U selu Gornja Orahovica kod Gračanice šezdesetosmogodišnja udovica Munira Bešić godinama je govorila da čovjek može izgubiti mnogo toga i ipak nastaviti živjeti, ali kada su joj jednog aprilskog jutra odveli posljednju kravu, prvi put nije bila sigurna vjeruje li još u vlastite riječi. Krava Seka bila je posljednje što je ostalo od malog domaćinstva koje je nekada vodila sa suprugom Ahmetom.
Nakon njegove smrti prodala je dvije junice, ugasila proizvodnju sira za pijacu i zadržala samo Seku zbog mlijeka za sebe i nekoliko stalnih kupaca. Prethodne zime morala je posuditi 1.100 maraka od trgovca stokom Zijada Avdića. Dio novca potrošila je na ogrjev, dio na popravku električne instalacije nakon kratkog spoja, a ostatak na sijeno kada joj je vlastita zaliha propala zbog vlage. Dogovor je bio jasan:
do kraja marta vratit će najmanje 700 maraka, a ostatak do ljeta. Munira je uspjela skupiti samo 390. Zijad je čekao još dvije sedmice, a onda je došao sa sinom i prikolicom.
Nije vikao niti joj prijetio, ali nije želio novo odgađanje. Prema njihovom pisanom dogovoru mogao je preuzeti Seku, prodati je i iz cijene namiriti dug, a eventualnu razliku vratiti Muniri. Najviše ju je boljelo što se sve dogodilo pred ljudima koji su izlazili iz obližnje prodavnice. Dok su Seku uvodili u prikolicu, jedna žena je šapnula da Munira više nema ništa svoje.
Munira je to čula. Nije odgovorila. Samo je Zijadu rekla: „Kad je prodaš, donesi mi računicu. Neću da dugujem ni marku više, ali ni da mi uzmeš marku više.“ Zijad je obećao da će tako biti i odvezao životinju na svoje imanje udaljeno gotovo dvanaest kilometara.
Prvog dana Munira je nekoliko puta izašla pred praznu štalu. Drugog dana zatvorila je vrata da je ne gleda. Trećeg jutra, malo poslije šest sati, probudilo ju je mukanje. Izašla je misleći da joj se učinilo. Seka je stajala pred ogradom, blatnjava do stomaka i s ogrebotinom na boku.
Ali nije bila sama. Nekoliko koraka iza nje stajala je mala crna junica koju Munira nikada ranije nije vidjela, a iza obje životinje, nasred seoskog puta, zaustavio se zadihani mladić u fluorescentnoj radnoj jakni i povikao: „Nemojte ih zatvarati! Ta druga krava nije njegova!“
Za manje od pola sata Munirino dvorište bilo je puno ljudi. Mladić se zvao Armin Suljić i radio je na farmi braće Kahrimanović u susjednom naselju. Crna junica zvala se Gara i nestala je prethodne večeri s njihovog ograđenog pašnjaka.
Armin ju je tražio od četiri ujutro. Kada je na makadamskom putu ugledao dvije životinje zajedno, prepoznao je Garu i krenuo za njima, ali ih nije mogao sustići bez rizika da ih preplaši prema glavnoj cesti. Munira je odmah nazvala Zijada. On joj isprva nije vjerovao da je Seka kod nje. Tvrdio je da je životinja prethodne večeri bila u toru iza njegovog imanja.
Kada je stigao, pregledao je Seku i potvrdio da je to zaista ona. Zatim je pogledao crnu junicu. „Ova nije moja“, rekao je. Armin se naljutio. „Naravno da nije. Naša je.“ Umjesto da se prepiru, Munira je insistirala da prvo sklone životinje s puta, daju im vodu i utvrde šta se dogodilo.
Gara je imala plastičnu ušnu markicu, pa je vlasništvo brzo provjereno. Pripadala je farmi Kahrimanovića. Seka je također bila uredno označena. Nikakve tajne oko vlasnika nije bilo.
Misterija je bila samo kako su dvije životinje koje su prethodne večeri bile na različitim imanjima završile zajedno i zašto je Seka, nakon gotovo dvanaest kilometara, došla upravo pred Munirinu kuću.
