U selu Zabrđe, skrivenom između visokih bosanskih planina, zime su uvijek dolazile ranije nego drugdje. Već početkom novembra snijeg bi prekrio krovove, voćnjake i uske seoske puteve, a do decembra bi cijela dolina izgledala kao da je neko preko nje prostro bijelo platno.
Ali jedne zime snijeg je donio nešto što niko u selu nije mogao objasniti.
Svakog jutra, prije nego što bi se sunce pojavilo iza planine, na snijegu bi se pojavio isti trag stopala.
Počinjavao je na rubu šume.
Vodio ravno prema starom bunaru.
A onda bi, nekoliko stotina metara dalje, naglo prestao.
Usred polja.
Nije bilo drugih tragova.
Nije bilo otisaka koji vode u stranu.
Samo jedan niz stopala.
Šuma — bunar — ništa.
Prvi ga je primijetio dječak po imenu Amar.
Imao je dvanaest godina i svako jutro je prije škole išao po drva.
Jednog decembarskog jutra otvorio je vrata šupe i zastao.
Snijeg je bio netaknut.
Osim jednog traga.
Amar je čučnuo.
Otisci su bili veliki.
Muški.
Desna noga bila je malo okrenuta prema unutra.
Amar je pogledao prema šumi.
Zatim prema bunaru.
„Čudno.“
Uzeo je štap i krenuo pratiti trag.
Došao je do bunara.
Tu se zaustavio.
Otisci su išli dalje.
Još desetak koraka.
Onda ništa.
Amar je pogledao oko sebe.
Nigdje čovjeka.
Nigdje drugih tragova.
Vratio se u selo i ispričao djedu Ismetu.
Starac je odmah prestao čistiti snijeg ispred kuće.
„Gdje?“
„Kod bunara.“
„Jesi li dirao tragove?“
„Nisam.“
Ismet je ustao.
„Idi po majku.“
„Zašto?“
„Samo idi.“
Kada su njih trojica stigla do polja, tragovi su još bili tamo.
Ismet ih je dugo gledao.
„Nisu od jutros.“
Amar se nasmijao.
„Jesu.“
„Ne.“
„Snijeg je pao sinoć.“
Ismet je odmahnuo glavom.
„Ne mislim na to.“
Sagnuo se.
Dodirnuo jedan otisak.
„Ovo je trag čovjeka koji je hodao bos.“
Amar se ukočio.
„Bos?“
Ismet je klimnuo.
„Po snijegu.“
Amar je pogledao prema majci.
„Ko bi to uradio?“
Ismet nije odgovorio.
Samo je gledao prema šumi.
Te večeri cijelo selo je pričalo o tragovima.
Neki su tvrdili da je to lisica.
Drugi da je neko pravio šalu.
Treći su govorili da su to tragovi čovjeka koji je umro prije mnogo godina.
Ali niko nije znao objasniti zašto se svaki trag završavao usred polja.
Sutradan su tragovi ponovo bili tamo.
Isti.
Od šume.
Prema bunaru.
Pa dalje.
I opet — nestanak.
Ljudi su odlučili napraviti stražu.
Te noći trojica muškaraca sjedila su kod bunara.
Imali su fenjere i puške.
Snijeg je padao bez prestanka.
Oko dva sata iza ponoći začuli su nešto iz šume.
Pucketanje grana.
Svi su ustali.
„Tamo.“
Svjetlost fenjera obasjala je drveće.
Ništa.
Onda se začuo zvuk.
Koraci.
Jedan.
Drugi.
Treći.
Dolazili su iz šume.
Muškarci su gledali prema mraku.
Koraci su se približavali.
Ali niko nije izlazio.
Snijeg se pred njima počeo udubljivati.
Kao da nevidljiva stopala hodaju prema bunaru.
Jedan korak.
Drugi.
Treći.
Muškarci su ustuknuli.
Otisci su prošli pored njih.
Nastavili prema polju.
I onda — ništa.
Ujutro je cijelo selo vidjelo tragove.
Iste.
Ali ovaj put jedan od stražara, Hamdo, primijetio je nešto.
U jednom otisku nalazio se mali komad crne tkanine.
„Ovo nije čovjek koji dolazi iz šume“, rekao je.
„Kako znaš?“
Hamdo je pokazao prema šumi.
„Dolazi iz bunara.“
Svi su ga pogledali.
„Kako?“
Hamdo je pokazao.
Tragovi nisu počinjali na rubu šume.
Počinjali su nekoliko metara dublje.
Kao da je neko izašao između stabala.
Ali niko nije mogao objasniti kako.
Te večeri Amar je ponovo otišao do bunara.
Nije rekao nikome.
Spustio je fenjer.
Bunar je bio gotovo prazan.
Na dnu se vidjela voda.
Ali nešto je plutalo po površini.
Komad crne tkanine.
Amar je otrčao po djeda.
Ismet je dugo gledao u bunar.
„Znao sam.“
„Šta?“
„Ovaj bunar nije uvijek bio ovdje.“
„Kako nije?“
„Pomjeren je.“
Amar se nasmijao.
