U selu Gornja Vrela govorilo se da Lejla ne sanja kao drugi ljudi.
Dok bi se ostali ujutro budili i zaboravljali svoje snove prije nego što bi oprali lice, Lejla je godinama pamtila svaki detalj svojih. Miris mokre zemlje. Zvuk koraka po drvenom podu. Položaj mjeseca iznad kuće. Čak i lica ljudi koje bi u snu vidjela.
A najgore od svega bilo je to što su se njeni snovi uvijek ostvarivali.
Prvi put se to dogodilo kada je imala samo dvanaest godina.
Te noći sanjala je svog komšiju Hasana kako stoji pored starog mlina na kraju sela. Na sebi je imao sivu jaknu, a iza njega je šumila nabujala rijeka. Hasan je podigao ruku kao da nekome maše, napravio korak unazad i nestao u vodi.
Lejla se probudila vrišteći.
Ujutro je otišla do Hasanove kuće i rekla njegovoj ženi da ne ide prema mlinu.
Žena se nasmijala.
„Dijete, samo si ružno sanjala.“
Ali tog poslijepodneva Hasan je otišao do mlina da popravi zaprežna kola. Kiša koja je padala cijelu noć podigla je rijeku. Drvena ograda pored obale pukla je pod njegovom težinom.
Pronašli su ga tek sutradan.
Od tog dana Lejla više nije pričala o svojim snovima.
Nije morala.
Selo je počelo pričati umjesto nje.
Godinama su dolazili ljudi krišom, najčešće pred zoru. Neko bi donio kahvu, neko pitu, neko samo stajao na vratima i tiho pitao:
„Jesi li me sanjala?“
Lejla bi svaki put spuštala pogled.
„Ne znam.“
Ali često je znala.
Vidjela je staru Fatimu kako pada niz stepenice tri dana prije nego što se to dogodilo. Vidjela je Ibrahima kako zaspi za volanom traktora sedam mjeseci prije njegove nesreće. Vidjela je djevojčicu Aminu kako se razbolijeva tokom jedne hladne zime, ali je njena majka, poslušavši Lejlu, na vrijeme odvela dijete doktoru i Amina je preživjela.
Tada je Lejla prvi put shvatila nešto što ju je plašilo više od samih snova.
Možda snovi nisu pokazivali budućnost.
Možda su joj pokazivali samo jednu od mogućih budućnosti.
I zato je počela upozoravati ljude.
Nekad je uspijevala promijeniti ono što je vidjela.
Nekad nije.
Ali postojala je jedna stvar koju nikada nije vidjela.
Svoju smrt.
Lejla je sada imala trideset i osam godina.
Živjela je sama u staroj kući iznad sela, zajedno sa majkom Hanom, sve dok Hana nije umrla jedne zime. Nakon toga Lejla je ostala sama. Kuća je bila mala, sa kamenim zidovima, starom peći i drvenim prozorima kroz koje je zimi puhao hladan vjetar.
Jedne novembarske noći probudila se mokra od znoja.
Ponovo je sanjala.
Ovoga puta vidjela je cijelo selo.
Na početku sna nebo je bilo crveno. Na sredini sela stajala je džamija, a zvonik stare seoske kapele na brdu bio je obavijen maglom. Ljudi su prolazili ulicom, ali niko nije govorio.
Zatim je ugledala prazan mezar.
Pored njega je stajao čovjek u crnom kaputu.
Lejla nije mogla vidjeti njegovo lice.
Čovjek joj je rekao:
„Došao je red.“
Lejla je pokušala pitati čiji.
Ali prije nego što je izgovorila riječ, probudila se.
Tri dana kasnije umro je stari Murat.
Lejla je znala da je to početak.
Nakon Murata, umrla je Fatimina kćerka.
Zatim jedan čovjek iz susjednog sela.
Zatim još jedan mještanin.
Svaki put Lejla je prije smrti sanjala istu stvar: praznu ulicu, crveno nebo i čovjeka bez lica.
Po selu se ponovo počelo šaptati.
„Lejla zna.“
„Ona ih vidi.“
„Možda ih ona priziva.“
Jednog dana, dok je kupovala brašno u maloj prodavnici, prodavač joj je iznenada rekao:
„Nemoj više dolaziti ovdje.“
Lejla ga je pogledala.
„Zašto?“
„Ljudi se boje.“
„Mene?“
Čovjek je šutio.
„Ne mene“, rekao je napokon. „Onoga što znaš.“
Te noći Lejla je zaključala vrata i dugo sjedila pored peći.
Na stolu ispred nje nalazila se stara sveska.
U njoj je godinama zapisivala svoje snove.
Otvorila je posljednju stranicu.