Zijadov sin Edin otišao je pregledati njihovu ogradu i ubrzo nazvao oca. Tokom noći je na donjem dijelu pašnjaka pala stara šljiva i pritisnula električnu traku. Seka je mogla jednostavno preći preko oborene ograde.
Tragovi kopita vodili su prema sporednom šumskom putu. Na farmi Kahrimanovića pronađen je sličan problem: radnici su prethodnog dana premještali nekoliko životinja između dva pašnjaka i nisu do kraja učvrstili metalnu kapiju. Gara je tokom noći izašla. Dvije odbjegle životinje vjerovatno su se srele kod napuštenog kamenoloma gdje su se spajala dva puta.
Zašto je Gara nastavila za Sekom bilo je manje misteriozno nego što je selo željelo vjerovati. Goveda su društvene životinje i usamljena mlada junica mogla je jednostavno pratiti drugu životinju koju je srela. Seka je, s druge strane, prethodnih sedam godina više puta prolazila dijelom tog pravca kada ju je Ahmet vodio na ljetnu ispašu kod rođaka.
Niko nije mogao dokazati koliko je životinja „pamtila“ stari put, ali tragovi su pokazivali da nije išla ravno prema Munirinoj kući. Lutala je, skretala i tek pred zoru izašla na poznati seoski put. Ono što je ljudima izgledalo kao nevjerovatan povratak bilo je moguće objasniti bez čuda. Ali dolazak Gare otvorio je problem koji niko nije očekivao.
Kada je vlasnik Gare, četrdesetdvogodišnji Enes Kahrimanović, došao po junicu, pažljivo je pregledao obje životinje. Primijetio je da Seka šepa na zadnju nogu. Munira je rekla da prije tri dana nije šepala.
Zijad je odmah odgovorio da se vjerovatno povrijedila tokom bijega. Enes, koji je godinama držao goveda, nije želio nagađati i predložio je veterinara. Pregled je pokazao da nema prijeloma. Između papaka bio je zaboden mali komad oštrog metala, vjerovatno pokupljen na putu. Rana je očišćena i tretirana. Veterinar je zatim primijetio nešto drugo:
Seka je bila mršavija nego što bi trebala biti, a zubi su joj pokazivali da je starija nego što je Zijad pretpostavio kada je s Munirinog papira procijenio njenu vrijednost.
To nije značilo da je bolesna, ali je značilo da vjerovatno vrijedi manje nego što su oboje računali. Munira je tada prvi put shvatila da preuzimanje krave možda neće zatvoriti njen dug.
Ako Zijad Seku proda za manje od 710 maraka, koliko je Muniri još ostalo nakon što mu je dala 390, razlika će i dalje biti njena obaveza. Selo je tri dana pričalo kao da joj je krava „oduzeta i sve završeno“, ali stvarnost je bila mnogo neugodnija.
Enes je odveo Garu, a Zijad je želio vratiti Seku na svoje imanje čim veterinar završi. Munira ga je zaustavila. „Koliko misliš da ćeš dobiti za nju?“ Zijad je naveo približan iznos.
Enes, koji je još bio tu, rekao je da je procjena previsoka za životinju te starosti. Dvojica muškaraca počela su raspravljati, ali Munira ih je prekinula. „Neću da se cjenkate preko moje glave. Nađite čovjeka koji nije ni njegov ni moj.“
Istog popodneva došao je stočar iz susjednog sela koji nije imao nikakve veze s dugom. Pregledao je Seku, pitao za mliječnost i starost i dao procjenu koja je bila gotovo dvjesto maraka niža od Zijadove prvobitne računice. Zijad nije pokušao sakriti nezadovoljstvo. Munira je, međutim, vidjela drugi problem. Ako Seka bude prodata odmah dok se oporavlja od povrede papka, cijena može biti još niža
. „Onda čekamo da ozdravi“, rekla je. Zijad je podsjetio da je životinja sada predmet njihovog dogovora i da hrana svaki dan košta. Munira je odgovorila da će sama pokriti hranu tokom oporavka ako Seka privremeno ostane kod nje, ali da sve zapišu.
