Prvi put kada je policajac Almir Dedić zatekao sedamdesetsedmogodišnju udovicu Hatidžu Karić kako u šest ujutro ostavlja hranu za mačke iza gradske pijace u jednom naselju kod Tuzle, samo ju je upozorio. Drugi put joj je pomogao pomjeriti zdjelice dalje od ulaza i ponovio da se hrana ne smije ostavljati uz kontejnere. Treći put izgubio je strpljenje.
Stanari su se žalili na miris, prodavači na poderane vreće smeća, a upravnik pijace tvrdio je da se zbog hrane svake noći okuplja sve više životinja. „Nana Hatidža, svaki put isto“, rekao je Almir dok je starica skupljala tri plastične posude. „Ne možete ovdje hraniti mačke.“ Hatidža je bez rasprave pokupila stvari, ali prije odlaska pogledala je prema zatvorenom skladištu iza pijace i pitala:
„A jesi li ikad provjerio zašto ih je posljednjih mjesec dana odjednom toliko?“ Almir je odgovorio da napuštene mačke dolaze tamo gdje nalaze hranu. Hatidža je samo klimnula. „Možda. A možda neke nisu došle zbog mene.“ Sljedećeg jutra vratila se. Almir ju je ponovo otjerao. Tako je trajalo sedmicama, sve dok se jednog ponedjeljka Hatidža više nije pojavila.
Tri mjeseca kasnije umrla je nakon kratke bolesti. Almir je mislio da je njihova neobična prepirka završena zajedno s njom, sve dok mu Hatidžina sestrična nije donijela debelu kovertu na kojoj je starica vlastitom rukom napisala: „Za policajca Almira Dedića — otvori tek kad budeš imao vremena pogledati, a ne samo pročitati.“
Almir je imao četrdeset dvije godine i nije mrzio životinje. Kod roditelja na selu odrastao je uz pse i mačke, ali u uniformi nije mogao odlučivati prema tome šta mu je simpatično. Problem iza pijace bio je stvaran. Ostaci hrane privlačili su životinje, ptice i glodare, a nekoliko stanara tvrdilo je da mačke noću ulaze u podrume.
Hatidža je, međutim, uvijek govorila da većinu hrane ne ostavlja preko noći. Dolazila bi rano, čekala dvadesetak minuta, pokupila zdjelice i otišla. Jednom je čak pokazala Almiru malu četku kojom je čistila prostor. „Onda zašto baš ovdje?“ pitao ju je. Hatidža je odgovorila: „Jer one dolaze ovdje.“ Njemu je to zvučalo kao kružno objašnjenje.
Predlagao joj je da se javi lokalnom udruženju za životinje, a ona bi svaki put rekla da se već javila. U međuvremenu se broj mačaka zaista povećavao. Posebno je bilo čudno što su se među odraslim uličnim mačkama počele pojavljivati njegovane životinje:
jedna s tragom ogrlice oko vrata, druga dugodlaka i očigledno naviknuta na ljude, treća koja se nije plašila dodira. Hatidža je počela fotografisati svaku novu mačku telefonom. Almir ju je jednom zadirkivao da otvara policijsku evidenciju. „Kad vi nećete, mora neko“, odgovorila je.
Ono što Almir nije znao bilo je da Hatidža nije hranila mačke samo zato što joj ih je bilo žao. Nekada je radila u pošti i imala gotovo opsesivnu naviku primjećivati ponavljanja: isto prezime, isti rukopis, isti broj stana. Kada je u nekoliko sedmica iza pijace vidjela pet novih pitomih mačaka, nešto joj nije bilo logično.
Ulična populacija se nije mogla tako brzo promijeniti samo zbog nekoliko zdjelica hrane. Počela je pitati prodavače poznaju li životinje. Jedna žena iz cvjećare prepoznala je sivu mačku koju je ranije viđala na balkonu u susjednoj ulici.
Vlasnici su se odselili. Prodavač povrća rekao je da je vidio muškarca kako kasno navečer otvara gepek i spušta kartonsku kutiju pored skladišta. Hatidža nije odmah povezala te stvari. Ali onda je jednog jutra pronašla dvije mlade mačke zatvorene u transportnoj kutiji ostavljenoj iza kontejnera.
Tada je shvatila da pijaca nije samo mjesto na koje životinje same dolaze. Postala je mjesto na kojem ih ljudi namjerno ostavljaju.
Hatidža je nazvala udruženje i mačke su preuzete. Zatim je prijavila slučaj nadležnoj službi, ali nije imala registraciju vozila niti opis osobe dovoljno precizan da bi se nešto odmah uradilo.
Almiru je pokušala objasniti, ali baš tog jutra on je rješavao sukob između dva prodavača. Čuo je samo pola priče i rekao joj da sve što ima prijavi službenim putem. „Jesam“, odgovorila je. „Onda pustite službe da rade“, rekao je. Hatidža se uvrijedila. „Službe mogu raditi samo s onim što vide.“ Od tada više nije pokušavala dugo razgovarati s njim.
