Kad je stari konj Vranac deset godina nakon prodaje zarzao iz zatvorene prikolice pred štalom Mehmeda Šarića, sedamdesetogodišnjak je ispustio cjepanicu iz ruke prije nego što su se vrata prikolice uopšte otvorila. Taj glas nije mogao zamijeniti ni s jednim drugim. Dvaput kratko, zatim jedno dugo, duboko rzanje zbog kojeg se nekada svako jutro palilo svjetlo u njegovoj štali.
Mehmed je ostao ukopan u blatu, gledajući prema sinu Tariku koji je upravo izašao iz automobila iza prikolice. „Nemoj“, rekao je tiho, gotovo ljutito. „Nemoj mi reći da si uradio ono što mislim da si uradio.“ Tarik nije odgovorio. Vozač prikolice spustio je rampu, a unutra se pojavio tamni konj sa sijedim dlakama oko očiju i njuške.
Bio je mršaviji nego u Mehmedovom sjećanju, leđa su mu bila malo spuštena, ali na čelu je još imao malu bijelu mrlju nalik nepravilnoj zvijezdi. Mehmed je napravio jedan korak. Konj je podigao glavu. „Grom“, izgovorio je čovjek koji je prije deset godina vlastitim rukama stavio ular na njega i predao ga kupcu kako njegov sin ne bi napustio školovanje.
Konj je ponovo zarzao, povukao prema rampi i tada je Mehmed shvatio da se pred njegovu štalu nije vratila uspomena. Vratio se živi teret odluke koju je godinama pokušavao ostaviti u prošlosti.
Grom se oždrijebio u Mehmedovoj štali jedne martovske noći, dok je napolju padao mokar snijeg. Mehmed je tada imao pedeset devet godina, supruga Naza još je bila živa, a Tarik je pohađao srednju školu u obližnjem gradu. Ždrijebe je bilo slabo prvih nekoliko sati, pa je Mehmed gotovo cijelu noć proveo na slami.
Nakon što je preživjelo, vezao se za njega više nego za bilo koju životinju koju je ranije imao. Grom je kasnije pomagao oko drva i lakših poslova, ali Mehmed ga nikada nije tretirao samo kao radnog konja.
Čistio ga je svako jutro, razgovarao s njim i puštao ga na livadu čak i kada je zbog toga morao dodatno popravljati ogradu. Naza se šalila da bi muž prije primijetio da konju nedostaje potkovica nego da njoj nedostaje dugme na kaputu.
Kada je umrla nakon kratke bolesti, Grom je Mehmedu postao još važniji. U štali je mogao provesti sate bez potrebe da bilo kome objašnjava tugu.
Dvije godine kasnije Tarik je studirao u Sarajevu. Nije bio pred izbacivanjem niti je tražio od oca veliki novac za luksuz. Porodicu je pogodila kombinacija običnih problema:
Mehmed je izgubio dio sezonske zarade zbog povrede ramena, porodična penzija koju su očekivali nakon Nazine smrti bila je manja nego što su računali, a Tarik je izgubio pravo na jednu vrstu studentske podrške nakon promjene uslova.
Radio je navečer u skladištu, ali je nakon nekoliko mjeseci počeo ozbiljno razmišljati da prekine studij i vrati se kući dok ne uštedi dovoljno. Mehmed je znao šta znači „dok ne uštedim“.
U njihovom kraju to je često značilo godinu koja postane dvije, zatim stalni posao, porodicu i studij koji ostane nedovršen. Nije želio odlučivati umjesto sina, ali je znao da Tarik ne odustaje zato što više ne želi studirati, nego zato što se boji da otac kod kuće nema dovoljno.
Groma je prodao Isaku Džafiću, čovjeku iz okoline Jajca koji je držao nekoliko konja i organizovao izlete za manje grupe. Isak je došao po preporuci i Mehmed ga je ispitivao gotovo sat vremena prije nego što je pristao na prodaju.
„Ne prodajem ti traktor“, rekao mu je. Isak se nije uvrijedio. Pokazao mu je fotografije pašnjaka i drugih konja, objasnio kako ih drži i čak ponudio da Mehmed dođe vidjeti gdje će Grom biti.
Mehmed nikada nije otišao. Znao je da bi mu bilo teže. Novac od prodaje nije pokrio cijelo Tarikovo školovanje. Pomogao je da premoste nešto više od godinu dana dok Tarik nije dobio bolji studentski posao i novu stipendiju.
Ipak, u porodičnoj priči Grom je postao simbol svega. Tarik je godinama govorio sebi da je otac prodao najdražu životinju zbog njega. Mehmed je svaki put prekidao tu rečenicu. „Prodao sam svog konja. Ti ga nisi prodao.“
Tarik je završio školovanje i zaposlio se u Sarajevu kao stručnjak za upravljanje rizicima u osiguravajućem društvu. Posao nije imao nikakve veze s konjima, selom ni očevom štalom.
