
Zumreta je čula razgovor i zapamtila tu rečenicu.
Nekoliko mjeseci kasnije Salih joj je jednog jutra pokucao na vrata noseći malu kantu.
„Šta je to?“
„Mlijeko.“
„Čije?“
„Vejsilove ovce.“
„Jesi li ukrao?“
„Platio sam.“
Zumreta se nasmijala.
„Zašto meni?“
Salih je podigao obrve.
„Godinama ti meni nosiš hranu. Ne mogu valjda cijeli život biti tvoj socijalni slučaj.“
„Nikad nisi bio moj socijalni slučaj.“
„Znam.“
Sjela je na verandu, a Salih pored nje. Dugo su šutjeli gledajući planinu.
Zumreta ga je konačno pitala: „Je li ti smetalo kada su govorili da si siromašan?“
„Ne.“
„A kad su ti se smijali?“
„Ponekad.“
„Zašto nisi rekao istinu?“
Salih je razmišljao.
„Jer sam želio život u kojem ne moram objašnjavati šta sam nekada bio da bih zaslužio mir danas.“
Godinu kasnije u lokalnoj školi organizovan je dan posvećen zanimanjima vezanim za selo i poljoprivredu. Emir je predložio da Salih razgovara s učenicima. Starac je pristao pod jednim uslovom: da ga ne predstave kao „uglednog doktora koji je završio kao pastir“.
Pred djecom je rekao nešto sasvim drugo.
Ispričao im je da je bio veterinar, da je volio svoj posao, da je izgubio sina i suprugu, da se povukao kada više nije vjerovao vlastitoj koncentraciji i da je kasnije pronašao mir čuvajući životinje.
„Nemojte misliti da je moj život priča o čovjeku koji je nekad bio važan, pa završio kao pastir“, rekao je. „To bi značilo da je pastir nešto manje. A bez ljudi koji svaki dan gledaju stado, ni najbolji veterinar ne može znati šta se s tim životinjama događa.“
Zumreta je sjedila u posljednjem redu.
Tada je shvatila da tajna Salihove prošlosti nije bila njegova diploma.
Nije bila ni njegova nekadašnja karijera.
Prava tajna bila je zašto je čovjek koji je izgubio gotovo sve izabrao život među životinjama koje su svakog jutra trebale da ih neko izvede na pašu i svake večeri vrati na sigurno.
Davale su mu jednostavnu odgovornost u vremenu kada više nije znao šta da radi sa svojim životom.
Selo mu se godinama rugalo jer je izgledao kao siromašni pastir kojeg udovica hrani iz sažaljenja. Kada su saznali da je nekada bio veterinar, počeli su ga gledati drugačije.
Zumreta nije.
I dalje mu je, kada bi skuhala previše graha, ostavljala pun tanjir.
Jednog dana Salih joj je kroz smijeh rekao: „Sad svi znaju moju prošlost. Ne moraš me više hraniti.“
Zumreta mu je stavila hljeb pored tanjira.
„Ja sam te hranila prije nego što sam znala da si veterinar.“
„Znam.“
„Pa šta se onda promijenilo?“
Salih je pogledao prema selu, gdje su ga ljudi sada pozdravljali s mnogo više poštovanja nego ranije.
„Kod tebe ništa.“
Upravo zato joj je bio zahvalan.
Jer svi ostali morali su saznati šta je nekada bio da bi vidjeli njegovu vrijednost.
Zumreti je bilo dovoljno da vidi čovjeka koji je gladan.
KRAJ