U malom bosanskom selu Zabrđe, između dvije visoke planine, živio je starac po imenu Hamid.
Imao je osamdeset dvije godine i živio je sam u kući na kraju sela.
Kuća je bila stara, sa drvenim trijemom koji je gledao prema šumi.
Svake večeri, čim bi sunce zašlo iza planine, Hamid bi izašao na trijem, sjeo na svoju staru drvenu stolicu i šutio.
Nije čitao novine.
Nije slušao radio.
Nije čekao goste.
Samo je sjedio i razgovarao sa vjetrom.
Seljani su to godinama gledali.
Neko bi rekao:
„Starost.“
Drugi bi se nasmijali:
„Poludio čovjek.“
Ali Hamid nikada nije obraćao pažnju.
Jer on nije pričao sam.
Vjetar mu je odgovarao.
Ponekad bi šaptao toliko tiho da ga niko osim Hamida nije mogao čuti.
A starac bi tada izgovorio neko ime.
„Mustafa.“
Tišina.
„Zehra.“
Ponovo bi puhnuo vjetar.
„Ibrahim.“
I tako svake večeri.
Najčudnije je bilo to što su sva imena pripadala ljudima koji su bili mrtvi.
Prvi put je to primijetila djevojka po imenu Amina.
Imala je dvadeset šest godina i živjela je sa majkom u kući preko puta Hamidove.
Jedne večeri sjedila je na prozoru kada je čula starca.
„Mehmed.“
Amina se ukočila.
Mehmed je bilo ime njenog djeda.
Umro je prije petnaest godina.
Sutradan je pitala Hamida:
„Poznavali ste mog djeda?“
Hamid ju je pogledao.
„Naravno.“
„Ali zašto ste sinoć izgovorili njegovo ime?“
Starac je spustio pogled.
„Nije bilo moje.“
„Čije onda?“
Hamid je pokazao prema šumi.
„Vjetar ga je donio.“
Amina se nasmijala.
„Vjetar ne govori.“
Hamid je ozbiljno odgovorio:
„Tebi možda ne.“
Te noći Amina nije mogla spavati.
Oko ponoći otvorila je prozor.
Vjetar je prolazio između kuća.
I tada je čula nešto.
Vrlo tiho.
Kao šapat iz daljine.
„Amina…“
Zatvorila je prozor.
Sutradan je otišla kod Hamida.
„Čula sam svoje ime.“
Starac je dugo šutio.
„Šta još?“
„Ništa.“
Hamid je ustao.
„Ako ga ponovo čuješ, nemoj odgovoriti.“
„Zašto?“
„Jer ako vjetar izgovori tvoje ime tri puta, neće više šaptati.“
„Šta će uraditi?“
Hamid ju je pogledao.
„Doći će po tebe.“
Amina je osjetila jezu.
„Šta to znači?“
Ali starac više nije govorio.
Te večeri ponovo je sjedio na trijemu.
Vjetar je puhao.
Hamid je zatvorio oči.
„Znam“, rekao je.
Amina je posmatrala kroz prozor.
„Koga čujete?“
Starac je otvorio oči.
„Večeras ih je mnogo.“
„Koga?“
„Mrtve.“
Amina se približila prozoru.
Vjetar je postajao jači.
Hamid je počeo izgovarati imena.
„Mustafa.“
„Zehra.“
„Ibrahim.“
„Mehmed.“
„Selim.“
„Fatima.“
A onda je izgovorio ime koje je Amini bilo potpuno nepoznato.
„Adnan.“
Starac je naglo otvorio oči.
„Ne.“
Vjetar je utihnuo.
Hamid je ustao.
Prvi put je Amina vidjela strah na njegovom licu.
„Šta se dogodilo?“
„Idi kući.“
„Ko je Adnan?“
„Ne pitaj.“
Ali bilo je kasno.
Te noći, nešto je pokucalo na Aminin prozor.
Jednom.
Dvaput.
Treći put jače.
Amina se približila.
Iza stakla nije bilo nikoga.
Samo magla.
A onda je začula glas.
„Amina.“
Ustuknula je.
Glas je bio muški.
Star.
Umoran.
Ponovo:
„Amina.“
Treći put:
„Amina.“
Djevojka je potrčala iz sobe.
Ujutro je otišla kod Hamida.
Ali starac nije bio na trijemu.
Vrata kuće bila su otvorena.
Amina je ušla.
Na stolu je pronašla staru svesku.
Otvorila ju je.
Unutra su bila ispisana imena.
Desetine imena.
Pored svakog imena stajao je datum.
Neka su bila stara više od pedeset godina.
Na posljednjoj stranici pisalo je:
„Vjetar ne nosi imena mrtvih. On nosi ono što su ostavili nedovršeno.“
Amina je nastavila čitati.
Hamid je zapisivao da je prvi put čuo glasove kada je imao dvadeset godina.
Tada je radio kao šumar.
Jedne noći izgubio se u planini.
U šumi je pronašao napuštenu kolibu.
Prespavao je tamo.
Pred zoru ga je probudio vjetar.