Oženio se, dobio sina i redovno dolazio Mehmedu. Nekoliko puta pokušao mu je kupiti drugog konja, ali otac nije htio ni čuti. „Grom nije bio frižider da kupiš isti model“, govorio je. Tarik je na kraju prestao nuditi. Mehmed je u štali držao drva, alat i nekoliko vreća stočne hrane za komšijine ovce koje bi povremeno pričuvao. Vrijeme je prolazilo i činilo se da je priča završena.
Onda je, sasvim slučajno, Tarik deset godina nakon prodaje dobio poruku od čovjeka kojeg gotovo nije poznavao. Bio je to Isakov sin Armin. Isak je prethodne godine umro. Porodica je smanjivala broj konja jer više nije organizovala izlete. Grom je sada imao sedamnaest godina i nije bio životinja koju bi lako prodali nekome ko traži radnog ili sportskog konja.
Armin je u očevim papirima pronašao staru bilješku s Mehmedovim imenom i brojem telefona, ali broj više nije bio aktivan. Preko poznanika je došao do Tarika. Nije napisao da moraju uzeti Groma. Pitao je samo žele li znati gdje je prije nego što porodica pronađe odgovarajući smještaj za njega.
Tarik je nekoliko minuta gledao poruku. Prva pomisao bila mu je toliko snažna da je gotovo odmah odgovorio: vraćam ga ocu. Onda se sjetio svega što mu je Mehmed godinama govorio.
Otac nije tražio da mu vrati konja. Imao je sedamdeset godina. Držanje konja značilo je hranu, veterinara, potkivanje, ogradu, svakodnevnu brigu i troškove. Dovesti životinju pred kuću samo zbog emotivnog iznenađenja moglo je biti više sebično nego lijepo. Zato je Tarik prvo otišao vidjeti Groma.
Našao ga je na velikom pašnjaku s još četiri konja. Armin mu je objasnio da je Grom relativno dobrog zdravlja za svoje godine, ali ima početne probleme sa zglobovima i više nije za ozbiljan rad.
Potrebni su mu mirno kretanje, pravilna ishrana i redovne kontrole. Tarik je prišao ogradi. Grom nije pokazao nikakvo posebno prepoznavanje. Ponjušio mu je ruku, očekujući hranu. Tarik se tome čak obradovao. Životinja nije bila predmet koji deset godina čeka da se vrati u njihovu porodičnu priču. Imala je vlastitih deset godina života.
Tarik je tada napravio ono što nikada ranije ne bi učinio: nazvao je oca i rekao mu istinu. „Babo, Grom je živ. Isakov sin traži novi smještaj za njega. Hoćeš li da odemo vidjeti ga?“ Na drugom kraju dugo nije bilo odgovora.
Mehmed je zatim rekao: „Ne znam.“ Tarik je očekivao sve osim toga. Nekoliko dana kasnije otac je pristao da ode, ali je noć prije puta nazvao sina i odustao. „Ako ga vidim, poželjet ću ga vratiti. A ne znam mogu li se brinuti o njemu.“ Tarik mu nije protivrječio.
Sljedećih sedmica razgovarali su više puta. Mehmed je konačno priznao da bi volio da Grom posljednje godine provede kod njega, ali samo ako naprave plan koji neće zavisiti od toga da sedamdesetogodišnjak svaki dan sam nosi vreće hrane i čisti štalu.
Tarik je razgovarao s veterinarom, komšijom Jasminom koji je držao dva konja na susjednoj parceli i Arminom. Dogovorili su da Grom može preko dana biti na ograđenom pašnjaku uz Jasminove konje, dok bi noću imao svoj prostor u Mehmedovoj obnovljenoj štali. Troškove će dijeliti Mehmed i Tarik, a Jasmin će pomoći u danima kada Mehmed ne može. Tek kada je sve bilo dogovoreno, odredili su dan dolaska.
Mehmed je znao da prikolica stiže. Nije znao tačan sat. Zato ga je poznato rzanje ipak pogodilo kao iznenađenje.
Kada je Grom sišao niz rampu, Mehmed mu nije potrčao oko vrata kao što je Tarik potajno zamišljao. Stao je nekoliko koraka dalje i pustio konja da pogleda oko sebe. Grom je spustio glavu prema travi, zatim prišao starcu i dugo mu njušio jaknu i ruke.
Mehmed je polako podigao dlan i prešao mu preko čela, baš preko bijele zvijezde. Konj je ostao miran. Da li ga je zaista prepoznao nakon deset godina, niko nije mogao znati. Tarik je želio vjerovati da jeste, ali nije rekao ništa. Mehmedu dokaz nije bio potreban.
„Ostario je“, rekao je.
„I ti si“, odgovorio je Tarik.
Mehmed ga je pogledao. „Ti baš znaš pokvariti trenutak.“
Prvih dana Grom se ponašao kao konj koji je stigao na novo mjesto, a ne kao junak koji se čudesno vratio kući. Bio je nemiran kada bi Jasminovi konji otišli dalje, drugačije je reagovao na štalu nego što je Mehmed pamtio i nije htio jesti jednu vrstu hrane koju mu je starac pripremio.
