U selu Donja Lohinja kod Gračanice još se godinama prepričavao prizor sa jesenjeg otkupa kukuruza kada je imućni gazda Vahid Selimović pred desetinama ljudi ponizio pedesetdevetogodišnjeg Hamdiju Bešića. Vahid je posjedovao najveće skladište poljoprivredne robe u okolini, nekoliko kamiona i prodavnicu stočne hrane, dok je Hamdija obrađivao mali komad zemlje i radio gdje god bi ga pozvali.
Tog jutra dovezao je desetak vreća kukuruza na staroj prikolici koju je vukao traktor njegovog komšije. Na nogama je imao gumene čizme zakrpljene komadom crne gume, a preko košulje izblijedjelu radnu jaknu. Dok su čekali vaganje, Vahid je pred svima rekao: „Hamdija, ti svake godine dovezeš manje kukuruza, ali sve stariju odjeću.“
Nekoliko ljudi se nasmijalo. Hamdija je prešutio. Vahid je tada pogledao njegovu prikolicu i dodao: „Da sam na tvom mjestu, ostavio bih zemlju djeci i prestao se brukati s ovim.“ Smijeh je postao tiši jer su svi znali da Hamdija ima sina Alena koji je upravo završio srednju školu i kćerku Aminu koja je još išla u osnovnu. Vahid je nastavio:
„A možda će ti sin jednog dana kupiti pravi traktor kad postane veliki gospodin.“ Hamdija je tada prvi put podigao pogled. „Ako moj sin jednog dana bude mogao birati šta će kupiti svojim novcem, meni će to biti dovoljno.“ Uzeo je potvrdu za kukuruz, popeo se na traktor i otišao.
Nije znao da će proći gotovo deset godina prije nego što će ponovo doći na isto mjesto. A kada se to dogodilo, Vahid je stajao ispred svog skladišta, okružen ljudima kao i prvi put. Samo što se tada niko nije nasmijao. Gazda je pogledao Hamdiju, prepoznao ga i prvi spustio oči.
Nakon tog dana Hamdija nije napustio selo zbog uvrede. Razlog je bio mnogo običniji: zemlje je bilo premalo da porodica živi od nje, a poslova sve manje. Sin Alen zaposlio se u Tuzli kao pomoćni radnik u skladištu građevinskog materijala, dok je Hamdija preko poznanika dobio posao na održavanju velikog sajamskog kompleksa u Sloveniji.
Planirao je ostati šest mjeseci. Ostao je skoro devet godina. Posao nije bio glamurozan. Postavljao je pregrade između hala, nosio stolove, čistio nakon sajmova, popravljao jednostavne kvarove i pomagao izlagačima unositi opremu. Spavao je s još dvojicom radnika u iznajmljenom stanu i kući slao dio plate. Supruga Behija ostala je u selu, brinula o zemlji i kćerki, a Hamdija je dolazio nekoliko puta godišnje.
Vahid je u međuvremenu postajao sve bogatiji. Kupio je novo skladište, proširio trgovinu i počeo se pojavljivati na lokalnim događajima kao sponzor. Kada bi neko spomenuo Hamdiju, govorio bi: „Otišao čovjek trbuhom za kruhom.“ U tome nije bilo ničeg netačnog, ali način na koji je izgovarao rečenicu jasno je pokazivao da Hamdiju i dalje smatra čovjekom koji nije uspio na svojoj zemlji.
Hamdijin život u Sloveniji počeo se mijenjati zbog nečega što niko u selu ne bi smatrao posebnim talentom. Imao je nevjerovatno dobro pamćenje za ljude. Sajamski kompleks svake godine primao je stotine izlagača, dobavljača i vozača. Hamdija bi nakon jednog susreta zapamtio ko dolazi iz kojeg grada, gdje obično postavlja štand i šta mu je prethodni put stvaralo problem.
Kada bi kamion iz Češke stigao na pogrešan ulaz, Hamdija bi znao gdje treba ići. Kada bi austrijski izlagač tražio produžni kabl ili dodatne palete, znao bi kome se obratiti. Naučio je dovoljno slovenskog i njemačkog da razumije osnovne zahtjeve, ali nikada se nije predstavljao kao prevodilac.
Jednostavno je slušao, zapisivao i povezivao ljude. Nakon nekoliko godina postao je koordinator pripreme jedne od hala. Imao je raspored, radio-stanicu i nekoliko radnika kojima je raspoređivao zadatke. Plata mu je porasla, ali ono što mu je najviše značilo bilo je da više nije morao prihvatiti svaku dnevnicu samo zato što nema drugog izbora.