Datum.
Ime.
Smrt.
Zatim je zastala.
Na dnu stranice stajalo je samo jedno ime.
Lejla.
Ali pored njenog imena nije bilo ničega.
Nije bilo datuma.
Nije bilo mjesta.
Nije bilo načina smrti.
Samo praznina.
Te noći nije spavala.
Ujutro je otišla kod najstarije žene u selu, nane Zilhe. Zilha je imala više od osamdeset godina i bila je jedina osoba koja se nikada nije bojala Lejle.
Kada joj je Lejla ispričala šta je pronašla u svesci, Zilha je dugo gledala kroz prozor.
„Znaš li zašto si rođena ovdje?“ upitala je.
„Kakvo je to pitanje?“
„Tvoja majka nije bila odavde.“
Lejla se ukočila.
„Šta?“
„Došla je kao djevojka. Niko nije znao odakle.“
„Majka mi je govorila da je iz Sarajeva.“
Zilha se gorko nasmijala.
„To ti je rekla.“
Zatim je ustala, otišla do starog ormara i izvadila malu metalnu kutiju.
Iz kutije je izvukla požutjelu fotografiju.
Na njoj je bila Lejlina majka Hana, mnogo mlađa nego što ju je Lejla ikada pamtila. Pored nje stajala je žena koju Lejla nikada nije vidjela.
Na poleđini fotografije bila je jedna rečenica:
„Jedna će vidjeti tuđe krajeve, druga će čuvati svoj.“
„Ko je ovo?“ šapnula je Lejla.
Zilha je spustila fotografiju.
„Tvoja tetka.“
„Ja nemam tetku.“
„Imala si.“
„Gdje je?“
Zilha je pogledala prema brdu iznad sela.
„Umrla je prije mnogo godina.“
„Kako?“
Starica je zašutjela.
„Nije umrla.“
Lejli se sledila krv u žilama.
„Šta onda?“
„Nestala je.“
Te večeri Lejla je prvi put otišla do napuštene kuće na brdu. Godinama niko nije živio tamo. Prozori su bili razbijeni, krov napola urušen, a oko kuće je raslo divlje trnje.
Na tavanu je pronašla sanduk.
U njemu je bilo desetine starih sveski.
Sve su bile ispisane istim rukopisom.
Rukopisom njene majke.
Lejla je otvorila prvu.
Na prvoj stranici pisalo je:
„Ako Lejla ikada pronađe ovo, znači da sam zakasnila.“
Počela je čitati.
Hana je zapisivala iste snove.
Godinama unaprijed.
Iste smrti.
Ista lica.
Isti čovjek bez lica.
Ali onda je Lejla naišla na nešto što joj je oduzelo dah.
Njena majka nije samo predviđala smrti.
Ona je pokušavala promijeniti redoslijed.
U jednom zapisu stajalo je:
„Svaki put kada spasimo jednu osobu, druga umre umjesto nje.“
Lejla je zatvorila oči.
Odjednom je shvatila zašto su neki ljudi umrli iako ih je upozorila.
Nije zaustavljala smrt.
Samo ju je pomjerala.
Na posljednjoj stranici pronašla je datum koji je bio od prije trideset osam godina.
Datum njenog rođenja.
I ispod njega:
„Lejla ne smije saznati istinu dok ne dođe posljednji san.“
U tom trenutku iza sebe je čula škripu poda.
Okrenula se.
Na vratima tavana stajala je Zilha.
„Znala si“, rekla je Lejla.
„Jesam.“
„Sve ove godine?“
Zilha je klimnula.
„Tvoja majka me zamolila da te čuvam.“
„Od čega?“
Starica je spustila pogled.
„Od istine.“
Lejla je napravila korak prema njoj.
„Ko je čovjek bez lica?“
Zilha nije odgovorila.
„Ko je on?“
„Ne znam.“
„Lažeš.“
Zilha je tada zaplakala.
„To nije čovjek.“
Nastala je tišina.
„To je smrt koju si trebala umrijeti.“
Lejla nije razumjela.
Zilha joj je objasnila da je njena majka, prije mnogo godina, u jednom snu vidjela Lejlinu smrt. Vidjela je da će Lejla umrijeti kao dijete.
Ali Hana je pokušala promijeniti san.
I uspjela je.
Samo što je, prema onome što je zapisala, svaka promjena tražila drugu cijenu.
Zato su se tokom godina događale smrti koje Lejla nije mogla objasniti.
„Tvoja majka je vjerovala da može prevariti sudbinu“, rekla je Zilha. „Ali nije mogla.“
„A ja?“
„Ti si naslijedila njene snove.“
„Zašto onda nikad nisam vidjela svoju smrt?“
Zilha ju je pogledala ravno u oči.