Nakon kratke rasprave napravili su jednostavan dodatak dogovoru: krava ostaje kod Munire do veterinarske kontrole, ona snosi trošak hrane, ne smije je prodati niti premjestiti, a zatim će zajedno odlučiti o prodaji na osnovu stvarne tržišne ponude.
Tih deset dana promijenilo je nešto što Munira nije očekivala. Bila je sretna što ponovo čuje Seku u štali, ali sada je svaki dan zapisivala koliko sijena troši, koliko mlijeka daje i koliko bi realno mogla dobiti prodajom mlijeka. Prvi put nije računala napamet. Enes joj je pokazao kako da napravi jednostavnu tabelu u običnoj svesci. Kada je sve sabrala, rezultat joj se nije svidio.
Seka joj je bila draga, ali više nije proizvodila dovoljno da opravda troškove koje je Munira posljednjih godina pokrivala posuđivanjem, odgađanjem računa i kupovinom hrane na veresiju.
Ahmet je nekada imao četiri grla i vlastito sijeno; tada je računica bila drugačija. Munira je pokušavala održavati posljednji komad tog života u potpuno drugačijim okolnostima. Shvatila je da je dug Zijadu samo posljedica nečega što je odbijala priznati.
Nakon veterinarske kontrole Seka je ponovo normalno hodala. Zijad je pronašao kupca koji je ponudio 650 maraka. Muniri je ostajalo još šezdeset maraka duga, plus dogovoreni mali trošak veterinarskog pregleda koji je Zijad unaprijed platio. Mogla je odbiti ponudu i čekati bolju, ali svaki dodatni mjesec značio bi novu hranu. Prihvatila je.
Kupac je bio čovjek iz okoline Kalesije koji je već držao nekoliko starijih krava na vlastitoj zemlji i nije očekivao veliku proizvodnju. Munira je tražila samo da joj Zijad pokaže potvrdu o cijeni. Pokazao je. Nije pokušao uzeti više. Nakon prodaje ostalo joj je ukupno osamdeset pet maraka obaveze. Platila ih je u dvije rate tokom naredna dva mjeseca.
Kada je donijela posljednjih četrdeset pet, Zijad je napisao potvrdu i pružio joj je. „Sad nemaš ništa prema meni.“ Munira ju je pročitala prije nego što ju je stavila u torbu. „Tako treba“, rekla je.
Zijad se spremao otići, ali se zaustavio pred kapijom. „Znaš šta mi je čudno?“ pitao je. „Šta?“ „Da se vratila tebi. Imala je dvanaest kilometara puta.“ Munira se nasmijala.
„Nije ona došla da mene spasi. Došla je jer je ovdje sedam godina dobijala zob u isto vrijeme.“ Zijad se također nasmijao, ali onda postao ozbiljan. „Ono prvo jutro, kad sam je odveo… mogao sam to drugačije.“ Munira je znala na šta misli. Nije je vrijeđao, ali je dopustio da se cijelo selo okupi i gledao kako ljudi komentarišu dok joj odvodi posljednju životinju.
„Mogao si“, rekla je. „Bio sam ljut. Mislio sam da namjerno odgađaš.“ „Mogao si me pitati.“ „Jesam.“ „Pitao si kad ću platiti. Nisi pitao zašto ne mogu.“ Zijad je nekoliko trenutaka šutio. „Ima razlike.“ „Ima.“ Nije bilo velikog pomirenja. Nije joj vratio novac niti ponudio novu kravu. Samo se izvinio za način na koji je postupio. Munira je prihvatila.
Najčudniji dio priče dogodio se nekoliko mjeseci kasnije i nije imao veze sa Sekom. Enes Kahrimanović svratio je kod Munire jer mu je trebala žena koja zna praviti stari suhi sir kakav je nekada pravila njegova majka.
Njegova porodica je na farmi imala dovoljno mlijeka, ali niko više nije dobro znao postupak. Munira je pristala pokazati njegovoj supruzi i sestri kako ga je ona pravila, ali je odmah rekla da ne želi posao niti obavezu svaki dan dolaziti na farmu.
