Kada su mještani sela Gornje Ravne kod Travnika odlučili zatrpati stari bunar na kraju livade, niko se tome nije ozbiljno protivio. Bunar je bio dubok gotovo dvadeset metara, godinama se nije koristio, kameni rub mu se raspadao, a voda na dnu više nije bila za piće. Djeca su ljeti prolazila tim putem prema igralištu, pa je mjesna zajednica procijenila da je sigurnije zatvoriti ga nego čekati nesreću.
Sedamdesetogodišnji Salih Kapić, čija se kuća nalazila najbliže bunaru, samo je pitao mogu li prije zatrpavanja skinuti staru željeznu kuku s grede jer ju je njegov otac nekada postavio. Predsjednik mjesne zajednice Nedim Hadžić obećao je da mogu. Kamion sa šljunkom trebao je stići u ponedjeljak ujutro.
Međutim, u nedjelju oko jedanaest navečer, Salihov komšija Jasmin izašao je da zatvori kokošinjac i iz pravca bunara čuo nešto što ga je natjeralo da se ukoči. Prvo je mislio da vjetar prolazi kroz napuklu cijev. Onda je zvuk ponovo došao, tih, isprekidan i čudno metalan. Jasmin je prišao nekoliko koraka. Iz dubine se jasno začulo:
„…Salih…“ Zatim tišina. Jasmin je potrčao prema Salihovoj kući. Za deset minuta kod bunara je stajalo sedam ljudi s baterijskim lampama. Kada su svi utihnuli, glas se ponovo začuo. Ovoga puta nekoliko njih čulo je isto ime. „Salih.“ Neko je odmah rekao da se čovjek nalazi na dnu. Nedim je zabranio bilo kome da se naginje preko ruba i pozvao hitne službe. Salih je stajao nekoliko metara dalje, blijed kao zid, jer je od svih ljudi u selu upravo njegovo ime izlazilo iz bunara koji je sutradan trebao nestati.
Vatrogasci su stigli nešto prije ponoći. Ogradili su prostor i pregledali otvor kamerom i jakim svjetlom. Na dnu nije bilo čovjeka. Voda je bila plitka, puna granja i kamenja. Spasilac je zatim provjerio bočne zidove koliko je mogao bez ulaska, ali nije pronašao nikakvu osobu.
Glas se tokom njihovog pregleda nije ponovio. Jedan vatrogasac objasnio je da stari bunari mogu čudno prenositi zvuk kroz cijevi i šupljine. Nekoliko mještana odmah je prihvatilo objašnjenje, ali drugi nisu.
„Cijev ne zna Salihovo ime“, rekao je Jasmin. Do jutra je pola sela već znalo priču. Neko je tvrdio da je bunar „prozvao“ Saliha zato što se sprema nesreća, drugi da je riječ o pokojniku. Salih se na sve ljutio. „Ako mrtvi imaju šta reći, neće valjda čekati da dođe kamion sa šljunkom.“ Ipak, kada je Nedim predložio da se zatrpavanje odgodi dok se ne utvrdi izvor zvuka, Salih nije prigovorio.
Najčudnije je bilo to što se glas pojavio ponovo sljedeće večeri. Ovoga puta kod bunara su namjerno čekali Nedim, Jasmin i dvojica vatrogasaca koji su se vratili s jednostavnom opremom za pregled.
Oko 22:40 začuo se šum, zatim nekoliko nerazumljivih riječi i opet ime: „Salih.“ Jedan vatrogasac odmah je podigao ruku i zatražio tišinu. Nakon nekoliko sekundi čulo se nešto što je ličilo na ženski glas, ali riječi su se lomile kao da dolaze kroz loš radio.
Zvuk nije izlazio ravno iz vode. Bio je jači uz sjeverni zid bunara. Kada su svjetiljkom osvijetlili taj dio, primijetili su tanku zahrđalu metalnu cijev koja je završavala između kamenova nekoliko metara ispod površine.
Salih je tvrdio da tu cijev nikada ranije nije vidio. Nedim je pronašao staru skicu vodovodne mreže, ali na njoj nije bila označena. Sutradan su pozvali osamdesetdvogodišnjeg Ibrahima Mehića, nekadašnjeg majstora koji je radio na seoskim instalacijama. Čim je vidio gdje cijev izlazi, rekao je da vjerovatno uopšte nije vodovodna.
Prije više od četrdeset godina uz bunar je stajala mala pumpna kućica. Kroz zemlju su bile provedene zaštitne cijevi za kablove i jednostavan komunikacijski vod prema starom skladištu poljoprivredne zadruge, udaljenom gotovo stotinu metara niz padinu. Pumpna kućica je srušena, zadruga ugašena, a većina instalacija napuštena. „Ako je ovo ista cijev, ide prema skladištu“, rekao je Ibrahim. „Ali kroz praznu cijev možeš čuti svašta ako je drugi kraj otvoren.“
Skladište je danas pripadalo porodici Babić. Koristili su ga samo za alat, vreće đubriva i nekoliko starih mašina. Vlasnik Miralem Babić dopustio je pregled. U zadnjem dijelu objekta, iza metalne police, pronašli su otvor u zidu kroz koji je prolazila ista vrsta cijevi.
