Kada je četrdesetosmogodišnji Mehmed Avdić iz sela Vukovije kod Kalesije krajem novembra prodao svoja dva vola, Zoru i Mrkana, znao je da ne prodaje samo životinje nego i način na koji je gotovo trideset godina obrađivao zemlju.
Nije ih prodao zbog svadbe, niti zato što je želio kupiti nešto novo. Njegova starija sestra Vasvija, koja je živjela sama u porodičnoj kući nekoliko kilometara dalje, ostala je bez krova nad jednom sobom nakon što je olujni vjetar podigao stari crijep i kiša natopila grede.
Osiguranje nije imala, a novca za hitnu sanaciju nije bilo. Vasvija je predlagala da zatvori taj dio kuće i čeka ljeto, ali Mehmed je znao da bi još jedna zima mogla uništiti cijelu krovnu konstrukciju. Imao je nešto ušteđevine, ali nedovoljno. Zora i Mrkan bili su jedino što je mogao brzo prodati bez kredita. Dobio je 4.200 maraka, dodao gotovo svu ušteđevinu i platio drvo, crijep i majstore.
Vasvija se naljutila kada je saznala. „Mogao si mi reći“, ponavljala je. Mehmed je samo odgovorio da bi mu zabranila. Tek kada se vratio u praznu štalu, vidio jaram na zidu i dvije jasle pune sijena koje više niko neće pojesti, shvatio je šta će ga čekati u martu. Imao je nešto više od sedam dunuma zemlje, a nije imao traktor, konja ni dovoljno novca da plati kompletnu proljetnu obradu.
Ipak, ono što ga je prvog dana proljeća natjeralo da zaplače nije bio traktor pred kućom, poklon nekog bogataša niti povratak prodanih životinja. Bilo je nešto mnogo manje: na donjoj njivi, tačno uz brazdu koju je njegov pokojni otac posljednji put ručno popravljao prije smrti, iz zemlje je izlazilo nekoliko stotina mladih zelenih izdanaka koje Mehmed tamo nikada nije posijao.
Prvo je pomislio da je riječ o običnoj travi. Spustio se niz njivu, kleknuo i prstima razmaknuo mokru zemlju. Izdanci su izlazili u nepravilnim grupama, ali ne svuda. Najviše ih je bilo na dijelu parcele gdje je prethodne jeseni držao privremenu gomilu sijena i gdje su Zora i Mrkan nekoliko sedmica jeli dok je popravljao štalu. Mehmed je prepoznao listove tek kada je ugledao ostatak tvrde ljuske uz jednu biljku.
Bio je to mladi orah. Nekoliko koraka dalje pronašao je još jedan, pa treći. Onda je shvatio da nisu svi izdanci isti. Među njima su rasle mlade šljive, poneka divlja kruška i mnogo biljaka koje nije znao prepoznati. Neko drugi bi možda samo opsovao što mu je njiva puna samoniklih mladica. Mehmed je, međutim, sjeo na mokru zemlju i zaplakao.
Ne zato što je vjerovao da mu je priroda poslala bogatstvo, nego zato što se sjetio oca Hamdije. Starac je cijelog života skupljao košpice i orahe po dvorištu i gurao ih u džep govoreći: „Ako nikne, nikne. Ako ne, pojest će miš.“
Mehmed mu se kao mladić smijao. Hamdija je umro prije jedanaest godina, a upravo na tom dijelu njive nekada je držao mali rasadnik voćnih podloga koje je dijelio komšijama.
Mehmed je nakon njegove smrti sve preorao i godinama sijao kukuruz. Sada, u trenutku kada više nije mogao nastaviti istim načinom, zemlja je bila puna mladih stabljika. Činilo mu se kao da gleda nešto što je cijelo vrijeme čekalo da plug jednom ne prođe preko njega.
Do podne je ipak shvatio da emocija i činjenice nisu isto. Nazvao je komšiju Rasima, čovjeka koji je godinama kalemio voće, i zamolio ga da pogleda mladice. Rasim je brzo srušio najljepšu verziju priče.
Većina izdanaka nije mogla poticati iz Hamdijinog vremena; nijedna sjemenka oraha ili šljive nije jedanaest godina čekala pod zemljom pa odjednom odlučila niknuti. Mnogo vjerovatnije objašnjenje bilo je da su orahe i košpice prethodne jeseni raznosile svrake, vrane, vjeverice i drugi sitni posjetioci, dok su neke sjemenke završile u sijenu, stajnjaku ili otpadu od voća.