U selu se, međutim, dogodila druga priča. Vahidov posao počeo je imati problema. Nije propao, ali tržište se promijenilo. Manji proizvođači sve češće su se udruživali, veliki kupci tražili su urednije deklaracije i pouzdanije rokove, a stari način rada zasnovan na tome da „Vahid sve zna i sve dogovara“ postao je nedovoljan.
Njegov sin Mirnes pokušavao je modernizovati poslovanje, ali otac je teško prepuštao odluke. Zbog jednog pogrešno dogovorenog transporta izgubili su ozbiljnog kupca. Zatim su dvije sezone bile slabe. Vahid je i dalje imao kuću, skladište i kamione, ali više nije bio čovjek čija riječ automatski zatvara svaki posao. Ljudi koji su se nekada smijali njegovim šalama sada su pred njim pažljivije birali riječi, jer su znali da više nije nedodirljiv.
Hamdija za to gotovo nije znao. Kada se nakon devet godina odlučio trajno vratiti, razlog nije bio novac. Behija je počela imati problema s koljenima, Amina se zaposlila u Tuzli, a Hamdija je shvatio da većinu godine provodi u tuđoj zemlji samo da bi nekoliko sedmica godišnje bio u vlastitoj kući.
Imao je šezdeset osam godina. Poslodavac mu je ponudio da ostane još dvije godine, ali je odbio. „Dosta sam gledao kako se hale napune pa isprazne“, rekao je kolegama. „Sad hoću gledati svoju baštu.“
Vratio se s polovnim karavanom, nekoliko kutija ličnih stvari i ušteđevinom koja mu je omogućavala mirniji život. Nije kupio veliki traktor. Zapravo je zemlju dao komšiji da obrađuje uz dogovor da Hamdiji ostavi mali dio za baštu.
Njegov prvi susret s Vahidom dogodio se gotovo slučajno. U selu se održavao jesenji sajam domaćih proizvoda, upravo na prostoru pored Vahidovog skladišta. Hamdija je došao jer je Behija željela kupiti med i sadnice voćaka. Nosio je običnu tamnu jaknu i stare, ali uredne cipele.
Dok je prolazio između štandova, nekoliko ljudi ga je prepoznalo. Pozdravljali su ga, pitali kada se vratio, kako je u Sloveniji. Hamdija je odgovarao kratko. Nije želio pričati priču o svom životu svakom čovjeku kojeg sretne.
Tada je iz skladišta izašao Vahid.
Zaustavio se.
Deset godina ranije Hamdija je pred njim stajao pored deset vreća kukuruza dok su se ljudi smijali njegovim čizmama. Sada nije bilo ničega spektakularnog što bi objasnilo Vahidovu reakciju. Hamdija nije stigao u skupom automobilu, nije imao tjelohranitelje, nije bio vlasnik velike kompanije. Ipak, Vahid je prvi spustio pogled.
„Hamdija“, rekao je.
„Vahide.“
„Čuo sam da si se vratio.“
„Jesam.“
Nastala je neugodna tišina.
Vahid je tada učinio nešto što je iznenadilo ljude koji su stajali blizu. Rekao je: „Dužan sam ti izvinjenje.“
Hamdija ga je pogledao.
„Za šta?“
Vahid je znao da se čovjek sjeća.
„Za ono prije deset godina. Kod vage.“
Hamdija nije odgovorio nekoliko sekundi.
„Zašto baš danas?“
Vahid je pogledao prema skladištu. „Zato što sam posljednjih godina naučio kako izgleda kad ljudi gledaju samo ono što imaš ili nemaš.“
Hamdija je razumio tek kasnije šta se dogodilo. Kada su Vahidovi poslovi počeli slabiti, neki ljudi koji su godinama sjedili za njegovim stolom jednostavno su nestali. Dobavljači kojima je pomagao počeli su birati druge kupce.
Nekoliko poznanika javno se šalilo na račun njegovih starih kamiona, upravo onako kako je on nekada komentarisao Hamdijinu odjeću. Vahid nije ostao siromašan. Samo je prvi put osjetio koliko brzo poštovanje zasnovano na novcu nestaje kada novca ima manje.
„Zato si spustio glavu kad si me vidio?“ pitao ga je Hamdija.
„Bilo me stid.“
„Dobro.“
Vahid je zbunjeno podigao pogled. „Dobro?“
„Ako te je stid zbog onoga što si uradio, znači da barem danas znaš da nije bilo dobro.“
„Možeš li mi oprostiti?“
Hamdija je pogledao prema štandovima. Na nekoliko metara od njih ljudi su očigledno pokušavali čuti razgovor.