Bila je presječena nekoliko centimetara iznad poda. Nedim je kleknuo i govorio prema njoj dok je Jasmin telefonom ostao kod bunara. Glas se iz bunara čuo jasno, ali prigušeno. Misterija je naizgled bila riješena: cijev je radila kao dugačak primitivni zvučni kanal.
Samo je ostalo važnije pitanje.
Ko je prethodne dvije noći u praznom skladištu izgovarao Salihovo ime?
Miralem je tvrdio da niko od njegove porodice noću ne dolazi tamo. Na vratima nije bilo tragova provale. Lokot je bio star, ali čitav. Ipak, na zemlji iza skladišta Jasmin je primijetio usku ugaženu stazu kroz travu. Vodila je prema susjednom voćnjaku i maloj kući u kojoj je sama živjela osamdesetogodišnja Nura Hasić.
Salih je tada prvi put postao ozbiljno nervozan.
„Nuru ostavite na miru“, rekao je.
Nedim ga je pogledao. „Zašto?“
„Zato što je bolesna.“
Nura je posljednjih godinu dana imala sve više problema s pamćenjem. Nije imala formalno potvrđenu tešku demenciju, ali porodica je već primijetila zbunjenost. Njena kćerka Samra dolazila je gotovo svakog dana iz Travnika, donosila lijekove i hranu, a noću je Nura uglavnom bila sama jer je tvrdoglavo odbijala preseljenje. Nekoliko puta je izašla u dvorište misleći da treba nahraniti kokoši koje nije držala već godinama.
Kada su otišli do nje, Nura je sjedila u kuhinji i potpuno mirno pila mlijeko. Na pitanje je li prethodne večeri bila kod skladišta, odgovorila je da nije. Onda je ugledala Saliha.
„Ti se još nisi javio Hasanu?“ pitala ga je.
Salih je problijedio.
„Kojem Hasanu?“ pitao je Nedim.
Nura ga nije ni pogledala. „Pa njegovom bratu.“
Salih je tiho rekao da mu je brat Hasan mrtav već trideset dvije godine.
Nekoliko mještana koji su stajali pred kućom odmah su povezali njene riječi s glasom iz bunara. Priča je ponovo dobila gotovo natprirodan oblik. Ali Salih nije dozvolio nagađanja. Sjeo je nasuprot Nure i pitao: „Nuro, zašto si zvala moje ime?“
Starica ga je nekoliko trenutaka zbunjeno gledala. Onda je rekla: „Da dođeš po njega.“
„Po koga?“
„Hasana. Ostao je kod zadruge.“
Samra, Nurina kćerka, zamolila je sve da izađu osim Saliha i Nedima. Objasnila im je da majka posljednjih sedmica često miješa sadašnjost s događajima iz mladosti. Hasan je za nju očigledno ponovo postao živ.
Tada je Salih ispričao priču koju mlađi ljudi u selu nisu znali.
On i Hasan bili su braća, razdvojena samo dvije godine. Kao mladići radili su sezonski u zadruzi. Nura je tada bila djevojka koja je vodila evidenciju robe. Hasan je bio poznat po tome što bi se poslije smjene skrivao u skladištu i popravljao stari radio.
Kroz cijev koja je vodila prema pumpnoj kućici znao je dozivati Saliha, koji bi bio kod bunara ili pumpe. „Salih! Donesi ključ!“ ili „Salih, dođi ovamo!“ Cijev im je služila kao igračka, primitivni telefon.
Godinama kasnije Hasan je poginuo u saobraćajnoj nesreći kod Jajca. Nije bilo nikakve tajne oko njegove smrti. Nije nestao, nije završio u bunaru i nije ostavio skriveno blago. Nura se udala za drugog čovjeka, Salih osnovao porodicu i život je krenuo dalje. Ali u njenom poremećenom osjećaju vremena staro skladište, Hasan i cijev ponovo su postali sadašnjost.
Samra je iste večeri pronašla majčine blatnjave papuče iza kuće. Sljedeće noći nisu je ostavili samu. Nura je oko deset ustala, obukla jaknu i rekla da mora „do zadruge jer Hasan opet čeka“.
Tada je postalo potpuno jasno šta se događalo. Prolazila je kroz voćnjak, ulazila kroz mala bočna vrata skladišta koja se nisu dobro zatvarala i govorila u otvor stare cijevi. Zbog njenog pamćenja, radila je ono što je vjerovatno činila kao mlada žena prije više od pola stoljeća: zvala je Saliha da dođe po brata.
Otkriće je promijenilo cijelu situaciju. Misteriozni glas više nije bio najvažniji problem. Važnije je bilo to što osamdesetogodišnja žena noću izlazi sama, prelazi neravnu livadu i ulazi u staro skladište.
