Prvih nekoliko sedmica čuvar Senad Kovačević mislio je da je starac samo tvrdoglav. Gotovo svakog radnog dana, nekoliko minuta prije zatvaranja malog trgovačkog centra u predgrađu Sarajeva, sedamdesetdevetogodišnji Omer Babić sjeo bi na istu drvenu klupu pored službenog ulaza za zaposlene. Nije prosio, nije prilazio kupcima i nije pravio buku.
Samo bi spustio stari sivi ceker između cipela, naslonio štap na klupu i gledao prema staklenim vratima kroz koja su izlazili radnici nakon završetka smjene. Problem je bio što klupa nije pripadala javnom prostoru. Nalazila se iza oznake „Samo za osoblje“, tik uz prolaz kojim su dostavna kolica morala proći prema skladištu.
Senad ga je prvih nekoliko puta pristojno zamolio da sjedne na drugu klupu pedesetak metara dalje. Omer bi ustao bez rasprave, rekao: „Dobro, sine“, i otišao. Sljedećeg dana ponovo bi bio na istom mjestu. Nakon mjesec dana Senad je izgubio strpljenje. „Dedo Omere, koliko puta moramo isto?“ rekao je pred dvojicom radnika.
„Ne možete ovdje čekati.“ Starac ga je tada pogledao neobično mirno i pitao: „A ako samo pet minuta sjedim?“ Senad je odmahnuo glavom. „Ni pet. Pravilo je isto svaki dan.“ Omer je ustao i otišao. Nekoliko mjeseci kasnije prestao se pojavljivati. Senad je osjetio olakšanje, uvjeren da je starac konačno razumio.
Tek nakon Omerove smrti dobio je malu presavijenu poruku na kojoj je pisalo: „Za Senada, čuvara koji me svakog dana tjerao s klupe.“ Ono što je bilo unutra natjeralo ga je da se istog trenutka vrati do mjesta na kojem više niko nije sjedio.
Senad je imao četrdeset četiri godine i gotovo osam godina radio je kao čuvar. Posao je shvatao ozbiljno jer je ranije zbog nepažnje jednog kolege dostavljač pao na mokrom službenom prolazu i teško povrijedio rame. Od tada nije volio improvizaciju.
Ako je prolaz zatvoren za kupce, onda je zatvoren. Ako se vrata moraju zaključati u određeno vrijeme, zaključavaju se. Omer mu zato nije bio simpatičan koliko drugim zaposlenima. Radnice iz pekare znale su mu donijeti kafu, čistačica Vesna ponekad bi zastala i popričala s njim, a mladi skladištar Alen šalio se da Omer ima stalnije radno vrijeme od njih. Senad je sve to smatrao nepotrebnim ohrabrivanjem.
Jednom je pitao starca čeka li nekoga. Omer je odgovorio: „Možda.“ „Koga?“ pitao je Senad. Omer je pogledao prema vratima i rekao: „Ako izađe, prepoznat ću ga.“ Senadu je odgovor zvučao kao još jedna starčeva zagonetka. Pomislio je da možda čeka nekog bivšeg kolegu ili rođaka koji ne želi razgovarati s njim. Nije želio ulaziti u tuđe porodične stvari. Njegov posao bio je da službeni prolaz ostane slobodan.
Jednog popodneva jaka kiša natjerala je Omera da se skloni pod nadstrešnicu. Senad mu je prišao očekujući uobičajeno natezanje, ali starac je već ustao prije nego što je išta rekao. „Znam, znam. Pedeset metara dalje“, kazao je. Senad je prvi put osjetio nelagodu.
Druga klupa nije imala krov, a kiša je padala toliko jako da se pločnik pretvorio u potok. „Danas možete ostati pod nadstrešnicom, samo nemojte sjediti u prolazu“, rekao je. Omer je stao uz zid. Nakon desetak minuta iz centra je izašao mladi radnik iz marketa. Omer se naglo uspravio, ali čim je mladić prišao bliže, lice mu se promijenilo.
Nije bio onaj koga je očekivao. Senad je to primijetio. „Dedo, koga vi zapravo čekate?“ ponovo je pitao. Omer je dugo šutio, a onda rekao: „Čovjeka kojem sam nešto dužan.“ Senad je pretpostavio da je riječ o novcu. Ponudio mu je da ostavi broj telefona na informacijama ako poznaje ime radnika. Omer je odmahnuo glavom. „Ne znam mu ime.“ To je Senadu zvučalo potpuno besmisleno.
Istina je počinjala osam mjeseci ranije. Omer je jednog hladnog jutra išao u ambulantu kada mu je pozlilo na autobuskom stajalištu. Nije izgubio svijest, ali mu se zavrtjelo i sjeo je na pločnik jer nije mogao ostati na nogama. Ljudi su prolazili, neki su pitali je li dobro, a jedan mlađi muškarac u radnoj jakni trgovačkog centra zaustavio se, donio mu vodu iz obližnje prodavnice i pozvao taksi.
