U Gornjoj Tuzli, u zaseoku gdje su se kuće još držale uz uske puteve, šljivike i male njive, sedamdesetogodišnja udovica Hajra Delić živjela je sama otkako joj je muž Mustafa umro prije šest godina. Od nekadašnjeg domaćinstva ostala joj je samo smeđa krava Cvijeta, mirna životinja s jednim rogom malo povijenim prema unutra.
Hajra je od njenog mlijeka pravila sir i kajmak, nešto zadržavala sebi, a ostatak prodavala komšijama. Nije od toga dobro živjela, ali joj je Cvijeta davala osjećaj da još upravlja vlastitim životom. Problem je počeo prethodne jeseni kada je Hajra od vlasnika poljoprivredne trgovine i otkupne stanice Nazifa Osmanovića uzela na odgođeno plaćanje stočnu hranu, sjeme i nekoliko vreća đubriva.
Dug je do proljeća narastao na 940 maraka. Hajra je vratila samo 300. Nazif joj je dva puta produžio rok, a treći put došao s prikolicom. Tog jutra ispred seoske prodavnice bilo je mnogo ljudi jer se dijelila nova pošta i preuzimalo sjeme. Nazif je Hajri ponudio posljednji izbor: ili da do kraja sedmice plati preostalih 640 maraka ili da Cvijetu preda prema dogovoru koji su ranije potpisali. Hajra nije imala novac.
„Odvedi je“, rekla je tiho, „ali mi poslije pokaži za koliko si je prodao. Dug je dug, ali račun mora biti račun.“ Nazif je izveo Cvijetu iz štale dok su ljudi stajali uz ogradu i gledali. Jedan čovjek je promrmljao da je Hajra trebala ranije prodati životinju umjesto da se zadužuje, a druga žena je rekla da udovica bez djece u kući ionako nema šta držati kravu.
Hajra nije odgovorila nikome. Samo je pomilovala Cvijetu po vratu prije nego što je životinja ušla u prikolicu. Nazif ju je odvezao na ograđeni pašnjak iza svoje otkupne stanice, gdje je namjeravao držati nekoliko dana prije prodaje. Međutim, sljedećeg jutra njegov radnik zatekao je otvorenu bočnu kapiju. Cvijete nije bilo.
Potraga je trajala gotovo dva sata prije nego što je dječak koji je išao prečicom prema školi dotrčao u selo i povikao da krava stoji kod starog bunara na napuštenom pašnjaku iznad kuća.
Kada su Hajra, Nazif i nekoliko komšija stigli, Cvijeta je mirno stajala pored kamenog zida bunara. Za njen desni rog bila je čvrsto zapetljana uska crvena traka, a na njenom kraju visila je mala ovalna aluminijska pločica prekrivena zemljom. Na njoj je bio utisnut broj 43 i jedva čitljiva riječ: „IZVOR“.
Ljudi su odmah počeli govoriti da je Cvijeta nešto pronašla u bunaru, iako životinja nije mogla ni prići vodi jer je otvor bio godinama prekriven teškom metalnom rešetkom. Neko je tvrdio da pločica označava zakopano mjesto, neko da broj 43 predstavlja parcelu, a jedna starija žena se zaklela da je slične oznake viđala još prije rata.
Hajra nije voljela takva nagađanja. Skinula je traku s roga i predala pločicu Nazifu. „Tvoja krava, tvoj problem“, rekla je. Nazif ju je ispravio: „Još nije moja dok je ne prodam i obračunamo dug.“ To je prvi put tog jutra zvučalo kao da oboje razumiju koliko je situacija zapravo obična uprkos gomili koja ih okružuje.
Pregledali su Cvijetu. Nije bila povrijeđena, samo blatnjava. Tragovi su pokazivali da je iz Nazifovog pašnjaka izašla kroz kapiju koju jedan radnik prethodne večeri nije dobro zaključao, zatim prošla uz potok i popela se prema starom bunaru.
Zašto baš tamo, Hajra je znala bolje od svih. Dok je Mustafa bio živ, Cvijetu su ljeti često vodili na taj pašnjak. Pored bunara je nekada bilo veliko drveno korito u koje se dovodila voda s obližnjeg izvora. Korita više nije bilo, ali životinja je taj prostor godinama poznavala. Mnogo zanimljivije bilo je pitanje odakle crvena traka i aluminijska oznaka.
Odgovor nije došao iz bunara nego od osamdesetogodišnjeg Nusreta Smajlovića, bivšeg radnika općinske službe koja je nekada obilazila seoske izvore i javne česme. Kada je ugledao pločicu, odmah ju je prepoznao. Takve oznake korištene su prije mnogo godina pri popisivanju manjih izvora, česmi, rezervoara i pristupnih tačaka.
Broj nije označavao parcelu niti skriveno vlasništvo. Bio je samo inventarski broj u staroj evidenciji. „A crvena traka?“ pitao je Nazif. Nusret je odmahnuo glavom. „To je novije.
