U selu podno Romanije ljudi su godinama prepoznavali Hamzu Bećirovića po dvije stvari: po tome što je prvi dolazio kada je trebalo čistiti snijeg, cijepati drva ili raditi u šumi, i po starim gumenim čizmama čije je pukotine krpio komadima unutrašnje gume i jakim ljepilom. Zimi bi kroz njih ipak ulazila voda, čarape bi mu do podneva bile mokre, a prsti toliko hladni da ih navečer ponekad nije osjećao.
Kada bi mu neko rekao da kupi nove, Hamza bi odgovorio da će ove izdržati još jednu sezonu. Ljudi su znali da njegova kćerka Ajla studira medicinu u Sarajevu i upravo je zbog toga bilo šala. „Dok ti odškoluješ doktoricu, neće ti ostati stopala da ih pregleda“, govorio je vlasnik pilane Ramo dok su radnici jedne januarske zore čekali da počne smjena.
Hamza bi se nasmijao zajedno s njima, iako mu nije uvijek bilo smiješno. Bio je udovac od Ajline petnaeste godine i nikada nije želio da kćerka pomisli kako je njeno školovanje razlog zbog kojeg on sebi uskraćuje osnovne stvari. Istina je bila složenija. Ajla je imala studentski dom i stipendiju, a kasnije je radila povremene poslove, dok je Hamza plaćao koliko je mogao.
Nije svaki njegov dinar odlazio njoj niti je svaka rupa na čizmama bila „žrtva za fakultet“. Hamza je jednostavno bio čovjek koji je lakše trošio na druge nego na sebe. Godinama kasnije, kada se Ajla vratila u selo kao doktorica, ljudi su očekivali da će prvo otići kući, zagrliti oca i pokazati svima koliko je uspjela. Umjesto toga, čim ga je pronašla u dvorištu iza kuće, spustila je torbu na zemlju, pogledala njegove noge i rekla:
„Babo, skini čizme.“ Hamza se pokušao našaliti, ali Ajla se nije nasmijala. Na lijevom stopalu primijetila je promjenu koja joj se nije dopala, a ono što je otac godinama nazivao običnim promrzlinama više nije izgledalo kao nešto što se smije ignorisati.
Hamza je Ajlu odgajao sam nakon smrti supruge Mirsade. Radio je u pilani, povremeno u šumi i kod ljudi koji su plaćali dnevnicu za teške poslove. Ajla je još kao djevojčica bila odlična učenica, ali odluku da studira medicinu donijela je tek u srednjoj školi. Hamza nije pokušavao razumjeti sve detalje njenog studija.
Kada bi mu govorila o anatomiji, fiziologiji ili patologiji, slušao bi ozbiljno, a onda postavljao pitanja koja su je nasmijavala. Ipak, nikada nije rekao da je fakultet previše skup za njih. „Prvo vidi možeš li upasti, pa ćemo onda kukati“, govorio je. Kada je primljena, Ajla je dobila mjesto u domu, a kasnije i stipendiju.
Hamza je pomagao za put, hranu, skripte i troškove koji se pojave kada ih najmanje očekuješ. Problem je bio što je istovremeno kuća zahtijevala popravke, drva su poskupjela, a njegova primanja nisu rasla. Zato je kupovinu novih zimskih čizama odgađao iz godine u godinu.
Jednom mu je Ajla poslala novac baš za njih. Hamza je kupio lijekove svojoj staroj majci i platio popravku dimnjaka, a kćerki telefonom rekao da je našao dobre čizme na sniženju. Nije smatrao da laže iz neke velike plemenitosti. Mislio je da je samo prerasporedio novac tamo gdje je tada bio potrebniji.
Ajla je završila fakultet, zatim specijalizaciju iz porodične medicine i ostala raditi u Sarajevu. Za razliku od priča koje je selo kasnije prepričavalo, nije se vratila nakon deset godina s bogatstvom i privatnom klinikom. Imala je odgovoran posao, pristojnu platu, iznajmljen stan koji je kasnije zamijenila malim stanom na kredit i život pun dežurstava.
Oca je posjećivala kad god je mogla. Svaki put bi mu nešto kupila, a Hamza bi polovinu stvari čuvao „za bolje“. Nove cipele bi nosio u grad, dok bi za šumu i dvorište opet obuvao stare gumene čizme. Ajla ga je zbog toga kritikovala, ali nikada nije ozbiljno pregledala njegova stopala. Hamza je bio pokretan, nije se žalio na bol i uvijek bi promijenio temu.
Jedne zime rekao joj je da su mu prsti nekoliko dana bili potpuno utrnuli nakon rada na snijegu, ali je dodao da se osjećaj vratio čim se ugrijao. Ajla mu je tada jasno rekla da ponovljena izloženost hladnoći i vlazi nije bezazlena i da treba doći na pregled ako se promjene ponove. Hamza je obećao. Nije otišao.