Nastavila je dolaziti rano, fotografisati nove mačke i zapisivati vrijeme kada bi se pojavile. Nije noću pratila ljude niti se izlagala opasnosti. Umjesto toga zamolila je nekoliko prodavača koji svakako dolaze prije svitanja da joj jave ako vide kutije ili vozila koja se kratko zadržavaju iza pijace.
Jednog jutra Almir ju je zatekao kako sjedi na niskoj stolici i gleda prema skladištu, dok su zdjelice bile potpuno prazne. „Danas ih čak ni ne hranite“, rekao je. Hatidža je odgovorila da čeka jednu bijelu mačku koja se nije pojavila dva dana. Almir je uzdahnuo. „Nana, vi ne možete biti odgovorni za svaku mačku u Tuzli.“ Hatidža ga je pogledala i rekla:
„Ne mogu. Ali mogu primijetiti kad jedna nestane.“ Almir je tada bio uvjeren da je starica postala previše vezana za životinje. Nije znao da je upravo ta bijela mačka bila prva koja je Hatidžu dovela do nečega važnijeg. Kada se trećeg jutra pojavila, imala je svježu malu ranu na boku i obrijan dio krzna.
Hatidža ju je uz pomoć udruženja odvela veterinaru. Mačka je imala mikročip. Vlasnica je bila žena iz Lukavca koja je životinju prije dva mjeseca povjerila jednom čovjeku preko oglasa jer zbog preseljenja nije mogla da je zadrži. Muškarac joj je rekao da će pronaći novi dom. Umjesto toga, mačka je završila iza pijace.
Udruženje je tada počelo ozbiljnije prikupljati informacije. Pojavilo se još nekoliko sličnih slučajeva. Nije bila riječ o velikoj kriminalnoj mreži niti nečemu spektakularnom. Jedan muškarac je preko društvenih mreža povremeno preuzimao neželjene mačke od ljudi, predstavljajući se kao neko ko sarađuje s udomiteljima.
Nekima je govorio da već ima zainteresovane porodice. U stvarnosti nije imao prostor ni organizovan sistem. Kada bi životinje postale problem, ostavljao ih je na različitim mjestima, a područje iza pijace koristio je više puta jer je znao da ih tamo neko hrani. Hatidžina dobrota, paradoksalno, učinila je mjesto pogodnim za njegovo neodgovorno ponašanje.
Kada je to shvatila, bila je bijesna prvenstveno na sebe. „Znači ja mu pravim sigurno mjesto da ih ostavlja“, rekla je volonterki Mireli. Mirela joj je objasnila da nije kriva za tuđe postupke, ali da moraju promijeniti način hranjenja i pojačati prijavljivanje novih životinja. Hatidža je poslušala. Hranu je počela ostavljati na dogovorenoj lokaciji dalje od pijace, a nove pitome mačke odmah su provjeravane na mikročip.
Almir je primijetio da Hatidže više nema iza pijace, ali nije znao šta se dogodilo. Nekoliko puta vidio ju je u susjednoj ulici s torbom i pretpostavio da je konačno poslušala upozorenje. Jednog dana prišao joj je i rekao: „Vidim da smo ipak našli rješenje.“
Hatidža ga je pogledala pomalo nestašno. „Jesmo. Samo ne ono koje si ti mislio.“ Almir je pitao šta to znači, ali ona je odgovorila da će mu jednom objasniti kada bude imao više vremena. „Uvijek imam vremena za prijavu“, rekao je. Hatidža je odmahnula glavom. „Za prijavu da. Za priču malo manje.“ Nije to rekla ljutito. Upravo zato ga je rečenica kasnije toliko proganjala.
Ubrzo se Hatidžino zdravlje pogoršalo. Imala je problema sa srcem i sve rjeđe izlazila. Udruženje je preuzelo hranjenje na novoj lokaciji. Nekoliko mačaka je sterilizovano, dvije su vraćene ranijim vlasnicima nakon provjere okolnosti, a neke su udomljene. Informacije koje su Hatidža i volonteri prikupili proslijeđene su nadležnim službama.
Čovjek koji je preuzimao životinje pozvan je na razgovor i protiv njega su poduzete odgovarajuće mjere zbog načina na koji je postupao s njima. Hatidža nije dočekala završetak svega. Umrla je nekoliko mjeseci kasnije u bolnici. Almir je vijest čuo od prodavačice cvijeća. Osjetio je iskreno žaljenje. Uprkos njihovim prepirkama, navikao je na staricu koja bi ga svako jutro gledala kao da obojica rade različite smjene istog posla.
Tri sedmice nakon njene smrti u policijsku stanicu došla je Hatidžina sestrična Alma. Predala je Almiru kovertu. Unutra nije bilo oproštajno pismo u uobičajenom smislu. Prvo je izvadio desetak fotografija mačaka. Na poleđini svake bio je datum i mjesto gdje se životinja prvi put pojavila.
Zatim nekoliko kopija prijava udruženju i kratka tabela s vremenima kada su prodavači primijetili ostavljene kutije. Posljednji papir bio je namijenjen samo njemu. „Almire“, počinjala je poruka, „nemoj se ljutiti što sam sve ovo sačuvala. Znam da si mislio da hranim mačke i pravim problem.