Omer je pokušao platiti, ali muškarac je već dao vozaču novac i rekao da ga odveze do ambulante. Prije nego što je Omer uspio saznati ime, autobus je stigao i mladić je otrčao jer je kasnio na posao. Omer je zapamtio samo tamnozelenu radnu jaknu s logom trgovačkog centra i ožiljak iznad lijeve obrve.
Taksi nije bio skup, ali za Omera nije bio problem iznos. Mučilo ga je što nije ni zahvalio kako treba. Nekoliko dana kasnije došao je do centra i pitao radi li tu mladić s ožiljkom. Na informacijama niko nije znao na koga misli.
U centru je radilo više od stotinu ljudi, uključujući zaposlene različitih firmi. Omer je zaključio da će ga najlakše prepoznati ako sjedne kod izlaza za osoblje u vrijeme završetka smjene.
Nije dolazio baš svakog dana, iako se Senadu tako činilo. Dolazio je kada mu zdravlje dopušta i uglavnom pred kraj popodnevne smjene. U sivom cekeru nije nosio novac za veliki poklon. Nosio je malu drvenu kutiju s ručno popravljenom džepnom baterijom. Omer je nekada radio kao električar i još je volio popravljati sitnice.
Onog jutra kada mu je nepoznati mladić pomogao, primijetio je da mu iz džepa viri napukla radna baterija spojena trakom. Omer je nekoliko sedmica kasnije kupio isti jeftini model na pijaci, rastavio ga, zamijenio slab prekidač kvalitetnijim i napravio malu kožnu omču da se može zakačiti za pojas. Želio mu je predati bateriju i reći hvala. Nije to smatrao vraćanjem duga. Samo nije volio da mu čovjek koji mu je pomogao ostane potpuno bezimen.
Senad ništa od toga nije znao. Omer mu nikada nije objasnio jer je nakon nekoliko njihovih rasprava zaključio da bi zvučalo kao izgovor da ostane na zabranjenom mjestu. Umjesto toga, svaki put bi ustao kada mu čuvar priđe. Jednog dana ipak se naljutio. Senad je pred dostavljačem rekao: „Ne možete praviti svoju čekaonicu gdje vam odgovara.“
Omer se zaustavio i odgovorio: „Ne pravim čekaonicu. Samo pokušavam završiti jednu stvar.“ Senad mu je rekao da je onda završi negdje drugdje. Starac ga je nekoliko sekundi gledao, zatim uzeo ceker i otišao bez pozdrava. Te večeri Vesna je rekla Senadu da je bio nepotrebno grub.
„Pravila mogu ostati ista i bez toga da čovjeka osramotiš“, kazala mu je. Senad se branio da mu već mjesecima objašnjava isto. Vesna je odgovorila: „Onda mu objasni još jednom. Plaćen si da čuvaš prolaz, ne da pobijediš starca.“ Ta rečenica ga je naljutila, ali ju je zapamtio.
Nekoliko dana kasnije Senad je pokušao drugačije. Kada je Omer došao, nije ga odmah tjerao. Pitao ga je može li opisati čovjeka kojeg traži. Omer je spomenuo približne godine, ožiljak i zelenu jaknu.
Senad je rekao da takve jakne nose radnici firme koja povremeno održava rashladne uređaje u marketu, ali oni nisu stalno zaposleni u centru. Omer se prvi put vidljivo razvedrio. Senad je obećao da će pitati tehničku službu kada ta firma ponovo dolazi.
Međutim, narednih dana imao je problema s rasporedom, zamjenama kolega i jednom krađom u prodavnici. Zaboravio je. Omer se pojavio još dva puta. Treći put nije došao. Prošla je sedmica, zatim dvije. Senad je tek tada shvatio da ga više nema.
Mjesec dana poslije Vesna mu je rekla da je Omer završio u bolnici. Imao je ozbiljne srčane probleme. Senad je pomislio da bi mogao preko tehničke službe konačno pronaći radnika kojeg je starac tražio, ali je opet odgodio. Dva dana kasnije saznao je da je Omer umro.
Osjetio je kratku, neprijatnu grižnju savjesti, ali je sebi govorio da nije mogao znati koliko vremena starac ima. Prolaz je morao ostati slobodan. Nije mu zabranio da traži čovjeka, samo da sjedi na pogrešnom mjestu. Sve je to bilo tačno, ali mu nije donijelo mir.
Sedmicu nakon dženaze u centar je došla Omerova kćerka Mirela. Živjela je u Visokom i ocu je dolazila nekoliko puta sedmično. Pitala je za Senada i pružila mu presavijenu poruku zajedno s malom drvenom kutijom. „Babo je ovo ostavio u ladici“, rekla je. „Na papiru je vaše ime.“ Senad je otvorio poruku. Omerov rukopis bio je nepravilan, ali čitljiv:
„Senade, ako ti Mirela ovo donese, znači da nisam uspio pronaći mladića s ožiljkom. Nemoj misliti da ti pišem zbog klupe. Bio si u pravu da prolaz mora biti slobodan. Samo si ponekad govorio kao da je pravilo važnije od razloga zbog kojeg čovjek stoji pred tobom.
