U selu Orašac, između Travnika i Vlašića, sedamdesetšestogodišnja udovica Mirsada Bešić gotovo je svako predvečerje odlazila do starog bunara iza napuštenog voćnjaka i tamo razgovarala kao da s druge strane kamenog zida sjedi živa osoba. Bunar nije služio selu više od dvadeset godina. Bio je zatvoren metalnom rešetkom, voda mu je ležala duboko, a put do njega koristili su uglavnom ljudi koji su kosili okolne livade.
Mirsada bi došla s malom stolicom, sjela dva metra od otvora i počela govoriti sasvim obične stvari. Pričala bi da je poskupjelo brašno, da joj je kokoš prestala nositi jaja, da je komšija Almir opet previše orezao šljivu, da joj kćerka Selma iz Sarajeva obećava doći pa uvijek nešto iskrsne. Nije vikala u bunar niti očekivala odgovor.
Samo bi govorila prema njemu dvadesetak minuta, zatim sklopila stolicu i otišla kući. Djeca su je jednom krišom snimila telefonom, a nekoliko mlađih mještana počelo ju je zadirkivati pitanjem je li joj „prijatelj iz bunara“ dobro. Mirsada se nije ljutila. „Bolje nego neki ljudi iznad zemlje“, odgovorila je jednom i nastavila svojim putem. Stariji su pretpostavljali da razgovara sa svojim pokojnim mužem Ibrahimom, iako niko nije razumio zašto baš kod bunara.
Sve je izgledalo kao bezazlena navika usamljene žene sve do hladne novembarske noći kada je dvadesetčetverogodišnji Alen Kapić prolazio obližnjim putem i začuo Mirsadin glas. „Dosta sam ja pričala“, rekla je.
„Ako me stvarno čuješ, reci nešto.“ Alen je zastao iza ograde, očekujući tišinu. Umjesto toga, iz pravca bunara začuo se dubok, slab glas: „Čujem te.“ Mirsada je ispustila stolicu. Alen je potrčao prema njoj, a nekoliko sekundi kasnije isti glas je ponovio: „Mirsada… nemoj otići.“
Alen ju je odmah odveo nekoliko metara od bunara i pozvao komšije. Za deset minuta pojavili su se Almir, njegov brat Nermin i još dvojica muškaraca s baterijskim lampama. Niko nije pokušao otvoriti metalnu rešetku. Pozvali su policiju i vatrogasce jer je najrazumnija pretpostavka bila da se neko nalazi u bunaru ili njegovoj blizini.
Kada su svi utihnuli, glas se ponovo začuo, ali sada toliko slabo da nisu mogli razumjeti riječi. Mirsada je sjedila na kamenu i drhtala. Alen ju je pitao koga je očekivala da čuje, a ona ga je pogledala gotovo ljutito. „Nikoga. Četrnaest godina mi niko nije odgovorio.“ Tek tada je objasnila da je nakon Ibrahimove smrti počela dolaziti na mjesto gdje su njih dvoje nekada često sjedili.
Dok su bili mladi, bunar je imao drvenu nadstrešnicu, a Ibrahim bi tu pravio pauzu kada bi radio u voćnjaku. Poslije penzije znali su donijeti kafu i sjediti u hladu. Kada je ostala sama, Mirsada je jednom došla i počela naglas pričati ono što bi njemu rekla da je živ.
Navika je ostala. Nije vjerovala da je Ibrahim sluša. Nije čekala znak. „Kad pričaš u praznoj kući, zvučiš sebi još usamljenije“, rekla je. „Ovdje barem ima vjetra i ptica.“ Zbog toga ju je glas koji je izgovorio njeno ime uplašio više nego sve seoske priče zajedno.
Vatrogasci su kamerom pregledali bunar. Na dnu nije bilo čovjeka. Nisu pronašli ni bočni otvor kroz koji bi neko mogao ući. Međutim, dok su pomjerali kameru uz istočni zid, jedan od njih primijetio je staru cijev promjera nekoliko centimetara koja je ulazila između kamenova.
Almir se sjetio da je prije mnogo godina kroz taj dio voćnjaka prolazila instalacija za pumpu kojom se voda prebacivala prema malom rezervoaru na višem terenu. Pumpa je uklonjena kada je uveden vodovod, ali niko nije znao šta je ostalo pod zemljom. Sljedećeg jutra predsjednik mjesne zajednice pronašao je staru tehničku skicu.
Na njoj je bila označena cijev koja je od bunara vodila prema nekadašnjoj pumpnoj kućici pedesetak metara dalje. Kućica je i dalje postojala, potpuno zarasla u kupinu. Kada su otvorili zahrđala vrata, unutra nije bilo nikoga, ali na prašnjavom podu pronašli su svježe tragove cipela, praznu bocu vode, deku i plastičnu vrećicu s nekoliko konzervi.