„Bunar se ne može pomjeriti.“
„Ovaj može.“
Ismet je sjeo na kamen.
„Prije šezdeset godina ovdje je bilo groblje.“
Amar je zanijemio.
„Čije?“
„Vojno.“
„Iz rata?“
Ismet je klimnuo.
„Jedne zime nestao je čovjek.“
„Ko?“
„Moj brat.“
Amar ga je pogledao.
„Nikad mi nisi rekao da si imao brata.“
„Jer se u našem selu o njemu nije pričalo.“
„Zašto?“
Ismet je gledao prema snijegu.
„Zvao se Selim.“
„Šta mu se dogodilo?“
„Jednog jutra pronašli smo njegove tragove.“
Amar je osjetio jezu.
„Od šume do bunara?“
Ismet je klimnuo.
„Ali tada bunara nije bilo.“
Amar je šutio.
„Tragovi su završavali usred polja“, nastavio je Ismet.
„Baš kao sada.“
„Da.“
„Šta je bilo dalje?“
„Ništa.“
„Jeste li ga pronašli?“
Ismet je odmahnuo glavom.
„Nikada.“
Te noći Amar nije mogao spavati.
U tri ujutro začuo je zvuk.
Koraci.
Ustao je.
Prišao prozoru.
Na snijegu ispred kuće vidio je otiske.
Nisu počinjali kod šume.
Počinjali su pred njegovim vratima.
Amar je problijedio.
Otisci su išli prema bunaru.
A na zadnjem otisku bila je crna tkanina.
Ujutro je djed nestao.
Vrata njegove kuće bila su otvorena.
Na snijegu — tragovi.
Amar je potrčao.
Njegova majka ga je sustigla.
„Ne idi!“
Ali tragovi su već vodili prema bunaru.
Selo je krenulo za njima.
Pronašli su Ismetov štap pored vode.
Njega nije bilo.
Samo tragovi.
Ovoga puta nisu nestajali usred polja.
Vodili su dalje.
Prema staroj šumi.
Ljudi su zastali.
„Pratimo ih“, rekao je Hamdo.
Ali kada su ušli među stabla, tragovi su nestali.
Kao da je čovjek jednostavno ispario.
Amar je pronašao nešto u snijegu.
Stari metalni predmet.
Bio je to vojni češalj.
Na njemu je bilo urezano ime.
SELIM.
Amar je otišao do starog Mehe, najstarijeg čovjeka u selu.
Pokazao mu češalj.
Meho je zatvorio oči.
„Ismet je pronašao istinu.“
„Koju istinu?“
„Selim nije nestao.“
„Gdje je?“
Meho je dugo šutio.
„U bunaru.“
Amar je ustuknuo.
„Ali bunar nije postojao tada.“
„Nije.“
„Onda?“
Meho ga je pogledao.
„Selim je bio živ kada su ga zakopali.“
Amar je osjetio mučninu.
Meho je nastavio:
„Tokom rata ljudi su se sakrivali u starom skloništu ispod polja. Selim je znao za njega. Jedne noći ljudi su ga optužili da je izdao selo.“
„Je li izdao?“
„Nije.“
„Ko ga je onda zakopao?“
Meho je spustio glas.
„Njegov najbolji prijatelj.“
Amar je znao odgovor prije nego što ga je čuo.
„Ismet.“
Meho je klimnuo.
„Ali zašto?“
„Jer je vjerovao pogrešnim ljudima.“
„A onda?“
„Kada je shvatio istinu, bilo je prekasno.“
Amar je pogledao prema prozoru.
„Zašto se tragovi pojavljuju sada?“
Meho je rekao:
„Zato što je Ismet svake zime dolazio do bunara.“
„Zašto?“
„Da traži brata.“
Amar je odmah otišao do bunara.
Nije bilo novih tragova.
Samo rupa u snijegu.
Spustio je fenjer.
Na dnu je ugledao drvene daske.
Pozvao je muškarce.
Kopali su cijeli dan.
Predvečer su pronašli stari podzemni prostor.
U njemu je bilo tijelo.
Pored tijela — Ismet.
Bio je živ.
Ležao je pored kostiju svog brata.
Kada su ga izvukli, jedva je govorio.
Amar je čučnuo pored njega.
„Djede.“
Ismet je otvorio oči.
„Pronašao sam ga.“
„Zašto si dolazio ovdje svake zime?“
Starac je dugo šutio.
„Jer sam svake godine vidio njegove tragove.“
„Ali niko drugi ih nije vidio.“
Ismet je zatvorio oči.
„Zato što nisu bili njegovi.“
Amar se ukočio.
„Čiji su onda?“
Ismet je pogledao prema bunaru.
„Moji.“
„Ali tragovi su počinjali iz šume.“
„Znam.“
„Kako?“
Starac se nasmijao kroz suze.
„Zato što sam ih pravio.“
Amar nije razumio.
Ismet je nastavio:
„Svake noći bih izlazio bos, pravio tragove od šume do bunara, a zatim se vraćao preko kamenja gdje snijeg ne ostaje.“
„Zašto?“
„Da uvjerim sebe da Selim još uvijek dolazi po mene.“
Amar je dugo šutio.