Pošto Mehmed prvi put nakon mnogo godina nije duboko preorao parcelu prije zime, mladice su preživjele dovoljno dugo da ih primijeti. Rasim je čučnuo kraj jednog oraha i rekao: „Ovo ti nije poruka od rahmetli babe.“ Mehmed je obrisao oči i odgovorio: „Znam.“ „Ali te podsjetilo na njega?“ „Jeste.“ Rasim je klimnuo. „E, to ti niko ne mora objašnjavati.“
Mehmed je namjeravao većinu mladica jednostavno ukloniti čim pronađe način da obradi zemlju. Rasim ga je, međutim, zaustavio. Nije predlagao da cijelu njivu pretvori u voćnjak. Samonikle voćke iz sjemena ne daju nužno kvalitetan plod, neke uopće neće vrijediti čuvati, a nekoliko stotina stabala na poljoprivrednoj parceli napravilo bi više problema nego koristi.
Predložio je nešto praktično: izabrati tridesetak najzdravijih mladica uz rubove, pažljivo ih presaditi na jednu manju parcelu iza kuće i tokom narednih godina koristiti dio kao podloge za kalemljenje provjerenih sorti. Mehmed se nasmijao. „Ja nemam čime preorati sedam dunuma, a ti mi praviš voćnjak.“ Rasim je odgovorio: „Ne pravim ti ništa. Govorim ti da ne pregaziš sve prije nego odlučiš šta ti treba.“ Ta rečenica Mehmedu je ostala u glavi.
Problem obrade zemlje nije nestao zbog nekoliko mladih stabala. Mehmed je narednih dana obišao ljude koji su imali traktore i tražio cijene. Kada je sabrao oranje, pripremu, sjetvu, gorivo i sjeme za sve parcele, shvatio je da bi morao posuditi novac. Vasvija je tada saznala koliko je ozbiljna situacija.
Došla je kod njega s kovertom u kojoj je bilo 900 maraka, dio njene ušteđevine i dio novca koji joj je ostao nakon popravke krova. Mehmed nije htio uzeti. „Prodaj nešto moje ako treba“, rekla je. „Neću.“ „Ti si prodao svoje zbog mene.“
„To je bila moja odluka.“ „A ovo je moja.“ Prvi put su se ozbiljno posvađali. Vasvija mu je rekla da je njegova najveća mana to što pomoć smatra plemenitom samo dok ide od njega prema drugima. „Kad ti daješ, onda je ljubav. Kad neko daje tebi, onda je milostinja. Kako ti to računaš?“ Mehmed nije imao odgovor.
Nisu riješili problem tako što je uzeo cijelu kovertu. Sjeli su, zapisali stvarne troškove i dogovorili da Vasvija plati samo dio prve traktorske usluge, ali kao svoj doprinos zajedničkoj zemlji koju je i ona naslijedila od roditelja.
Mehmed je istovremeno odlučio da te godine ne sije svih sedam dunuma. Dvije najudaljenije parcele dao je komšiji na jednogodišnje korištenje bez novčane zakupnine; komšija će ih održavati i dati Mehmedu dogovorenu količinu kukuruza.
Na najboljim parcelama Mehmed je platio osnovnu mašinsku obradu, a manji dio iza kuće ostavio je za mladice. Prvi put u životu nije pokušao raditi sve samo zato što je zemlja njegova.
Rasim mu je u aprilu pomogao odabrati dvadeset četiri mlade biljke. Nakon pažljivog pregleda ostavili su devet oraha, nekoliko divljih šljiva koje bi kasnije mogle poslužiti kao podloge, dvije kruške i još nekoliko mladica koje su presadili samo da vide kako će se razvijati.
Ostalo su uklonili. Mehmed je odbio ideju da svako stablo nazove po članu porodice, što je predložila njegova kćerka Lejla iz šale. „Nemojmo praviti mezarje od voćnjaka“, rekao je.
Nije želio da mjesto postane sentimentalni spomenik. Ako biljke uspiju, dobro. Ako ne uspiju, posadit će druge. Ali uz ogradu je ipak ostavio jedan orah upravo tamo gdje ga je ugledao prvog jutra. Nije ga presađivao.
Tokom ljeta pokazalo se koliko je Rasim bio u pravu. Nekoliko mladica se osušilo uprkos zalijevanju. Dvije su oštetile srne. Jednu je Mehmed sam slomio kolicima. Do jeseni ih je ostalo šesnaest.
Sljedećeg proljeća Rasim je na nekoliko šljivovih podloga pokazao Mehmedu kako se pravilno kalemi. Prvi pokušaji nisu svi uspjeli. Mehmed je bio nestrpljiv, rezao predebelo i nekoliko puta loše vezao spoj. „Volove si znao bolje“, zadirkivao ga je Rasim.
„Volovi nisu imali ovako tanke vratove“, odgovarao je Mehmed. Nakon dvije godine imao je desetak zdravih mladih stabala različitih sorti, ali još nijedno nije donosilo ozbiljan rod. To nije bio brzi izlaz iz siromaštva i Mehmed ga tako nije ni posmatrao.