Godine su prolazile, a onda je Ajla jednog februara uzela nekoliko slobodnih dana i nenajavljeno došla ocu. Nije to bio dramatičan povratak u selo. Autobusom je stigla do obližnjeg grada, a rođak ju je dovezao ostatak puta. Pred kućom nije zatekla Hamzu. Komšinica joj je rekla da pomaže čovjeku dvije kuće dalje očistiti drva iz šupe.
Ajla ga je tamo pronašla u snijegu do članaka, ponovo u istim starim čizmama koje je bila sigurna da je odavno bacio. Kada je vidio kćerku, Hamza je raširio ruke. „Doktorica došla, a nije najavila kontrolu.“ Ajla ga je zagrlila, ali je pogled ostao na čizmama. Na jednoj je guma bila otvorena uz đon i kroz pukotinu se vidjela mokra čarapa. „Babo, kući.“ Hamza je pokušao reći da ima još deset minuta posla. „Kući“, ponovila je.
U kuhinji je skinuo čizme uz gunđanje. Stopala su mu bila hladna, koža blijeda i ispucala, a na dva prsta lijeve noge vidjela se promjena boje. Ajla nije postavila dijagnozu za stolom niti pokušala liječiti oca sama. Provjerila je nekoliko osnovnih stvari i rekla da želi da ga pregleda ljekar koji nije njegova kćerka. Hamza je odmah protestovao.
„Ti si doktor.“ „Jesam, i baš zato znam da član porodice nije najbolja osoba da sam vodi sve.“ Sutradan ga je odvela u ambulantu, gdje je kolega nakon pregleda preporučio dodatnu procjenu cirkulacije.
Nalazi nisu pokazali katastrofu koju je Ajla u najgorem trenutku zamišljala, ali su otkrili da Hamza ima oslabljenu perifernu cirkulaciju i promjene koje zahtijevaju praćenje, zaštitu od hladnoće i ozbiljnije shvatanje stopala nego do tada. Nije mu prijetila amputacija, nije završio na hitnoj operaciji i Ajla ga nije „spasila u posljednjoj sekundi“. Upravo je to kasnije svima naglašavala. Problem je bio dovoljno stvaran bez izmišljanja tragedije.
Hamza je cijeli pregled pokušavao pretvoriti u šalu, sve dok mu kolega nije rekao da mokre noge i višesatna hladnoća više nisu nešto s čim se treba dokazivati. Na povratku kući Ajla je bila neobično tiha. Hamza ju je pitao je li ljuta. „Jesam.“ „Na mene?“ „Na tebe, na sebe, na te glupe čizme.“ Hamza se nasmijao. „Čizme nisu krive.“
Ajla se tada okrenula prema njemu i pitala zašto joj nikada nije rekao koliko su mu noge promrzavale. Hamza je odgovorio da nije htio da se ona u Sarajevu brine zbog nečega što je smatrao sitnicom. „A fakultet?“ pitala je. „Koliko puta nisi kupio nešto sebi da bi poslao meni?“
Hamza je uzdahnuo. „Ajla, nemoj od mog života praviti račun. Nekad sam čuvao pare zbog tebe, nekad zbog kuće, nekad zato što sam škrt prema sebi. Nisi ti napravila rupe na čizmama.“
Vijest da se Ajla vratila i odmah odvela oca na pregled proširila se selom. Ramo, sada penzionisan i mnogo sporiji nego nekada, sreo ih je nekoliko dana kasnije ispred prodavnice. Pogledao je Hamzine nove, kvalitetne zimske čizme i nasmijao se. „Eto, dočekao si da ti doktorica kupi čizme.“ Hamza je odgovorio: „Ove sam sam platio.“
Ramo je pogledao Ajlu. „A šta je onda ona uradila?“ Hamza se nasmiješio. „Natjerala me da ih obujem.“ Ljudi oko njih su se nasmijali, ali Ajla je primijetila da se otac ovog puta ne stidi što neko govori o njegovim nogama.
Ramo je zatim postao ozbiljniji i rekao da se sjeća njihovih nekadašnjih šala. „Nismo mislili ništa loše.“ Hamza je slegnuo ramenima. „Znam. Ni ja nisam mislio ništa loše kad sam godinama hodao mokrih nogu. Pa opet nije bilo pametno.“
Ajla je ostala u selu nekoliko dana duže nego što je planirala. Nije otvarala ambulantu niti organizovala veliku akciju. Umjesto toga pokušala je promijeniti nešto mnogo teže: očevu naviku da svaku vlastitu potrebu stavlja posljednju.
Napravili su dogovor. Hamza više neće raditi višesatne poslove na hladnoći samo zato što ga neko zamoli. Ako mu se ponovo pojave utrnulost, promjena boje kože ili rane, neće čekati da prođu same.