Tada je postalo jasno da glas nije nastao u bunaru. Neko je posljednjih dana boravio u napuštenoj pumpnoj kućici, a stara cijev prenosila je zvuk prema bunaru kao dugačak metalni tunel.
Policija je provjerila okolinu, ali osoba koja je tu boravila nije pronađena tog dana. Mještani su odmah počeli nagađati o beskućniku, lopovu ili nekome ko se skriva od zakona. Mirsada je, međutim, rekla da je prethodnih sedmica nekoliko puta čula neobične sitnice dok je razgovarala:
kašalj, kratko struganje metala i nešto što je pripisivala životinjama. Nije tome pridavala značaj. Još važnije, prisjetila se da je dva dana ranije, kada je rekla kako će sutra praviti krompirušu, iz pravca zida čula nešto nalik tihom smijehu.
„Mislila sam da mi se pričinjava“, rekla je. Alen ju je pitao zašto je te noći izgovorila: „Ako me stvarno čuješ, reci nešto.“ Mirsada je priznala da je već počela sumnjati da neko sluša. Nije očekivala da će dobiti odgovor; samo je pokušala dokazati sebi da umišlja. Osoba u pumpnoj kućici očigledno je tada odlučila progovoriti.
Dva dana kasnije Alen je u seoskoj prodavnici ugledao muškarca kojeg nije poznavao. Imao je oko pedeset godina, neurednu bradu i blatnjavu jaknu, ali nije izgledao kao neko ko luta bez cilja. Kupio je baterije, hljeb i lijek protiv bolova, a zatim pitao prodavačicu postoji li autobus za Novi Travnik. Alen ga nije zaustavljao niti optuživao.
Samo je obavijestio policiju da je vidio nepoznatog čovjeka koji bi možda mogao imati veze s pumpnom kućicom. Policajci su ga pronašli na stanici i utvrdili da se zove Zoran Marić, ima pedesettri godine i da protiv njega nema nikakve potrage. Zoran nije bio kriminalac niti misteriozni bjegunac.
Radio je godinama kao monter ventilacije u Hrvatskoj, vratio se u Bosnu nakon što mu je propao posao i nekoliko mjeseci živio kod rođaka u Vitezu. Nakon svađe je otišao, potrošio većinu novca i posljednjih sedmica tražio povremene poslove.
U Orašac je došao jer mu je jedan čovjek obećao nekoliko dana rada na sječi drva, ali posao je odgođen. Bilo ga je sram vratiti se rođaku i priznati da nema novca, pa je privremeno spavao u napuštenoj pumpnoj kućici koju je pronašao slučajno. Nije znao da cijev vodi do bunara sve dok prve večeri nije jasno čuo ženski glas kako govori o kokošima i brašnu.
Zoran je isprva mislio da se neko nalazi odmah iza zida. Tek kada je izašao i obišao objekat, shvatio je da glas dolazi kroz cijev. Sljedećih večeri slušao je Mirsadu bez namjere da joj odgovori. Nije znao ko je ona. Njene priče bile su toliko svakodnevne da su mu postale neka vrsta zvuka doma koji više nije imao: ručak, bašta, komšije, kćerka koja kasni, račun za struju.
Jednom se zaista nasmijao kada je Mirsada rekla da je Almir orezao šljivu „kao da se drvo njemu lično zamjerilo“. Te posljednje noći, kada je čuo: „Ako me stvarno čuješ, reci nešto“, Zoran je nekoliko sekundi šutio.
Onda je odgovorio: „Čujem te.“ Kada je čuo kako se Mirsada prepala i kako joj je stolica pala, shvatio je kakvu je glupost napravio. Pokušao je reći da ne odlazi i da joj želi objasniti, ali već su se čuli drugi ljudi. Uplašio se da će ga optužiti za provalu i pobjegao kroz šumu.
Mirsada je insistirala da razgovara sa Zoranom tek kada je policija završila ono što je trebala provjeriti. Sastali su se u prisustvu Alena i predsjednika mjesne zajednice, ne kod bunara nego u maloj kancelariji zadruge. Zoran joj se odmah izvinio. „Nisam trebao slušati, a posebno nisam trebao odgovoriti.“ Mirsada ga je pitala koliko je večeri čuo njene priče.
„Pet ili šest.“ „I nisi imao pametnijeg posla?“ Zoran se nasmijao od nelagode. „Tada baš i nisam.“ Mirsada ga je pogledala nekoliko trenutaka, a onda pitala: „Jesi li barem čuo recept za krompirušu?“ Alen je očekivao da se naljuti, ali starica se prva nasmijala. Ipak, nije pokušala od Zorana napraviti tajnog prijatelja niti ga pozvala da živi kod nje.
