U selu Podgaj, duboko između bosanskih planina, postojala je jedna priča koju su stariji pričali samo kada bi se vatra u peći ugasila i kada bi se djeca dovoljno približila da više ne mogu pobjeći od onoga što će čuti.
Priča je govorila o starom zlatniku.
Niko nije znao ko ga je prvi pronašao.
Niko nije znao koliko je puta promijenio vlasnika.
Ali svi su znali jedno pravilo.
Ko god bi našao taj zlatnik, živio bi tačno onoliko godina koliko je brojeva bilo urezano na njemu — ni dan više.
Ljudi su se smijali toj priči.
Sve dok jednog novembarskog jutra dječak po imenu Haris nije pronašao zlatnik u blatu.
Haris je imao sedamnaest godina i živio je s ocem Jusufom i bakom Hanifom u kući na kraju sela. Njegova majka umrla je dok je bio mali, pa je baka bila jedina osoba koja je znala sve njegove strahove, tajne i nestašluke.
Tog jutra Haris je pomagao ocu da poprave ogradu pored stare šume.
Kiša je padala cijelu noć i voda je odnijela sloj zemlje sa staze.
Dok je zabijao drveni kolac, nešto je zasjalo među kamenjem.
Haris je kleknuo i prstima izvukao mali, prljavi predmet.
Bio je to zlatnik.
Nije bio velik.
Na jednoj strani nalazio se neobičan znak nalik oku.
Na drugoj strani bili su urezani brojevi.
17.
Haris se nasmijao.
„Babo, pogledaj.“
Jusuf je prišao.
Čim je ugledao zlatnik, lice mu se promijenilo.
„Baci to.“
„Šta?“
„Rekoh, baci.“
Haris je prvi put vidio strah u očima svog oca.
„Zašto?“
Jusuf nije odgovorio.
Samo je gledao u brojeve.
Sedamnaest.
„Babo?“
„Idi kući.“
„Ali—“
„Haris, odmah.“
Dječak je stavio zlatnik u džep.
Nije ga bacio.
Te večeri, kada se vratio kući, baka Hanifa je odmah primijetila da nešto krije.
„Šta imaš u džepu?“
„Ništa.“
„Haris.“
On je izvadio zlatnik.
Čim ga je ugledala, baka je ispustila kašiku.
Zlatnik je pao na sto.
Nastala je tišina.
„Gdje si ovo našao?“
„Kod stare šume.“
Hanifa je zatvorila oči.
„Koliko brojeva?“
„Sedamnaest.“
Baka je sjela.
Ruke su joj drhtale.
„Nisi ga smio uzeti.“
„Zašto svi pričate kao da je proklet?“
„Zato što jeste.“
Haris se nasmijao.
„Bako, to je samo stari novčić.“
Hanifa ga je pogledala.
„Tako je govorio i tvoj djed.“
Haris je prestao da se smije.
„Djed?“
Baka je dugo šutjela.
„Prije pedeset godina pronašao je isti zlatnik.“
„I?“
„Na njemu je bio broj 52.“
Haris je čekao.
„Djed je umro tačno pedeset druge godine života.“
„Možda je slučajnost.“
„Dan nakon svog rođendana.“
Haris je pogledao zlatnik.
„To ništa ne dokazuje.“
Hanifa je spustila glas.
„Umro je na isti dan kada ga je pronašao.“
Te noći Haris je stavio zlatnik ispod jastuka.
Nije mogao spavati.
Pokušavao je sebi objasniti da je sve praznovjerje.
Ali u tri sata ujutro začuo je zvuk.
Kling.
Otvorio je oči.
Zlatnik je stajao na podu pored kreveta.
Iako ga je stavio ispod jastuka.
Haris ga je podigao.
Na njemu više nije pisalo 17.
Broj se promijenio.
Sada je pisalo:
18.
Haris je problijedio.
Ujutro je zlatnik pokazao ocu.
Jusuf ga je dugo gledao.
„Nije moguće.“
„Promijenio se.“
„Nisi ga dobro vidio.“
„Babo, pogledaj.“
Jusuf je uzeo povećalo.
Broj je bio jasan.
18.
Istog dana otišli su kod starog Mehe, najstarijeg čovjeka u selu.