„Zato što je već vidiš.“
Lejla je osjetila kako joj srce udara.
„Gdje?“
„U svakom snu.“
Te noći Lejla se vratila kući.
Nije zaključala vrata.
Nije upalila svjetlo.
Samo je legla i zatvorila oči.
I san je došao odmah.
Ponovo je stajala usred sela.
Crveno nebo.
Prazne ulice.
Čovjek bez lica.
Ovoga puta prišao joj je sasvim blizu.
„Došao je red“, rekao je.
Lejla je skupila hrabrost.
„Na koga?“
Čovjek je podigao ruku.
I pokazao iza nje.
Lejla se okrenula.
Tamo je stajala cijela njena porodica.
Majka Hana.
Tetka sa stare fotografije.
Ljudi koje je spasila.
Ljudi koje nije uspjela spasiti.
A među njima je stajala i sama Lejla.
Druga Lejla.
Ona je držala svijeću.
„Šta to znači?“ viknula je.
Druga Lejla joj je odgovorila:
„Nisi ti vidjela njihove smrti.“
Lejla je zanijemila.
„Oni su vidjeli tvoju.“
Tada se probudila.
Bilo je jutro.
Na prozoru je stajala vrana.
Lejla je prišla stolu.
Sveska je bila otvorena.
Na posljednjoj stranici, gdje je sinoć stajalo samo njeno ime, sada je bio ispisan datum.
Današnji.
Lejla je osjetila hladnoću u rukama.
Ispod datuma bila je još jedna rečenica:
„Danas će cijelo selo saznati ko je stvarno umro prije trideset osam godina.“
I tada je neko pokucao na vrata.
Tri puta.
Lejla je polako prišla.
Otvorila je.
Pred njom je stajala žena sa stare fotografije.
Njena tetka.
Živa.
Starija, ali živa.
Lejla nije mogla izgovoriti ni riječ.
Žena ju je pogledala i tiho rekla:
„Hana nije bila tvoja majka.“
Lejla je problijedjela.
„Šta?“
Žena je spustila pogled.
„Hana je bila moja sestra. Tvoja prava majka umrla je one noći kada si se rodila.“
Lejla je ustuknula.
„Ne.“
„A Hana je uzela tebe i pobjegla.“
„Zašto?“
Žena je duboko udahnula.
„Zato što je u svom posljednjem snu vidjela kako ćeš jednog dana spasiti cijelo selo… ali samo ako selo povjeruje da si ti mrtva.“
U daljini su se začula zvona.
Jednom.
Pa drugi put.
Pa treći.
Lejla je pogledala prema selu.
Na ulicama su ljudi izlazili iz kuća.
Svi su gledali prema njenoj kući.
A onda je shvatila najstrašniju stvar.
Godinama je vjerovala da vidi kako će ljudi umrijeti.
Ali njeni snovi nikada nisu pokazivali njihovu budućnost.
Pokazivali su njenu prošlost.
Svaka smrt koju je vidjela bila je dio događaja koji se već jednom dogodio — samo što se selo iz nekog razloga svakih nekoliko godina vraćalo na isti početak.
I svaki put bi Lejla zaboravila.
Sve dok ne bi došao posljednji san.
Ona je pogledala svoju tetku.
„A šta će se dogoditi danas?“
Žena je odgovorila:
„Danas ćeš se konačno sjetiti kako si umrla prvi put.“
Lejla je zatvorila oči.
I prvi put u životu vidjela je vlastitu smrt.
Nije bila u grobu.
Nije bila u nesreći.
Nije bila u vatri.
Vidjela je sebe kako stoji usred sela, drži ruku djevojčice Aminе i govori ljudima:
„Ako me se ikada sjetite, znači da ovaj put nismo uspjeli.“
Tada se probudila iz sna.
Ali nije bila u svojoj kući.
Bila je usred sela.
Svi ljudi su stajali oko nje.
A pored nje je stajala Amina, sada već odrasla žena.
Amina je plakala.
„Sjetila sam se“, rekla je.
Lejla je pogledala oko sebe.
Jedan po jedan, ljudi su počeli spuštati glave.
Sjećanja su im se vraćala.
I tada je Lejla shvatila istinu koju joj nijedan san nije mogao pokazati.
Nije bila žena koja je predviđala smrti.
Bila je žena koja je svaki put iznova pokušavala spasiti selo.
A kada bi pokušaj propao, selo bi zaboravilo.
Samo je ona pamtila kroz snove.
Zato nikada nije mogla vidjeti svoju smrt.
Jer svaki put kada bi došla do nje…
vrijeme bi počelo ponovo.