Mi smo koristili žicu.“ Krenuli su pregledati prostor oko bunara i nakon desetak minuta pronašli nekoliko komada iste crvene trake zavezane za grane uz zaraslu stazu. Na jednoj lijesci visjela je još jedna aluminijska pločica, broj 44. Taj detalj potpuno je promijenio priču. Neko je nedavno obilježavao nešto oko starog pašnjaka.
Nisu morali dugo tražiti. Istog popodneva na teren su došla dvojica radnika privatne firme koju je angažovala mjesna zajednica da evidentira zapuštene pristupe izvorima i provjeri gdje bi se tokom ljeta mogla postaviti dodatna spremišta vode za vatrogasce.
Jedan od njih, tridesetogodišnji geotehničar Almir, objasnio je da su prethodnog dana crvenim trakama obilježili nekoliko starih tačaka iz arhivske evidencije. Pločica broj 43 bila je pronađena u travi nekoliko metara od bunara i privremeno vezana za granu dok ne završe obilazak.
Cvijeta je vjerovatno prolazeći kroz grmlje rogom zahvatila traku, povukla je zajedno s pločicom i zatim ostala kod prostora gdje je nekada stajalo korito. Nije pronašla nikakvu tajnu. Nije iz bunara izvukla predmet. Samo je pokupila oznaku koju su ljudi prethodnog dana ostavili na grani.
Međutim, Almir je Hajri postavio pitanje koje niko drugi nije očekivao: „Je li vaš muž nekada dovodio stoku ovdje?“ Hajra je potvrdila. Almir je objasnio da pokušavaju utvrditi kuda je nekada išao plitki cjevovod od izvora do korita, jer na terenu više nije bio vidljiv.
Hajra se sjećala da je Mustafa svakog proljeća čistio mali jarak iznad pašnjaka kako voda ne bi nanosila zemlju preko cijevi, ali nije znala tačnu trasu. Umjesto da se priča pretvori u još jedno otkrivanje skrivene porodične tajne, Almir je razgovarao i s drugim starijim mještanima.
Trojica su se sjećala različitih detalja. Kada su njihove informacije spojene sa starim tehničkim nacrtom, radnici su približno utvrdili gdje prolazi stara instalacija. Pokazalo se da je na dva mjesta potpuno propala i da obnova cijelog sistema ne bi imala smisla.
Mjesna zajednica je zato odustala od ideje da koristi taj stari vod i odabrala jednostavnije rješenje za vatrogasnu vodu na drugoj lokaciji. Pločica broj 43 nije promijenila vrijednost ničije zemlje niti je Hajri donijela bilo kakvo pravo. Bila je samo dio davno zastarjele evidencije.
Nazif je za to vrijeme morao riješiti mnogo neposredniji problem. Cvijeta je i dalje bila predmet njihovog duga, ali sada ju je drugi put trebalo transportovati. Hajra je predložila da prije toga pozovu kupca i završe posao direktno, umjesto da životinja još nekoliko dana bude na Nazifovom pašnjaku.
Nazif je pronašao čovjeka iz okoline Banovića koji je tražio mirnu kravu za manje domaćinstvo. Ponudio je 1.050 maraka nakon pregleda životinje. Prema njihovom dogovoru, Nazif je imao pravo uzeti preostalih 640 maraka duga i stvarni trošak prijevoza koji je već imao.
Kada su sve izračunali, Hajri je pripalo 360 maraka. Nazif je novac stavio pred nju i dao joj papir s obračunom. Hajra ga je pročitala dva puta. „Sad je čisto?“ pitala je. „Čisto.“ Tek tada je predala povodac novom vlasniku.
Cvijeta je otišla drugi put, ali ovoga puta nije bilo gomile ljudi koja posmatra udovicu kako gubi posljednju životinju. Bili su prisutni samo kupac, Nazif i Hajra. Njoj je to bilo mnogo lakše nego prvi put.
Narednih dana selo je nastavilo pričati o pločici s roga, dok je Hajru više zanimalo šta će uraditi s 360 maraka. Prva pomisao bila joj je kupiti tele i početi ispočetka. Otišla je čak pogledati jedno kod poznanika. Na povratku je zastala pred prodavnicom stočne hrane, vidjela cijene i prvi put ozbiljno izračunala koliko bi je nova životinja koštala prije nego što joj donese i jednu marku.
Sjela je navečer za sto i zapisala troškove hrane, veterinara, sijena i prijevoza. Sljedećeg jutra nazvala je čovjeka i rekla da neće kupiti tele. Od 360 maraka platila je zaostali račun za struju, kupila drva koja su joj nedostajala i ostatak ostavila za proljetnu baštu.
Prazna štala joj je smetala nekoliko sedmica, ali je postepeno počela u nju unositi alat, vreće krompira i drva. Shvatila je da joj ne nedostaje svakodnevni težak posao koliko joj nedostaje osjećaj da u dvorištu postoji nešto živo o čemu mora brinuti. Taj problem riješila je mnogo jednostavnije: komšinica joj je dala dvije mlade kokoši.