Mehmed je morao prihvatiti da se Grom promijenio. I on se promijenio. Više nije mogao sam podići teško sedlo niti satima hodati uz konja. Veterinar mu je jasno rekao da Grom ne treba težak rad ni duge vožnje. Mehmed je klimnuo i odgovorio: „Nisam ga vratio da radi.“
Jedne večeri sjedili su pred štalom dok je Grom polako jeo sijeno. Tarik je konačno rekao ono što je deset godina nosio u sebi. „Babo, cijelo vrijeme sam mislio da ti dugujem njega.“
Mehmed je pogledao sina. „Zato si ga htio vratiti?“
„U početku jesam.“
„A sad?“
Tarik je pogledao prema konju. „Sad mislim da se nije vratio zato što ti nešto dugujem. Vratio se jer mu treba mjesto, a ti ga želiš ovdje.“
Mehmed je klimnuo. „E to već ima smisla.“
Tarik je tada pitao nešto što nikada ranije nije imao hrabrosti: je li otac požalio što je prodao Groma. Mehmed nije pokušao dati lijep odgovor. „Jesam. Mnogo puta.“ Tarik je spustio pogled. „Ali“, nastavio je Mehmed, „požaliti što si nešto izgubio nije isto što i požaliti zbog odluke.
Nedostajao mi je konj. To ne znači da sam htio da ti napustiš školovanje.“ Zatim je pokazao prema Gromu. „Život nije vaga na kojoj s jedne strane staviš konja, s druge diplomu, pa vidiš šta više vrijedi. Tada sam imao problem i donio odluku. Danas imamo drugi problem i donosimo novu.“
Vijest o Gromovom povratku brzo se proširila selom. Ljudi su dolazili vidjeti konja kojeg je Mehmed prodao prije deset godina. Priča je svakim prepričavanjem postajala dramatičnija: sin se obogatio pa pronašao očevog konja; konj je čuo Mehmedov glas i potrčao mu u zagrljaj;
Grom je deset godina tugovao za starim vlasnikom. Mehmed je svaku verziju kvario činjenicama. „Nije potrčao. Prvo je jeo travu“, govorio je. Kada bi neko rekao da je Tarik konačno vratio ocu ono što mu je dugovao, Mehmed bi postao ozbiljan. „Nije mi dugovao konja.“
Mjeseci su prolazili. Grom se navikao na pašnjak i Jasminove konje, a Mehmed je napravio novu svakodnevnu rutinu. Ujutro bi provjerio vodu, očistio ono što može i nekoliko minuta četkao Groma.
Teže poslove radio je Jasmin ili bi ih Tarik obavio vikendom. Nije bilo jahanja po selu niti velikih proslava. Najdraži dio Mehmedovog dana bio je predvečer, kada bi otvorio vrata štale i začuo lagano pomjeranje životinje unutra.
Jednog proljetnog dana Tarikov desetogodišnji sin Kerim pitao je djeda zašto je nekada prodao Groma. Mehmed mu je objasnio jednostavno: njegov otac tada je želio nastaviti školovanje, porodici je trebao novac, a Grom je bio nešto vrijedno što je mogao prodati.
Kerim je pogledao konja, zatim oca. „Znači babo je vrijedio više od Groma?“ Mehmed se nasmijao. „Nije tako. Čovjek ne vrijedi onoliko koliko košta ono što prodaš zbog njega.“ Dječak očigledno nije potpuno razumio, ali je klimnuo kao da jeste.
Kasnije je Tarik rekao ocu da je to možda najbolja stvar koju mu je ikada rekao. Mehmed je odmahnuo rukom. „Da sam bio tako pametan prije deset godina, možda ne bih morao sve ovo objašnjavati.“
Grom je pred starom štalom dočekao još nekoliko mirnih godina. Niko nije znao koliko će ih biti i niko više nije pokušavao od njegovog povratka napraviti obećanje. Tarik je prestao gledati konja kao dokaz da je vratio očevu žrtvu.
Mehmed je prestao zamišljati deset izgubljenih godina i počeo gledati ono što je imao pred sobom: starog konja, nekoliko jutara više nego što je očekivao i sina koji dolazi ne zato što nešto otplaćuje, nego zato što želi biti tu.
A ponekad, predvečer, kada bi se Tarikov automobil pojavio na putu iznad kuće, Grom bi iz štale pustio ono isto duboko rzanje koje je Mehmed poznavao još od vremena kada je bio ždrijebe. Starac bi tada izašao na vrata, naslonio se na dovratak i nasmiješio.
Deset godina ranije mislio je da je taj zvuk zauvijek prodao zajedno s konjem. Sada je znao da se neke stvari zaista mogu vratiti, ali ne zato da ponište staru žrtvu, niti da dokažu da je život nekome ostao dužan. Ponekad se jednostavno pojavi druga prilika, mnogo kasnije, kada su i čovjek i životinja već ostarjeli dovoljno da od nje više ne traže ništa osim malo mira.
KRAJ