Nekoliko puta je otišla, objasnila postupak i vratila se kući. Enes joj je uredno platio vrijeme. Munira je dio novca potrošila na popravku oluka, a dio ostavila u koverti za zimu. Nije od toga nastao veliki posao, brend niti seoska sirana. Bila je to samo povremena zarada koja joj je više odgovarala nego držanje vlastite krave.
Gara, mlada junica koja je trećeg dana stigla sa Sekom, nastavila je živjeti na farmi Kahrimanovića. Munira ju je nekoliko puta vidjela kada bi otišla kod Enesove porodice.
Jednom ju je Enes u šali pitao želi li je kupiti kada poraste. Munira je podigla obje ruke. „Ne spominji mi više moje krave. Jedva sam se riješila dugova.“ Svi su se nasmijali. To je bio prvi put da je mogla govoriti o Seki bez osjećaja da joj je nešto istrgnuto iz života.
U selu je priča, naravno, postala mnogo ljepša od stvarnosti. Govorilo se da je Seka nakon tri dana pronašla put kući i sa sobom dovela drugu kravu kao „zamjenu“ za ono što je Munira izgubila. Neki su čak pričali da je Gara kasnije poklonjena udovici. Munira bi se naljutila kad bi to čula. „Nije bila moja i nikad nije postala moja“, govorila je.
„Nemojte tuđu životinju poklanjati u svojim pričama.“ Posebno joj je smetalo kada bi ljudi govorili da se Seka vratila zato što „pravda uvijek pronađe put“. Za Muniru pravda nije značila da dug nestane samo zato što je siromašna. Dug je postojao.
Posudila je novac, nije ga vratila na vrijeme i na kraju je morala prihvatiti posljedice. Ono što nije morala prihvatiti bilo je da je zbog toga ljudi gledaju kao manje vrijednu.
Godinu kasnije njena štala bila je prazna, ali više joj nije izgledala kao rana. U jednom dijelu držala je drva, u drugom krompir i alat. Na vratima je još stajala stara kuka na koju je Ahmet nekada vješao Sekin povodac.
Munira je nije skidala, ali je nije ni dodirivala svaki put kada prođe. Jednog jutra sjedila je pred kućom kada se na putu zaustavio Zijadov automobil. Izašao je i donio joj malu vreću jabuka. „Od žene“, rekao je, kao da se opravdava što je svratio. Popili su kafu i razgovarali o vremenu, cijenama sijena i ljudima iz sela. Dug nisu spomenuli.
Prije odlaska Zijad je pogledao prema praznoj štali. „Bi li je ikad opet držala?“ pitao je.
Munira je odmah odmahnula glavom. „Kravu? Ne.“
„Zašto?“
„Zato što sam konačno naučila da uspomena ne mora jesti sijeno.“
Zijad se toliko nasmijao da je morao spustiti šoljicu.
Ta rečenica ostala je među ljudima mnogo duže od priče o odbjegloj kravi. Jer Seka se zaista vratila nakon tri dana, iscrpljena i blatnjava, a za njom je stigla nepoznata junica.
Ali druga životinja nije bila poklon, nagrada ni čudesna nadoknada. Bila je samo još jedno odbjeglo grlo koje je, tražeći društvo, krenulo za starijom kravom. Ono što se vratilo Muniri nije bilo izgubljeno bogatstvo. Vratila joj se prilika da još jednom pogleda ono čega se grčevito držala i sama odluči želi li to zaista zadržati.
Seku je drugi put pustila da ode svojom odlukom.
Dug je platila do posljednje marke.
Gara se vratila svom vlasniku.
A Munira je ostala u svojoj maloj kući bez krave, ali prvi put nakon nekoliko godina i bez veresije, bez vreća hrane koje ne zna kako će platiti i bez straha od svakog kucanja na vrata.
Zato je, kada bi je neko pitao šta joj je Seka dovela onog trećeg jutra, Munira uvijek odgovarala isto: „Tuđu junicu i moju pamet. Junicu smo odmah vratili. Pamet sam, srećom, zadržala.“
KRAJ