Samra je već sljedeće sedmice organizovala drugačiji raspored s bratom i tetkom kako Nura noću ne bi ostajala bez nadzora dok ljekari procjenjuju njeno stanje i potrebe. Bočna vrata skladišta su popravljena, ne da bi se sakrila tajna, nego da Nura ili neko dijete više ne može lako ući.
Ostalo je pitanje bunara.
Neki seljani sada su govorili da ga ne treba zatrpati jer je „otkrio“ šta se događa s Nurom. Nedim se tome usprotivio. „Bunar nije nikoga spasio. Slučajno je prenio zvuk kroz staru cijev. I dalje je opasan.“
Salih se složio.
Prije početka radova zamolio je samo da mu dozvole još jedan pregled sjevernog zida. Vatrogasci su spustili kameru i potvrdili položaj stare cijevi. Zatim su, prije zatvaranja, uklonili dio koji je bio dostupan i dokumentovali gdje je išla. Salih je skinuo željeznu kuku koju je želio sačuvati. Nije u bunaru pronađena nikakva kutija, kostur niti tajni prolaz.
Pronađeno je samo objašnjenje.
Dan prije zatrpavanja Salih je otišao posjetiti Nuru. Tog dana ga je prepoznala bez problema. Sjedili su u dvorištu dok joj je Samra kuhala kafu.
„Kažu da sam pravila belaj“, rekla je Nura.
„Jesi malo.“
„Jesam li išla kod zadruge?“
„Jesi.“
Nura je spustila pogled. „Zvala sam Hasana?“
Salih nije lagao.
„Jesi.“
Dugo je šutjela. „Nekad mi se učini da nije prošlo toliko godina.“
Salih joj je odgovorio: „Meni se nekad učini isto. Samo ja znam koja je godina.“
Nura se nasmijala, ali su joj oči ostale vlažne.
„Je li bunar još tamo?“
„Do sutra.“
„Šteta.“
„Nije šteta. Moglo je dijete pasti.“
„Tačno.“
Nisu od bunara napravili spomenik. U ponedjeljak je kamion zaista stigao. Radovi su obavljeni prema dogovoru, otvor je sigurno zatvoren, a površina poravnata. Nekoliko starijih mještana stajalo je sa strane i gledalo kako mjesto koje je bilo dio sela desetljećima nestaje pod materijalom. Salih je držao staru željeznu kuku u ruci.
Jasmin mu je prišao.
„Prve noći sam bio siguran da je neko dole.“
„I ja sam se prepao“, priznao je Salih.
„Kad je izgovorilo tvoje ime, šta si pomislio?“
Salih je neko vrijeme šutio.
„Na Hasana.“
Jasmin ga je iznenađeno pogledao. „Odmah?“
„Ne znam zašto. Valjda zato što smo kao djeca i momci stalno bili oko tog bunara. Ali nisam htio reći. Da sam spomenuo mrtvog brata, do jutra bi selo napravilo duha.“
Obojica su se nasmijala.
Nura više nije noću odlazila prema starom skladištu. Imala je dobre i loše dane. Ponekad je Saliha prepoznavala odmah, ponekad bi ga zamijenila s njegovim ocem, a jednom ga je pitala kada Hasan završava smjenu. Salih je naučio da je ne ispravlja grubo. Samra i porodica postepeno su prilagođavali brigu njenom stanju.
Nekoliko mjeseci kasnije djeca su ponovo trčala preko livade gdje je nekada bio bunar. Za njih je ostao samo krug nešto svjetlije zemlje. Priča o glasu prepričavala se još neko vrijeme, svaki put malo dramatičnije. U jednoj verziji glas je tri puta izgovorio Salihovo ime. U drugoj je govorio cijele rečenice. Neko je čak tvrdio da se čulo Hasanovo ime, iako ga prve noći niko nije čuo.
Kad bi takve priče stigle do Saliha, samo bi odmahnuo rukom.
On je znao šta se stvarno dogodilo.
Glas nije dolazio iz svijeta mrtvih. Dolazio je iz starog skladišta, kroz zahrđalu cijev koju su svi zaboravili. Izgovarala ga je žena čije se pamćenje vraćalo u vrijeme kada su troje mladih ljudi radili oko zadruge, šalili se i dozivali jedni druge kroz tu istu cijev.
Ali Salih nikada nije govorio da je zbog toga priča manje neobična.
Jer bunar koji je selo namjeravalo zatrpati nije otkrio tajnu skrivenu pod zemljom. Sasvim slučajno otkrio je da jedna starica noću luta kroz voćnjak jer u njenom sjećanju još postoji zadruga koje odavno nema, smjena koja je završila prije pola stoljeća i mladić koji se nikada neće vratiti kući.
Prve noći svi su se pitali ko iz dubine izgovara Salihovo ime.
Na kraju su saznali da pravo pitanje nije bilo ko govori.
Bilo je — iz kojeg vremena taj glas dolazi.
KRAJ