Cijelo selo Donji Vrh kod Bugojna godinama je izbjegavalo stari bunar iza napuštene kuće porodice Hasić, iako gotovo niko više nije znao objasniti zašto. Bunar je bio dubok, ozidan sivim kamenom i pokriven teškim metalnim poklopcem koji je mjesna zajednica postavila nakon što se jedna daska preko otvora raspala.
Stariji su djeci govorili da se tamo ne igraju, mlađi su jednostavno prihvatili da je mjesto opasno, a s vremenom su se pojavile i priče da se noću iz tog pravca čuju udarci i škripanje. Niko nije imao dokaz da se događa išta neobično. Kuća je bila prazna skoro petnaest godina, otkako je posljednji član porodice Hasić otišao u dom za starije, a bunar se odavno nije koristio jer je selo dobilo vodovod.
Sve se promijenilo jednog martovskog jutra kada je pedesetosmogodišnji stočar Safet Delić prolazio livadom tražeći ovcu koja se odvojila od stada. Noć prije padala je jaka kiša i zemlja je bila mekana. Oko bunara je ugledao svježe tragove cipela. Nisu vodili samo do njega. Desetine otisaka pravile su krug oko kamenog zida, zatim se nastavljale prema šipražju iza napuštene kuće.
Safet je prvo pomislio da su tinejdžeri noću pravili gluposti, ali kada se sagnuo, primijetio je nešto čudnije: među velikim otiscima cipela bili su manji, dječiji tragovi, a uz metalni poklopac ležala je jedna mokra crvena rukavica. Odnio ju je predsjedniku mjesne zajednice Kemalu Šabiću. Za manje od sat vremena nekoliko mještana stajalo je na sigurnoj udaljenosti od bunara, a Kemal je pozvao policiju.
Najviše ih je zabrinulo što niko u selu nije prijavio nestanak djeteta. Kada je policajac podigao crvenu rukavicu, sedamdesetčetverogodišnja Behija Kapić, koja je sve posmatrala s puta, naglo je rekla: „Nemojte otvarati bunar dok ne pronađete kome pripada.“ Svi su se okrenuli prema njoj. Kemal ju je pitao zašto. Behija je samo pogledala tragove i odgovorila: „Zato što ti ljudi nisu došli zbog vode.“
Policija je prvo provjerila najjednostavnije mogućnosti. Metalni poklopac nije bio pomjeren, brava je bila čitava i ništa nije ukazivalo da je neko pao unutra. Vatrogasci su kasnije kamerom pregledali otvor i potvrdili da se na dnu nalazi samo plitka, zamućena voda i nekoliko grana. Crvena rukavica bila je dječije veličine, ali nije značila da je dijete bilo u opasnosti.
Tragovi su, međutim, jasno pokazivali da je tokom noći kod bunara boravilo najmanje četvero ili petero ljudi. Jedan niz otisaka dolazio je iz pravca makadamskog puta, drugi iz voćnjaka, a nekoliko ih je vodilo prema šipražju iza stare kuće. Najčudnije je bilo što su se slični tragovi pojavili i sljedećeg jutra. Kiše više nije bilo, ali vlažna zemlja je sačuvala nove otiske.
Ovoga puta neko je ostavio komadić bijele krede na kamenom zidu i tanku plavu vrpcu zavezanu za granu. Selom su odmah počele kružiti priče. Jedni su tvrdili da se oko bunara okuplja neka grupa iz grada, drugi da neko traži zakopano blago, a nekoliko starijih mještana podsjetilo je na glasinu da je porodica Hasić prije odlaska sakrila novac.
Behija se naljutila kada je to čula. „Kad ljudi ne znaju odgovor, najlakše im je izmisliti zlato.“ Kemal ju je ponovo pitao šta zna. Ovoga puta priznala je da joj je mjesto poznatije nego većini. Kao djevojčica je često dolazila kod Hasića jer je njena majka bila prijateljica s domaćicom. Iza kuće nekada nije bio samo bunar.