„A one noći kada si nestao?“
Ismet je pogledao prema tijelu.
„Nisam više mogao nositi krivicu.“
Zatim je pokazao prema bunaru.
„Htio sam umrijeti tamo gdje sam mislio da je on nestao.“
Amar je pogledao prema snijegu.
„Ali tragovi su bili tamo prije nego što si ti nestao.“
Ismet je spustio pogled.
„Nisu.“
„Ali svi smo ih vidjeli.“
„Znam.“
„Ko ih je onda napravio?“
Ismet nije odgovorio.
Te noći cijelo selo je šutjelo.
Ujutro, kada je snijeg prestao padati, ljudi su ponovo otišli do bunara.
Tragovi su bili tamo.
Isti kao prije.
Od šume.
Do bunara.
Pa kroz polje.
I naglo su prestajali.
Ovoga puta Ismet nije mogao biti krivac.
Ležao je u kući, pod temperaturom i nadzorom ljekara.
Amar je kleknuo pored posljednjeg otiska.
Na njegovom rubu pronašao je komadić crne tkanine.
Isti onakav kakav su pronašli kod bunara.
Ali sada je na tkanini bilo nešto ušiveno.
Mala riječ.
SELIM.
Amar je odnio tkaninu Mehi.
Starac je problijedio.
„Ovo je njegova vojna jakna.“
„Ali kako?“
Meho nije odgovorio.
Te noći Amar je otišao sam do bunara.
Snijeg je počeo padati.
Iz šume je začuo korake.
Jedan.
Drugi.
Treći.
Nije pobjegao.
Gledao je prema drveću.
U daljini se pojavila silueta čovjeka.
Bosog čovjeka.
Nije mu se vidjelo lice.
Prišao je bunaru.
Stao.
A onda pogledao prema Amaru.
„Ko si?“
Čovjek nije odgovorio.
Samo je pokazao prema zemlji.
Amar je pogledao.
Ispod njegovih nogu pojavio se novi trag.
Ali nije išao prema bunaru.
Išao je prema selu.
Silueta je nestala.
Amar je potrčao za tragom.
Zaustavio se tek pred kućom starog Mehe.
Vrata su bila zaključana.
Iz kuće se čulo lupanje.
Amar je razbio prozor.
Meho je ležao na podu.
Bio je živ.
Pored njega je bila stara fotografija.
Na njoj su bili Meho, Ismet i Selim.
Na poleđini je pisalo:
„Ako jednog dana tragovi prestanu nestajati u polju, znači da je neko konačno spreman da kaže istinu.“
Meho je otvorio oči.
„Ismet je pronašao brata.“
„A vi?“
Starac je zaplakao.
„Ja sam ga zakopao.“
Amar je zanijemio.
„Ti?“
„Ismet je mislio da je Selim mrtav. Ali ja sam ga živog zaključao u sklonište.“
„Zašto?“
„Jer je znao šta sam uradio.“
„Šta?“
Meho je spustio pogled.
„Ja sam ga optužio za izdaju da bih sakrio svoju krađu.“
Amar je pogledao prema prozoru.
Prvi put je shvatio zašto su tragovi godinama nestajali usred polja.
Nisu nestajali.
Neko ih je uvijek brisao.
Ali sada više nije bilo nikoga ko bi ih skrivao.
Sljedećeg jutra selo je pronašlo nove tragove.
Ovoga puta nisu išli od šume do bunara.
Počinjali su kod bunara.
Vodili su do stare kuće.
A zatim su završavali pred Mehinim vratima.
Nikada se više nisu pojavili.
Selimovo tijelo je sahranjeno pored Ismetovog, nakon što je starac umro nekoliko mjeseci kasnije.
A bunar je ostao.
Svake zime ljudi su ga obilazili.
Neki su tvrdili da su priču izmislili starci.
Neki da su tragovi bili samo šala.
Ali Amar, koji je mnogo godina kasnije postao učitelj u selu, nikada nije govorio da zna šta se te zime dogodilo.
Jer svake godine, kada bi prvi snijeg prekrio Zabrđe, on bi rano ustajao i gledao prema šumi.
Jednog jutra, mnogo godina kasnije, vidio je tragove.
Jedan niz stopala.
Od šume.
Do bunara.
Pa prema polju.
Amar je izašao iz kuće.
Pratio ih je.
Tragovi su, kao i uvijek, naglo nestali usred polja.
Ali ovaj put je na posljednjem otisku bila mala dječija igračka.
Drveni vojnik.
Amar ga je podigao.
Na njegovim leđima bilo je urezano jedno ime.
Selim.
Amar je dugo stajao na snijegu.
A onda je iza sebe čuo tihe korake.
Okrenuo se.
Nije bilo nikoga.
Samo je u snijegu, nekoliko metara dalje, nastao novi otisak.
Bos.
Jedan.
Pa drugi.
I treći.
A onda su se tragovi okrenuli prema šumi.
Kao da je neko, nakon svih tih godina, konačno pronašao put kući.