Njegova situacija zahtijevala je praktično rješenje, a ne sentimentalnu priču. Preko čovjeka koji mu je prvobitno obećao posao dogovoreno je nekoliko dana plaćenog rada, a Zoran se na kraju vratio rođaku u Vitez i s njim riješio svađu.
Pumpna kućica je zaključana jer nije bila sigurna za boravak, a otvor stare cijevi zatvoren je na način koji nije ometao potrebnu ventilaciju objekta.
Nakon svega selo je prestalo ismijavati Mirsadu, ali njoj se ni ta promjena nije naročito dopadala. Ljudi koji su je ranije zadirkivali sada su od njenog bunara pokušavali napraviti veliku priču. Neko joj je rekao da je „sudbina spojila dvije usamljene duše“.
Mirsada mu je odgovorila da ne govori gluposti. „Čovjek je spavao u šupi, ja pričala sama sa sobom, a između nas bila stara cijev. Kakva sudbina?“ Ipak, priznala je da ju je događaj natjerao da razmisli o vlastitoj navici. Godinama je dolazila do bunara zato što joj je bilo lakše naglas izgovoriti stvari koje bi nekada rekla Ibrahimu. Nije u tome bilo ničeg bolesnog ni mističnog.
Ali shvatila je da je nakon njegove smrti polako smanjila stvarne razgovore s ljudima. Kćerku bi često požurivala telefonom da je „ne zadržava“, odbijala pozive komšinica na kafu i govorila da joj niko ne treba, a onda bi dvadeset minuta pričala praznom bunaru.
Nije odlučila prestati dolaziti, ali je odlučila promijeniti još nešto. Počela je jednom sedmično odlaziti na druženje žena u mjesnoj zajednici, a Almiru se sama pojavila pred kućom kada je ponovo uzeo makaze za voćke i rekla da neće dozvoliti „novi masakr nad šljivama“.
Zoran se nekoliko mjeseci kasnije ponovo pojavio u selu, ovoga puta usred dana i uredno obrijan. Radio je na montaži ventilacije u novom ugostiteljskom objektu kod Travnika. Donio je Mirsadi kesu kafe. Ona ga je natjerala da je odnese u kuću jer nije željela sjediti kod bunara i praviti predstavu za komšije. Uz kafu su prvi put stvarno razgovarali licem u lice.
Zoran joj je priznao da je tokom onih nekoliko večeri najviše čekao da spomene kćerku Selmu, jer bi se tada Mirsadin glas uvijek promijenio. „Prvo je izgrdiš što nema vremena, pa onda deset minuta pričaš koliko je vrijedna.“
Mirsada se namrštila. „Znači baš si sve slušao.“ „Nažalost.“ „Dobro. Onda znaš da se tuđe priče ne prepričavaju.“ Zoran je obećao da neće. Nije među njima nastalo veliko prijateljstvo. Povremeno bi se čuli, a kada bi imao posao u blizini, svratio bi na kafu. To je bilo dovoljno.
Bunar je ostao zatvoren i kasnije je dodatno osiguran nakon stručnog pregleda. Mirsada je još neko vrijeme odlazila tamo, ali više ne svake večeri. Ponekad bi sjela pet minuta, rekla Ibrahimu da je Selma dolazila za vikend ili da je rodila dobra paprika, pa ustala.
Više nije marila ako je neko vidi. Kada bi je djeca pitala hoće li joj bunar odgovoriti, rekla bi: „Jednom jeste. Bilo mi dovoljno za cijeli život.“ Djeca su se smijala, a ona zajedno s njima.
Godinu kasnije Alen je prolazio pored voćnjaka i ugledao Mirsadu na staroj stolici. Zastao je dovoljno daleko da joj ne smeta. Čuo je kako govori o tome da će sutra padati kiša i da treba unijeti drva.
Onda je napravila pauzu, kao što je nekada radila čekajući odgovor koji nikada nije očekivala. Ovoga puta iz bunara nije došao nikakav glas. Samo je vjetar prošao kroz suhu travu. Mirsada je ustala, sklopila stolicu i krenula kući, gdje ju je čekala komšinica na kafi.
Seljani su dugo mislili da starica razgovara s bunarom zato što vjeruje da se u njegovoj dubini nalazi neko ko je može čuti. Istina je bila obrnuta. Mirsada je izabrala bunar upravo zato što je bila sigurna da joj niko neće odgovoriti. Tamo je mogla govoriti pokojnom mužu, sebi i uspomenama bez pitanja, savjeta i sažaljenja.
A onda joj je jedne noći nepoznati čovjek odgovorio kroz zaboravljenu cijev.
Taj glas nije dokazao da bunar krije nešto natprirodno. Pokazao joj je nešto što joj je četrnaest godina promicalo: koliko god se čovjek navikne govoriti svojim uspomenama, ponekad mu ipak treba neko živ s druge strane razgovora.
KRAJ