Nazif je, s druge strane, počeo razmišljati o onom prvom jutru kada je pred pola sela došao po Cvijetu. Nije prekršio njihov dogovor. Hajra nije vratila dug i on je imao pravo pokrenuti dogovoreni način naplate. Ipak, sve je mogao obaviti bez publike.
Posebno ga je pogodilo kada mu je radnik rekao da su ljudi poslije njegovog odlaska komentarisali kako je „pokazao ko je gazda“. Nazif nije želio priznati koliko mu je tog trenutka upravo to i odgovaralo. Nije samo naplaćivao dug; želio je da drugi vide da kod njega nema odgađanja. Nekoliko sedmica kasnije sreo je Hajru na pijaci.
Prišao joj je dok je kupovala rasad paradajza. „Mogu nešto reći?“ pitao je. „Možeš.“ „Ono kad sam došao po kravu… trebao sam doći navečer ili te pozvati da to riješimo bez ljudi.“ Hajra ga je pogledala. „Trebao si.“
„Dug je bio stvaran.“ „Jeste.“ „Samo… nisam morao od toga praviti upozorenje drugima.“ Hajra je spustila rasad u kesu. „E, to je već tačno.“ Nije tražila ništa više. Nazif joj nije vraćao novac niti joj kupovao drugu kravu. Izvinjenje nije promijenilo račun, ali je promijenilo način na koji su se poslije pozdravljali.
Do ljeta je stari bunar ponovo zarastao u travu. Mjesna zajednica postavila je upozorenje da se ljudi ne približavaju njegovom oštećenom kamenom rubu i zadržala metalnu zaštitu preko otvora.
Aluminijske pločice su prikupljene i vraćene u evidenciju firme koja je radila obilazak. Broj 43 više nije visio na grani. Djeca su ipak mjesecima odlazila pogledati mjesto na kojem je pronađena Cvijeta, očekujući da će možda i oni pronaći nešto.
Nisu našli ništa osim stare cigle, zahrđale limenke i nekoliko izgubljenih plastičnih čepova. Priča je bila mnogo zanimljivija od samog mjesta.
Godinu kasnije Hajra je već mogla slušati seoske verzije događaja i smijati im se. U jednoj verziji Cvijeta je iz bunara izvukla metalnu oznaku koja je dokazivala da pašnjak pripada Hajrinoj porodici.
U drugoj je pronašla tajni znak njenog pokojnog muža. U trećoj je ispod bunara navodno postojala stara prostorija puna dokumenata. Hajra bi tada prekidala pripovjedača i govorila: „Moja krava je rogom zakačila traku koju je neko ostavio na grani. Nemojte od nje praviti advokata.“
Ljudi bi se smijali, ali Hajra je insistirala na stvarnoj verziji jer joj je bila važnija od legende. Cvijeta se nije vratila da joj vrati zemlju, kazni Nazifa ili otkrije bogatstvo. Vratila se prema mjestu koje joj je bilo poznato i slučajno ponijela predmet koji tamo nije ni trebao dugo ostati.
Ono što se promijenilo dogodilo se među ljudima, a ne u starom bunaru. Nazif je kasnije, kada bi neko kasnio s plaćanjem, i dalje tražio svoj novac, ali je prestao dolaziti pred kuće s radnicima i prikolicom u vrijeme kada će svi gledati.
Hajra je, sa svoje strane, prestala uzimati robu na veresiju da bi održala domaćinstvo veće nego što joj je potrebno. Nije postala bogata, niti joj je život odjednom postao lak. Samo je imala manje troškova i manje straha od datuma zapisanih na papiru.
Jednog proljetnog jutra prošla je pored starog bunara noseći korpu s rasadom. Zastala je na trenutak tamo gdje je godinu ranije stajala Cvijeta s crvenom trakom oko roga. Pored bunara nije bilo ničega. Nije tražila pločicu, znak niti poruku. Pogledala je prema svom selu i nastavila hodati.
Jer predmet vezan za Cvijetin rog nikada nije skrivao tajnu koja bi spasila udovicu. Bio je samo komad aluminija s brojem 43. Ali događaj oko njega otkrio je nešto što je selo mnogo lakše zaboravljalo:
čovjek može dugovati novac, izgubiti imovinu i donijeti lošu finansijsku odluku, a da zbog toga ne izgubi pravo da se prema njemu postupa dostojanstveno. Hajra je svoj dug platila prodajom onoga što joj je bilo najdraže.
Nazif je dobio ono što mu je pripadalo. Cvijeta je otišla novom vlasniku. Stari bunar ostao je samo stari bunar. A ono što je selo na kraju zapamtilo nije broj s metalne pločice, nego Hajrina rečenica kada su je godinama kasnije pitali šta je krava zapravo pronašla kraj bunara: „Ništa što je bilo moje. Ali smo tamo svi pronašli nešto što smo prije toga previdjeli.“
KRAJ