Ja sam bio isti dok sam radio. Zato te razumijem više nego što misliš.“ Senad je progutao knedlu i nastavio čitati. „Ako ikad saznaš ko je onaj mladić, daj mu kutiju. Ako ga ne nađeš, koristi bateriju ti. Čuvaru uvijek treba svjetlo.“
Senad je odmah otvorio kutiju. Unutra je bila mala crna baterija, jednostavna i pažljivo prepravljena. Ispod nje se nalazio papir s kratkim opisom čovjeka: oko trideset godina, ožiljak iznad lijeve obrve, zelena radna jakna, vjerovatno održavanje, autobus prema Ilidži.
Senad je istog dana otišao u tehničku službu. Ovaj put nije odgodio. Prema evidenciji, vanjska firma za održavanje rashladnih sistema dolazila je nekoliko puta mjesečno. Voditelj je znao radnika koji odgovara opisu. Zvao se Adis Kurtović, imao je trideset dvije godine i zaista je imao ožiljak iznad obrve od povrede iz djetinjstva.
Adis je došao u centar dva dana kasnije. Nije se odmah sjetio Omera. Tek kada mu je Senad opisao autobusko stajalište i taksi, lice mu se promijenilo. „Onaj stariji čovjek u smeđem kaputu?“ pitao je. Senad je klimnuo. Rekao mu je da ga je Omer mjesecima pokušavao pronaći.
Adis je izgledao gotovo posramljeno. „Ali nisam uradio ništa posebno“, rekao je. „Čovjeku je bilo loše.“ Senad mu je pružio kutiju. Adis je otvorio, pogledao bateriju i dugo šutio. Na kraju je rekao: „Nisam znao da me traži.“ Senad je odgovorio: „Ni ja nisam znao zašto sjedi tamo. A svaki dan sam ga tjerao.“
Adis nije prihvatio da Senad sebe pretvara u negativca. Rekao mu je da Omer nije mogao sjediti u dostavnom prolazu ako je to bilo zabranjeno. „Mogao si ga samo pitati malo ranije šta mu treba“, dodao je. Senad se nasmijao bez veselja.
„Jesam. Nisam dovoljno slušao odgovor.“ Adis je zadržao bateriju. Nekoliko sedmica kasnije poslao je preko tehničke službe fotografiju: baterija je visjela na njegovom radnom pojasu. Senad je fotografiju odštampao i dao Mireli. Ona ju je odnijela kući i stavila među očeve stvari.
Klupa nije postala spomenik Omeru. Niko na nju nije stavio pločicu niti cvijeće. Zapravo, uprava centra ju je nekoliko mjeseci kasnije premjestila jer je zaista smetala dostavnom prolazu.
Postavljena je s druge strane zgrade, pod nadstrešnicom, gdje je mogla služiti i kupcima i ljudima koji nekoga čekaju. Senad nije tvrdio da je to uradio zbog Omera; premještanje je imalo smisla i bez njegove priče. Ali upravo je Senad prvi predložio novo mjesto.
Godinu dana kasnije novi čuvar zaustavio je starijeg čovjeka koji je dugo stajao kod službenog ulaza. Htio ga je odmah poslati dalje, ali Senad mu je rekao da sačeka. Prišao je čovjeku i pitao:
„Tražite nekoga?“ Ispostavilo se da je došao po unuku koja je prvi dan radila u apoteci i nije znao na koji izlaz će izaći. Senad mu je pokazao novu klupu i rekao gdje može čekati bez ometanja prolaza. Sve je trajalo manje od minute. Nije prekršio nijedno pravilo.
Kada je kasnije prolazio pored klupe, sjetio se Omerove poruke. Godinama je vjerovao da dobar čuvar mora znati gdje ljudi ne smiju stajati, kojim vratima ne smiju prolaziti i kada moraju otići.
Omer ga nije pokušao uvjeriti da pravila treba ignorisati. Naprotiv, u posljednjoj poruci priznao mu je da je prolaz zaista morao ostati slobodan. Ali starac mu je ostavio nešto što nijedan pravilnik nije mogao napisati: prije nego što nekoga pomjeriš s mjesta na kojem ne smije biti, vrijedi saznati zašto je uopšte došao.
Senad je tog dana, završavajući smjenu, prošao pored nove klupe. Bila je prazna. Na trenutak je gotovo mogao zamisliti sivi ceker između Omerovih cipela i štap naslonjen uz drvo. Nije osjećao potrebu da od starca napravi sveca niti od sebe krivca. Omer je bio tvrdoglav, a Senad ponekad grub.
Obojica su to vjerovatno znala. Ali jedna mala baterija na pojasu nepoznatog radnika sada je dokazivala da je starac mjesecima dolazio zbog nečega što niko oko njega nije mogao vidjeti. Čekao je čovjeka kojem je želio reći jednostavno hvala. A posljednju poruku ostavio je upravo čuvaru koji ga je tjerao, ne da bi ga kaznio osjećajem krivice, nego da ga podsjeti da uniforma može odrediti gdje čovjek smije sjediti, ali nikada sama ne može objasniti zašto je taj čovjek tamo
KRAJ