Kontrole će obavljati kod svog ljekara, a Ajla neće telefonom pokušavati voditi njegovo liječenje. Hamzi se posljednja stavka najviše dopala. „Znači ne moraš mi svaki put gledati noge kad dođeš?“ pitao je. „Ako budeš normalan, ne moram.“ „E onda pristajem.“
Jedne večeri Hamza je iz stare šupe donio poderane gumene čizme i stavio ih pred peć. Ajla je mislila da će ih konačno baciti, ali on je izvadio nož i počeo rezati gumu. „Šta radiš?“ pitala je. „Pravim komade za podmetanje ispod nogara u šupi.“ Ajla ga je gledala nevjerovatno. „Ti stvarno ništa ne bacaš.“ Hamza se nasmijao. „Zato sam te i odškolovao.“
Ajla je htjela odgovoriti, ali se zaustavila. Upravo je ta rečenica godinama stvarala teret koji ni jedno ni drugo nisu namjeravali napraviti. Sjela je pored njega i rekla: „Babo, nisi me odškolovao sam.“ Hamza je nastavio rezati gumu. „Znam.“ „Imala sam stipendiju. Radila sam. Pomagali su mi i drugi.“
„Znam i to.“ „Onda nemoj pričati kao da si ti sve platio svojim nogama.“ Hamza je spustio nož i pogledao je. „Dobro. A ti nemoj pričati kao da sam ja uništio zdravlje zbog tvog fakulteta. Dogovoreno?“ Ajla je pružila ruku. „Dogovoreno.“
Tog trenutka prvi put su oboje prestali romantizovati godine koje su bile teške. Hamza jeste radio više nego što je trebao i često sebi uskraćivao stvari. Ajla jeste nosila svijest o tome kroz studij. Ali između njegovih poderanih čizama i njene diplome nije postojala jednostavna linija.
Postojali su stipendija, dom, njeni studentski poslovi, Hamzina plata, pomoć rodbine, mnogo odricanja i poneka loša odluka. Hamza nije morao promrzavati da bi Ajla postala doktorica. To što je izdržao hladnoću nije njegovu ljubav činilo većom. Ajla je upravo to željela da otac konačno razumije.
Kada se nekoliko mjeseci kasnije ponovo vratila, našla ga je u dvorištu kako cijepa sitna drva. Bilo je hladno, ali su mu na nogama bile nove čizme, suhe čarape i debele pantalone.
Čim ju je ugledao, podigao je nogu kao dijete koje pokazuje domaći zadatak. „Vidi!“ Ajla se nasmijala. „Ne moram pregledati?“ „Ne moraš.“ Sjeli su kasnije u kuhinji, a Hamza joj je priznao da mu se stopala mnogo manje hlade otkako se pridržava savjeta. Ajla mu nije rekla „rekla sam ti“. Znala je da bi to pokvarilo trenutak.
U selu se ipak zadržala drugačija verzija njihove priče. Govorilo se o siromašnom ocu kojem su se ljudi smijali zbog poderanih čizama, koji je radio na snijegu da odškoluje kćerku, a ona se godinama kasnije vratila kao doktorica i spasila njegove promrzle noge. Hamza bi na to odmahnuo rukom. Ajla bi ispravila medicinski dio.
Nije mu spasila noge; natjerala ga je da problem na vrijeme shvati ozbiljno i odvela ga kolegi koji ga je pravilno pregledao. Ali jednu stvar nisu pokušavali ispraviti. Ljudi su dobro zapamtili da je Hamza godinama hodao u poderanim čizmama dok je njegova kćerka gradila život koji je on želio da ima priliku izabrati. Ono što selo dugo nije razumjelo bilo je da ljubav roditelja nije vrijednija što ga više boli.
Jednog zimskog jutra Ramo je vidio Hamzu pred prodavnicom u novim čizmama i dobacio: „Hamza, nema više rupa?“ Hamza je pogledao prema svojim nogama, zatim prema čovjeku koji ga je nekada zadirkivao i nasmijao se. „Nema. Doktorica naredila.“ Ajla, koja je stajala nekoliko koraka dalje, odmah je rekla: „Nisam ja.“ Hamza joj je namignuo.
„Dobro, dobro. Doktor naredio, doktorica dosađivala.“ Smijeh se proširio pred prodavnicom, ali ovog puta niko se nije smijao siromašnom čovjeku zbog onoga što nema. Smijali su se tvrdoglavom ocu koji je konačno naučio da briga o sebi nije luksuz koji treba ostaviti za vrijeme kada svi drugi budu zbrinuti.
A Ajla je gledala njegove suhe, tople čizme i prvi put nije u njima vidjela cijenu svog fakulteta. Vidjela je samo noge svog oca, čovjeka kojeg je voljela i kojem je, nakon svih godina u kojima je on brinuo o njenoj budućnosti, sada bilo dopušteno da malo ozbiljnije brine i o vlastitoj.
KRAJ