Meho je živio sam u kamenoj kući iznad rijeke.
Kada je ugledao zlatnik, nije ga ni dotakao.
„Koliko sada?“
„Osamnaest.“
Meho je zatvorio vrata.
„Sjedite.“
Haris je sjeo.
Meho je otvorio staru drvenu kutiju.
Iz nje je izvadio požutjelu svesku.
„Ovo je zapisivao moj pradjed.“
Otvorio je jednu stranicu.
Na njoj su bila imena.
Desetine imena.
Pored svakog imena nalazio se broj.
Murat — 41.
Selma — 63.
Avdo — 29.
Zejna — 74.
Haris je prelistavao stranice.
„Svi su pronašli zlatnik?“
„Da.“
„I umrli u tim godinama?“
„Ne baš.“
Meho je podigao pogled.
„Neki su umrli ranije.“
„Kako?“
„Ako bi pokušali uništiti zlatnik.“
Haris je progutao knedlu.
„A ako ga izgubim?“
Meho je šutio.
„Šta se onda dešava?“
„On se vrati.“
„Gdje?“
„Tamo gdje si ga prvi put pronašao.“
Haris je pogledao oca.
Jusuf je bio blijed.
„Postoji li način da se prekine?“
Meho je zatvorio svesku.
„Postoji.“
Haris se nagnuo naprijed.
„Kako?“
„Moraš pronaći osobu koja je živjela duže nego što je broj na zlatniku pokazivao.“
„Ali rekao si da niko nije—“
„Rekao sam da gotovo niko nije.“
Meho je ustao.
Prišao je prozoru.
„Prije osamdeset godina, jedna žena po imenu Ajsa pronašla je zlatnik na kojem je pisalo 36. Umrla je sa 83.“
Haris je osjetio olakšanje.
„Znači, može se preživjeti.“
„Može.“
„Gdje je ona?“
Meho se okrenuo.
„Mrtva je.“
„Ali rekla si da je živjela 83 godine.“
„Jeste. Ali prije smrti ostavila je nešto.“
„Šta?“
Meho je pokazao prema staroj šumi.
„Drugi zlatnik.“
Haris je sljedećeg jutra otišao u šumu.
Otac ga je pokušao zaustaviti.
Ali Haris više nije želio živjeti u strahu.
Ako je postojao drugi zlatnik, morao ga je pronaći.
Pratio je staru stazu sve dok nije stigao do napuštene kamene kuće.
Vrata su bila otvorena.
Unutra je pronašao drvenu kutiju.
Na njoj je pisalo:
„Ne otvaraj ako već nosiš zlatnik.“
Haris je otvorio.
Unutra nije bio zlatnik.
Bila je stara fotografija.
Na fotografiji je bila mlada žena.
Iza nje stajao je isti kamen pored kojeg je Haris pronašao svoj zlatnik.
Na poleđini fotografije pisalo je:
„Broj nije godine koje ćeš živjeti. Broj je godine koje ćeš ukrasti.“
Haris je nekoliko puta pročitao rečenicu.
Nije razumio.
Tada je iza sebe začuo škripu.
Okrenuo se.
Na vratima je stajao Meho.
„Pronašao si je.“
„Šta ovo znači?“
Meho je prišao fotografiji.
„Ajsa nije živjela 83 godine zato što je prevarila zlatnik.“
„Nego?“
„Zato što nije bila njegova prava vlasnica.“
Haris je osjetio hladnoću.
„Kako?“
„Pronašla ga je kao i ti. Ali zlatnik pripada onome čije ime prvo izgovoriš nakon što ga pronađeš.“
Haris je zanijemio.
„Ja sam rekao babino ime.“
Meho ga je pogledao.
„Koje?“
„Hanifa.“
Meho je spustio oči.
„Onda zlatnik možda nije izabrao tebe.“
Haris je potrčao kući.
Baka je sjedila kraj peći.
Kada je ugledala njegov izraz lica, odmah je ustala.
„Šta se desilo?“
„Jesi li ti izgovorila svoje ime kada si prvi put vidjela zlatnik?“
Hanifa je dugo šutjela.