Tu je postojao veliki voćnjak, drvena nadstrešnica i uzak put kojim su djeca išla prema školi prije nego što je izgrađena nova cesta. Ali ni Behija nije znala ko sada dolazi noću. Jedino je bila sigurna da otisci oko bunara nisu slučajni, jer su bili baš na mjestima na kojima su nekada stajali kameni rubovi starog puta.
Treće večeri policija nije organizovala zasjedu niti selo pretvorila u pozornicu. Dogovoreno je da Kemal i Safet iz daljine posmatraju prilaz, a ako vide nešto sumnjivo, pozovu patrolu. Oko devet i dvadeset začula su se vrata automobila na makadamskom putu. Iz vozila su izašle dvije odrasle osobe i dvoje djece, djevojčica od možda deset godina i nešto stariji dječak.
Nisu se skrivali. Muškarac je nosio baterijsku lampu, žena plastičnu mapu, a djeca male zastavice na drvenim štapićima. Prišli su bunaru, zatim počeli mjeriti udaljenost između njega i nekoliko stabala. Safet je već krenuo prema njima kada je ugledao još jednu osobu: mladog čovjeka s geodetskim štapom. Kemal je odmah shvatio da ne gleda lopove niti ljude koji izvode ritual.
Kada su im prišli, žena se predstavila kao Selma Hasić. Njeno prezime bilo je dovoljno da Kemal zastane. Selma je bila unuka Ismeta Hasića, posljednjeg vlasnika napuštene kuće. Živjela je u Sarajevu i nekoliko sedmica ranije dobila je rješenje o nasljedstvu nakon smrti svog oca. Kuću nije namjeravala obnoviti.
Planirala je prodati parcelu, ali je prilikom sređivanja dokumentacije pronašla nešto što je promijenilo planove: stari crtež njenog djeda na kojem je iza bunara bila označena linija s natpisom „put djece“. Nije znala šta znači, pa je došla provjeriti teren. Djeca s njom nisu bila nikakvi tajanstveni posjetioci. Bili su njena kćerka Hana i sin Tarik. Crvena rukavica pripadala je Hani.
Kemal je odmah pitao zašto dolaze noću. Selma je objasnila da ona i suprug rade tokom dana, djeca imaju školu, a geometar kojeg poznaju mogao je doći tek poslije svojih redovnih poslova. Prve večeri stigli su pred mrak, ali su se mjerenja odužila. Nisu očekivali da će iko obraćati pažnju jer su mislili da svi znaju ko su. Niko ih nije vidio kako dolaze automobilom jer su parkirali iza voćnjaka, gdje je put bio prohodniji.
Tragovi koji su izgledali kao kruženje oko bunara nastali su zato što je bunar bio jedina jasno sačuvana tačka s djedovog crteža. Od njega su mjerili udaljenosti prema starim stablima, zidu kuće i granici parcele. Bijela kreda i plava vrpca bile su njihove oznake. Sve je odjednom zvučalo potpuno obično, ali Behija, koja je došla nakon što ju je Kemal pozvao, čim je vidjela crtež shvatila je šta je Ismet Hasić označio riječima „put djece“.
Pedesetih i šezdesetih godina djeca iz nekoliko udaljenih kuća nisu išla današnjom cestom. Koristila su prečicu kroz Hasićev voćnjak, prolazila pored bunara i izlazila na stazu prema staroj školi. Nakon izgradnje nove ceste prečica je zarasla i potpuno nestala. Ismet je očigledno nacrtao put iz nekog razloga, ali niko nije znao zašto ga je čuvao među važnim dokumentima.
Selma je tada iz mape izvadila još nekoliko papira. Među njima nije bilo tajnog testamenta niti dokaza o zakopanom bogatstvu. Bio je račun iz 1998. godine za kamene ploče, skica dvorišta i nedovršena bilješka njenog djeda. U njoj je pisalo da stari bunar treba zatvoriti, ali da se „prolaz prema gornjim kućama ne smije potpuno izgubiti“.