„Mogu. Ali hajde da ne pravimo predstavu.“
Otišli su iza skladišta gdje je bilo mirnije. Vahid mu je ponudio kafu. Sjeli su na dvije plastične stolice pored kancelarije u kojoj je Hamdija nekada čekao potvrdu za svojih deset vreća kukuruza.
„Znaš šta sam tada mislio?“ rekao je Vahid. „Mislio sam da ti pomažem kad govorim da ostaviš zemlju i nađeš nešto bolje.“
„Ne. Mislio si da si bolji od mene.“
Vahid nije pokušao negirati.
„Jesam.“
Hamdija je otpijao kafu.
„Savjet se daje čovjeku tako da mu ostaviš dostojanstvo. Ti si tada htio publiku.“
To je bila rečenica zbog koje je Vahid ponovo spustio pogled.
Ali Hamdija nije želio da razgovor završi ponižavanjem čovjeka koji ga je nekada ponizio. Pitao ga je kako posluje. Vahid je priznao da je teško. Sin želi preuzeti više odgovornosti, a on ne zna kako da se povuče. Godinama je vjerovao da će bez njega sve stati.
„Hoće li?“ pitao je Hamdija.
„Vjerovatno neće.“
„Onda ti je to dobra vijest.“
Vahid se prvi put nasmijao.
Narednih mjeseci Hamdija i Vahid nisu postali najbolji prijatelji. Nisu pokrenuli zajedničku firmu niti je Hamdija svojim iskustvom iz Slovenije čudesno spasio Vahidovo poslovanje.
Vahid je probleme morao rješavati sa sinom, knjigovođom, kupcima i zaposlenima. Hamdija je živio svojim životom. Sadio je šljive, popravljao ogradu i nekoliko dana sedmično pomagao jednom rođaku oko organizacije isporuka, više da ne sjedi kod kuće nego zbog novca.
Promjena se vidjela na drugom mjestu.
Sljedeće jeseni na otkup je došao mladi poljoprivrednik Jasmin s malom količinom kukuruza i vrlo starim traktorom. Dok je čekao, dvojica muškaraca počela su se šaliti na račun traktora.
Vahid je izašao iz kancelarije.
Prije deset godina vjerovatno bi se pridružio.
Sada je rekao: „Ako imate nešto reći o kvalitetu kukuruza, recite. Njegov traktor nije na prodaju.“
Ljudi su utihnuli.
Hamdija se slučajno nalazio u blizini. Čuo je rečenicu, ali nije ništa rekao. Samo je nastavio prema prodavnici.
Kasnije ga je Vahid sustigao.
„Čuo si?“
„Jesam.“
„Ništa nećeš reći?“
Hamdija se nasmijao. „Šta hoćeš, medalju?“
Vahid se također nasmijao.
„Ne.“
„Onda smo završili.“
Hamdija je te večeri kod kuće ispričao Behiji šta se dogodilo. Ona ga je pitala je li mu bilo drago vidjeti Vahida kako spušta pogled.
Hamdija je dugo razmišljao.
„Prvih pet sekundi jeste.“
„A poslije?“
„Poslije mi ga je bilo žao.“
Behija se nasmiješila. „Omekšao si u Sloveniji.“
„Nisam. Samo sam prestar da deset godina nosim tuđu glupost na leđima.“
To je možda najbolje objašnjavalo njegov povratak.
Ljudi u selu očekivali su drugačiju priču. Očekivali su da će siromašni Hamdija nakon deset godina izaći iz skupog automobila, pokazati veliko bogatstvo i natjerati Vahida da shvati koliko je pogriješio.
Ali Hamdija nije postao bogatiji od Vahida.
Nije mu preuzeo posao.
Nije ga natjerao da traži pomoć.
Nije se vratio da bi mu pokazao šta je postigao.
Vratio se jer je želio ostatak života provesti kod kuće.
A Vahid je spustio pogled iz mnogo težeg razloga: napokon je razumio da Hamdija nikada nije morao postati uspješniji, bogatiji ili važniji da bi ono poniženje od prije deset godina bilo pogrešno.
Čovjek u zakrpljenim čizmama zasluživao je isto poštovanje i onda kada je na prikolici imao samo deset vreća kukuruza.
Deset godina bilo je potrebno Vahidu da to nauči.
Hamdiji nije bilo potrebno ni deset sekundi da odluči šta će učiniti s njegovim izvinjenjem.
Prihvatio ga je, okrenuo se i nastavio svojim putem.
Jer ponekad najveća pobjeda nije kada se čovjek koji te ponizio konačno postidi.
Nego kada shvatiš da ti njegovo poniženje više nije potrebno ni kao gorivo, ni kao osveta, ni kao dokaz vlastite vrijednosti.
KRAJ