Zora i Mrkan u međuvremenu nisu nestali iz njegovog života. Čovjek iz okoline Sapne koji ih je kupio držao ih je zajedno i povremeno bi Mehmed čuo da su dobro. Jednom je otišao tamo po drva i ugledao ih na pašnjaku. Mrkan je podigao glavu na njegov glas, a Mehmed mu je prišao i pomilovao ga između rogova. Osjetio je stezanje u grlu, ali nije pitao može li ih otkupiti. Više mu nisu pripadali.
Njihova prodaja riješila je stvaran problem u trenutku kada nije vidio drugo rješenje. Ono što je kasnije naučio nije bilo da je prodaja bila pogrešna, nego da je prije nje trebao razgovarati s Vasvijom i zajedno tražiti mogućnosti. Pomagati nekome ne znači nužno sam odlučiti koliko ćeš zbog njega izgubiti.
Treće godine prvi kalemljeni šljivici dali su po nekoliko plodova. Mehmed je jedan odnio Vasviji. Ona ga je pojela i napravila grimasu. „Kiselo.“ „Prvi rod.“ „Ako bude ovako, bolje da si posadio krompir.“
Mehmed se smijao cijelim putem kući. Sljedeće godine plodovi su bili bolji. Dio mladih stabala kasnije je presadio uz rub druge parcele, a nekoliko podloga poklonio Rasimu jer mu je ovaj godinama pomagao. Nikada nije otvorio rasadnik niti počeo prodavati sadnice kao veliki posao. Voće je ostalo sporedni dio njegovog domaćinstva. Glavni prihod i dalje je dolazio od zemlje, povremenih građevinskih poslova i onoga što je njegova supruga prodavala na pijaci.
Pet godina nakon prodaje volova Mehmed više nije obrađivao svih sedam dunuma na isti način. Dvije parcele i dalje je davao drugima na korištenje, tri je obrađivao uz plaćenu mehanizaciju, a oko kuće je imao povrće i mali voćnjak. Kada je sve sabirao, nije zarađivao mnogo manje nego ranije, ali je radio drugačije.
Više nije hranio dva velika vola tokom cijele godine, nije morao spremati toliku količinu sijena i mogao je birati koliko zemlje realno može održavati. Ponekad bi rekao da mu život bez njih odgovara. Drugi put bi priznao da mu nedostaje zvuk njihovih lanaca u štali. Obje stvari bile su istinite.
Jednog prvog dana proljeća, tačno šest godina nakon jutra kada je zaplakao na njivi, Mehmed je ponovo otišao do istog mjesta. Orah koji je tada odlučio ostaviti bio je već nekoliko metara visok. Još nije bio veliko stablo, ali deblo mu je bilo dovoljno snažno da se više nije moglo zamijeniti za korov.
Vasvija je tog dana došla s mužem i unukom. Mali dječak je trčao između stabala i pitao koji je orah „djedov“. Mehmed mu je objasnio da nijedan nije posadio njegov djed. Dječak se zbunio jer je porodičnu priču očigledno već čuo u ljepšoj verziji.
„Ali mama kaže da su nikli zato što si prodao volove.“
Mehmed se nasmijao.
„Nisu. Nikli su jer te godine nisam preorao zemlju.“
„A zašto nisi?“
„Jer sam prodao volove.“
Dječak je nekoliko trenutaka razmišljao, a zatim zadovoljno zaključio: „Onda sam ipak u pravu.“
Vasvija se nasmijala, ali Mehmed je znao da će priča s godinama vjerovatno postajati sve čudesnija. Neko će govoriti da je na njivi preko noći izrastao voćnjak. Drugi će tvrditi da su mladice poticale iz vremena njihovog oca. Možda će jednog dana neko pričati da je Mehmed prodao posljednje što je imao, a zemlja mu zauzvrat poklonila stotine stabala.
Stvarna priča bila je mnogo jednostavnija.
Mehmed je prodao volove da riješi problem svoje sestre i time sebi stvorio drugi problem. Zbog tog problema jedne godine nije obradio svu zemlju. Zato je prvog proljetnog jutra primijetio samonikle mladice koje bi inače plug vjerovatno uništio. One nisu bile nagrada. Većina čak nije ni preživjela. Ali prizor ga je podsjetio na pokojnog oca, na život koji je smatrao nepromjenjivim i na činjenicu da zemlja ne mora svake godine izgledati isto da bi i dalje imala vrijednost.
Zato je zaplakao.
Ne zato što je pred sobom vidio bogatstvo.
Nego zato što je u trenutku kada je vjerovao da je ostao bez načina da nastavi ugledao nešto sasvim malo što je tek počinjalo rasti.
Godinama kasnije, kad god bi prolazio pored onog prvog oraha, nije ga doživljavao kao znak sudbine niti kao povrat za ono što je dao Vasviji. Bio mu je podsjetnik na mnogo korisniju istinu: kada jedan način života završi, čovjek ne mora odmah znati šta će ga zamijeniti.
Ponekad je dovoljno da prvog proljetnog jutra izađe na njivu, pogleda pažljivije nego ranije i ne pregazi ono što još ne razumije.
KRAJ