Selma je mislila da se radi o nekom službenom pravu prolaza, pa je zato angažovala geometra. Pregled zemljišnih evidencija pokazao je da takvo pravo nije upisano. Put je nekada postojao samo zato što je porodica Hasić dopuštala djeci i komšijama da prolaze. Selma je sada morala odlučiti hoće li parcelu prodati cijelu ili pokušati ostaviti uzak prolaz.
Tada se u priču uključila Behija. Ispričala je da je kao djevojčica upravo tim putem svakog jutra išla u školu. Zimi bi Ismetov otac prvi očistio snijeg oko bunara i napravio stazu kroz voćnjak. Djeca nisu dolazila po vodu; bunar je samo bio mjesto na kojem bi se okupljali prije posljednjeg dijela puta. „Zato sam rekla da oni koji su ostavili tragove nisu došli zbog vode“, objasnila je. „Ko zna gdje je nekada bio put, zna da svi tragovi moraju proći oko bunara.“
Priča je mogla završiti kao još jedna sentimentalna odluka da se stara staza obnovi, ali stvarnost je bila komplikovanija. Stara škola više nije postojala, a prečica nije vodila tamo gdje je današnjoj djeci trebalo. Dio nekadašnje trase prelazio je preko privatnih parcela drugih vlasnika. Osim toga, sam bunar predstavljao je sigurnosni rizik.
Selma nije željela pretvoriti porodičnu zemlju u javni prolaz samo zato što je nekada služila toj svrsi. Behija joj to nije ni tražila. „Tvoj djed je čuvao uspomenu na put“, rekla je. „To ne znači da ti moraš vratiti 1965. godinu.“ Međutim, geometar je tokom mjerenja primijetio nešto praktično. Uz sjeverni rub Selmine parcele postojao je dovoljno širok pojas zemlje koji je izlazio direktno na današnju autobusku stanicu.
Nekoliko porodica iz gornjeg dijela sela svakodnevno je do stanice išlo dužim putem uz cestu, gdje nije bilo trotoara. Novi pješački prolaz ne bi pratio stari put, ali bi mogao riješiti stvaran sadašnji problem. Selma nije odmah pristala. Željela je znati šta bi to pravno značilo i ko bi održavao stazu. Kemal je obećao provjeriti može li mjesna zajednica urediti prolaz samo ako vlasnički odnosi budu potpuno jasni i ako ona dobrovoljno pristane.
Dok su se ti razgovori vodili, pažnja se vratila na bunar. Pregled je pokazao da kameni zid pri vrhu ozbiljno propada. Umjesto da ga ostave samo zbog uspomene, stručna služba preporučila je trajno osiguravanje otvora. Selma se složila. Nekoliko starijih mještana pobunilo se jer su smatrali da se „staro ne smije dirati“, ali Behija ih je iznenadila.
„Četrdeset godina niko od vas nije očistio travu oko njega, a sad vam je svetinja jer su se pojavili tragovi.“ Bunar je zato profesionalno zatvoren čvrstom konstrukcijom koja je uklonila opasnost, dok je dio starog kamenog oboda sačuvan iznad zemlje kako bi mjesto ostalo prepoznatljivo. Niko nije pokušao ponovo koristiti vodu niti ulaziti unutra.
Nekoliko sedmica kasnije Selma je nakon pravne provjere pristala da se uz rub parcele uredi jednostavna pješačka staza do autobuske stanice. Nije je poklonila selu niti odustala od prodaje ostatka zemlje. S mjesnom zajednicom napravljen je jasan dogovor o korištenju i održavanju prolaza. Kada je novi kupac kasnije preuzeo kuću i veći dio parcele, znao je za dogovor prije kupovine.
Staza nije nazvana po Ismetu Hasiću, nije postavljena velika tabla i nije održana svečana ceremonija. Jednog jutra samo su nasuli sitni kamen, postavili ogradu prema bunaru i otvorili prolaz. Prvi koji su ga počeli koristiti nisu bili starci koji su pamtili nekadašnji voćnjak. Bili su srednjoškolci koji su žurili na autobus.