Onda je rekla:
„Jesam.“
Haris je osjetio kako mu se stomak steže.
„Koliko godina imaš?“
Baka je pogledala prema prozoru.
„Sedamdeset dvije.“
Haris je izvadio zlatnik.
Broj se promijenio.
72.
„Ne“, šapnuo je.
Hanifa je sjela.
„Zato sam se bojala.“
„Zašto mi nisi rekla?“
„Jer sam se nadala da nećeš primijetiti.“
Haris je shvatio.
Zlatnik nije govorio koliko će on živjeti.
Govorio je koliko će živjeti osoba čije je ime prvo izgovoreno.
Ali zašto?
Odgovor je pronašao u Mehinim zapisima.
Svaka osoba koja je pronašla zlatnik zapravo je mogla „predati“ svoje godine drugome.
Ajsa je pronašla zlatnik kada je imala trideset šest godina.
Prvo je izgovorila ime svoje majke.
Majka je živjela još četrdeset sedam godina.
Ajsa je živjela još četrdeset sedam godina.
Zlatnik je uvijek pokazivao broj osobe čije ime bude izgovoreno.
Ali postojala je jedna strašna stvar.
Kada bi ta osoba umrla, zlatnik bi ponovo birao.
Zato je kroz generacije prelazio s čovjeka na čovjeka.
Haris je pogledao baku.
„Koliko ti je još ostalo?“
Hanifa je tiho odgovorila:
„Ne znam.“
Broj na zlatniku ponovo se promijenio.
73.
Baka se uhvatila za grudi.
„Nije moguće.“
Sutradan je broj bio 74.
Dan poslije 75.
Haris je shvatio da zlatnik ne pokazuje preostale godine.
Pokazivao je godine koje je osoba već doživjela.
Svaki put kada bi broj porastao, zlatnik je uzimao nešto drugo.
Sjećanje.
Vrijeme.
Život.
Hanifa je počela zaboravljati ljude.
Jednog jutra nije prepoznala Jusufa.
Drugog dana nije znala ko je Haris.
Trećeg je pogledala zlatnik i rekla:
„Ovo nije za mene.“
Haris je zaplakao.
„Kako da ga uništimo?“
Baka ga je pogledala.
Ovoga puta potpuno prisebno.
„Ne uništava se zlatnik.“
„Onda šta?“
„Vrati ga.“
„Gdje?“
„Tamo gdje je pronađen.“
Haris je odmah otišao prema šumi.
Kiša je padala.
Staza je bila blatnjava.
Kada je stigao do kamena, iskopao je rupu i stavio zlatnik unutra.
Ali prije nego što ga je zatrpao, primijetio je nešto.
Broj više nije bio 75.
Pisalo je:
17.
Haris se ukočio.
Tada je shvatio strašnu istinu.
Zlatnik nikada nije pokazivao godine osobe.
Pokazivao je broj ljudi koji su bili povezani s njim.
Sedamnaest.
Tačno toliko ljudi iz sela bilo je zapisano na posljednjoj stranici Mehine knjige.
Haris je potrčao nazad.
Ali kada je stigao kući, baka je nestala.
Jusuf je stajao pred vratima.
„Gdje je mama?“
Niko nije znao.
Na stolu je ležao zlatnik.
Broj na njemu bio je:
18.
Pored njega nalazio se komad papira.
Haris ga je podigao.
Prepoznao je bakin rukopis.
Pisalo je:
„Sada znam ko je sljedeći.“
Ispod toga bilo je samo jedno ime.
Haris.
Te noći selo je pretraživalo šumu.
Baku nisu pronašli.
Ali ujutro su na mjestu gdje je Haris zakopao zlatnik pronašli svježe tragove.
Vodili su prema planini.
Na snijegu je bilo sedamnaest otisaka stopala.
A zatim još jedan.
Osamnaesti.
Haris je stajao i gledao u tragove.
Nije znao čiji su.
Nije znao gdje je baka.
Ali znao je jednu stvar.
Zlatnik nije određivao koliko će neko živjeti.
On je određivao ko će sljedeći biti izabran.
A posljednji broj koji je Haris vidio prije nego što je zlatnik nestao bio je:
18.
Tačno onoliko koliko je njemu bilo godina.