Ponekad sam ga zaista pravila. Hrana na pogrešnom mjestu nije postajala ispravna samo zato što sam imala dobru namjeru. Tu si bio u pravu.“
Almir je nastavio čitati. „Ali ni ja nisam dolazila samo zbog hrane. Počela sam gledati koje mačke dolaze jer sam vidjela da ljudi ostavljaju one koje više ne žele. Kada si me tjerao, ljutila sam se jer sam mislila da ne želiš vidjeti ono što ja vidim. Kasnije sam shvatila da ti zapravo nisam dovoljno jasno rekla šta znam, a ti nisi dovoljno dugo stao da pitaš.
Zato smo oboje pola priče smatrali cijelom.“ Na kraju je Hatidža napisala: „Ne ostavljam ti obavezu da spašavaš mačke. Ima ljudi koji to znaju bolje od tebe i mene. Ostavljam ti samo jednu molbu: kada sljedeći put vidiš nekoga ko uporno radi nešto što ti nema smisla, prije nego što zaključiš da je samo tvrdoglav, pitaj ga šta je primijetio. Možda je odgovor bezveze. A možda nije.“
Almir je dugo držao papir u rukama. Zatim je pregledao fotografije. Tek tada je shvatio koliko je sistematično Hatidža radila. Nije samo slikala životinje. Bilježila je koje su izgledale njegovano, koje su imale trag ogrlice, koje su se pojavile zajedno u kutiji i koje su kasnije nestale nakon što ih preuzme udruženje.
Na jednoj fotografiji ugledao je bijelu mačku koju je i sam nekoliko puta tjerao od službenog automobila. Na poleđini je pisalo: „Čip pronađen. Vlasnica iz Lukavca. Ovo je važno.“ Almir je nazvao Mirelu iz udruženja i tek tada dobio cijelu priču. Ona ga nije optuživala.
Rekla je da je Hatidža i sama priznala da je na početku hranjenjem uz kontejnere stvarala dodatni problem. „Ali bila je nevjerovatno dobra u primjećivanju promjena“, dodala je. „Nama je trebalo sedmicama da shvatimo ono što je ona primijetila za nekoliko jutara.“
Nekoliko mjeseci poslije Almir je tokom jutarnje patrole primijetio muškarca koji se stalno zadržavao iza jedne pekare. Vlasnik se žalio da čovjek „kopa po stvarima“ i želio da ga policija otjera. Almir mu je prišao očekujući običan problem s otpadom.
Muškarac mu je objasnio da radi u susjednoj zgradi i već tri dana traži odakle dolazi voda koja se pojavljuje uz temelj. Pokazalo se da iza kontejnera curi cijev. Situacija nije imala nikakve veze s Hatidžom ili mačkama, ali Almir se nasmijao kada je shvatio da je prije naredbe postavio jedno dodatno pitanje. Nije ga to učinilo manje strogim policajcem. Samo malo pažljivijim.
Iza pijace više nije bilo zdjelica. Na dogovorenom mjestu nekoliko ulica dalje udruženje je postavilo diskretno hranilište koje se redovno čistilo, a broj mačaka pratio se zbog sterilizacije i udomljavanja. Almir bi ponekad tokom patrole prošao tim putem. Nikada nije preuzeo Hatidžinu ulogu i nije nosio hranu u policijskom vozilu.
Jednom je ipak ugledao novu, neobično pitomu mačku s crvenim tragom oko vrata gdje je očigledno ranije bila ogrlica. Zaustavio se, fotografisao je i poslao fotografiju udruženju uz lokaciju. Mirela mu je odgovorila da će provjeriti čip. Almir je već krenuo dalje kada mu je stigla druga poruka: „Hatidža bi bila zadovoljna.“ Pogledao je ekran i odgovorio: „Samo joj nemojte reći da je bila u pravu.“
Kod kuće je kovertu držao u ladici s važnim dokumentima. Ne zbog toga što ga je starica nakon smrti razotkrila kao lošeg čovjeka — nije. Almir je imao opravdan razlog da je tjera od kontejnera, a Hatidža je to na kraju i sama priznala.
Čuvao ju je jer ga je podsjećala koliko lako dvije osobe mogu gledati isti prizor i vidjeti potpuno različite probleme. On je vidio zdjelice, otpad, žalbe i pravilo koje se mora poštovati. Hatidža je vidjela pitome mačke koje se pojavljuju prebrzo da bi sve bile obične lutalice. Oboje su vidjeli nešto stvarno, ali nijedno u početku nije vidjelo dovoljno.
I zato ono najvažnije u koverti nije bio dokaz da je policajac pogriješio niti da je starica cijelo vrijeme bila u pravu. Bila je to njena posljednja, pomalo tvrdoglava poruka čovjeku s kojim se mjesecima raspravljala: posao mu je davao pravo da je udalji s mjesta na kojem nije smjela ostavljati hranu, ali mu nijedna uniforma nije mogla dati odgovor na pitanje zašto se ona svakog jutra vraćala. Za taj odgovor trebalo je uraditi nešto mnogo jednostavnije — zastati dovoljno dugo da je sasluša.
KRAJ