Behija je nekoliko dana kasnije stajala kod sigurnog kamenog oboda bunara kada joj je prišao Safet. „Ispade da smo se prepali dječijih cipela“, rekao je. Behija se nasmijala. „Niste se prepali cipela. Prepali ste se onoga što niste mogli objasniti.“ Safet je priznao da je prve noći pomislio na sve moguće priče koje je slušao kao dijete. „A bila djevojčica izgubila rukavicu.“
Behija je klimnula. „Tako ti obično bude. Istina je manje strašna, ali često zanimljivija.“ Pogledala je prema novoj stazi kojom su upravo prolazila dva učenika. Nije išla istom trasom kojom je ona nekada išla u školu. Nije ni trebala. Važno joj je bilo da se iz jedne stare bilješke nije pokušalo napraviti spomenik prošlosti, nego se prvo provjerilo postoji li nešto korisno za ljude koji danas žive tu.
S vremenom su prestale priče o čudnim noćnim posjetiocima. Djeca su saznala da su „misteriozni tragovi“ pripadali Hani, Tariku, njihovim roditeljima i geometru, pa im je cijela stvar bila smiješna. Hana je, kada je ponovo došla kod bake i djeda u obližnje mjesto, pitala za crvenu rukavicu.
Safet ju je još čuvao u kući jer je nakon policijskog pregleda završila kod njega. Vratio joj ju je, a djevojčica se začudila kada je čula da je zbog nje pola sela jednu noć raspravljalo ko se mota oko bunara. „Mogla sam samo izgubiti rukavicu“, rekla je. „Jesi“, odgovorio je Safet. „Mi smo uradili ostalo.“
Najviše se promijenio odnos sela prema samom mjestu. Ljudi ga više nisu zaobilazili zbog starih priča, ali mu nisu ni prilazili bez razloga. Bunar je ostao zatvoren i siguran. Pored njega nije pronađen tunel, blago, tijelo niti dokaz nekog davnog zločina. Svježi tragovi u blatu nisu vodili prema tajni skrivenoj u njegovoj dubini.
Vodili su prema mnogo običnijoj stvari: porodici koja je pokušavala razumjeti stari crtež prije prodaje zemlje. Ipak, taj crtež podsjetio je selo na put koji je nestao toliko davno da ga mlađi nisu ni poznavali, a potraga za njim otvorila je mogućnost da se napravi drugačiji, korisniji prolaz za današnje ljude.
Jednog jesenjeg jutra Behija je polako išla novom stazom prema autobuskoj stanici. Ispred nje su troje učenika žurila prema autobusu, noseći ruksake i razgovarajući toliko glasno da nisu ni pogledali prema starom bunaru. Behija je zastala na trenutak.
Sjetila se sebe sa deset godina, blatnjavih cipela, knjiga vezanih kaišem i djece koja su se okupljala pored istog kamenog kruga prije nego što zajedno krenu prema školi. Nije osjećala tugu što novi put ne ide istom linijom. Vrijeme nije dužno ponavljati stare staze.
Nekada su dječiji tragovi od bunara vodili prema školi. Šezdeset godina kasnije drugi dječiji tragovi doveli su ljude nazad do njega, sasvim slučajno. A onda je selo, umjesto da pokušava vratiti prošlost, napravilo put koji je bio potreban sadašnjosti.
Zato se Behija svaki put nasmiješila kada bi neko još spomenuo jutro kada su oko napuštenog bunara pronašli svježe tragove u blatu. Svi su tada gledali prema tamnom otvoru i pitali se šta je izašlo iz njega tokom noći. Niko nije pomislio da odgovor nema nikakve veze s onim što se nalazi ispod zemlje.
Tragovi nisu dolazili iz bunara.
Pokazivali su put koji je selo odavno zaboravilo.
KRAJ