Čuo je ime.
Ime čovjeka koji je poginuo prethodne zime.
Sljedećeg jutra pronašao je njegovu staru pušku.
Od tada je počeo čuti mrtve.
Ali glasovi nisu dolazili da ga plaše.
Dolazili su jer su željeli da neko pronađe njihove tajne.
Amina je okrenula stranicu.
Tu je bila priča o Adnanu.
Prije četrdeset godina, Adnan je nestao u šumi.
Selo je vjerovalo da je poginuo.
Tijelo nikada nije pronađeno.
Ali Hamid je zapisao:
„Adnan nije umro u šumi. Ubili su ga.“
Amina je osjetila kako joj srce ubrzava.
Ispod toga pisalo je:
„Znam ko je to uradio.“
Ali ime nije bilo napisano.
Umjesto njega stajao je samo jedan znak.
Krug sa dvije linije.
Amina je odmah prepoznala znak.
Vidjela ga je prije nekoliko godina na starom kamenom zidu iza džamije.
Otišla je tamo.
Zid je bio prekriven mahovinom.
Na jednom kamenu isti znak.
Ispod njega mala pukotina.
Amina je stavila ruku unutra.
Izvukla je staru metalnu kutiju.
Unutra je bio prsten.
Na njemu urezano:
A.
I fotografija.
Na fotografiji su bila četvorica mladića.
Jedan od njih bio je Hamid.
Drugi je bio Adnan.
Treći čovjek Amina nije prepoznala.
Ali četvrtog jeste.
Bio je to njen djed.
Amina je problijedila.
„Ne.“
Vratila se Hamidu.
Pronašla ga je na trijemu.
Vjetar je puhao.
Ali starac nije govorio.
„Moj djed je poznavao Adnana.“
Hamid je šutio.
„Bio je s tobom one noći.“
Starac je zatvorio oči.
„Da.“
„Šta se dogodilo?“
„Adnan je pronašao nešto.“
„Šta?“
„Dokumente.“
„Kakve?“
Hamid je pogledao prema planini.
„Dokaze da su neki ljudi iz sela godinama krali novac namijenjen za obnovu kuća i puteva.“
Amina je progutala knedlu.
„I moj djed?“
„Bio je jedan od njih.“
„On ga je ubio?“
Hamid je šutio.
„Reci mi.“
„Nije.“
Amina je zbunjeno pogledala.
„Ko jeste?“
Hamid je odgovorio:
„Ja.“
Vjetar je naglo prestao.
Amina nije mogla vjerovati.
„Ti?“
Hamid je ustao.
„Nisam želio.“
„Ali ubio si ga.“
„Ne.“
„Kako onda?“
Starac je pokazao prema planini.
„Gurnuo sam ga.“
Amina je ustuknula.
„To je isto.“
„Nije.“
„Kako nije?“
Hamid je spustio glavu.
„Adnan je već bio mrtav.“
Tišina.
„Šta?“
„Tvoj djed ga je ubio.“
Amina je zanijemila.
„Ja sam samo sakrio tijelo.“
„Zašto?“
„Jer sam se bojao.“
„I onda si šutio četrdeset godina?“
„Da.“
„Zašto mi sada govoriš?“
Hamid je pogledao prema šumi.
„Zato što je vrijeme.“
Vjetar je počeo ponovo puhati.
Ovoga puta mnogo jače.
Lišće je letjelo preko dvorišta.
Hamid je zatvorio oči.
„Adnan je ovdje.“
Amina je čula šapat.
„Hamid…“
Starac je otvorio oči.
„Znam.“
Vjetar je ponovo izgovorio ime.
„Amina.“
Djevojka je ustuknula.
Hamid je uhvatio za ruku.
„Ne odgovaraj.“
„Šta želi?“
„Da pronađeš tijelo.“
„Gdje je?“
Hamid je pokazao prema planini.
„Ispod stare bukve.“
Amina je s nekoliko ljudi iz sela otišla tamo.
Kopali su skoro cijeli dan.
Predvečer su pronašli kosti.
Pored njih stari metalni sat.
Na poleđini je bilo urezano ime:
ADNAN.
Selo je tada saznalo istinu.
Ljudi su bili šokirani.
Ali najviše je šutjela Aminina majka.
Kada je vidjela sat, rekla je:
„Moj otac mi je jednom rekao da nikada ne vjerujem čovjeku koji razgovara sa vjetrom.“
Amina ju je pogledala.
„Zašto?“
Majka je odgovorila:
„Jer mrtvi ne zaboravljaju.“
Te noći Hamid je posljednji put sjedio na trijemu.
Amina je stajala preko puta.
„Hoćete li opet razgovarati s njima?“
Hamid se nasmiješio.
„Večeras ne.“
„Zašto?“
„Večeras će oni slušati mene.“
Vjetar je počeo puhati.
Ali ovoga puta nije donosio imena.
Donosio je tišinu.
Hamid je zatvorio oči.
„Gotovo je.“
Amina je pogledala prema šumi.
„Šta je gotovo?“
„Ono što je trajalo četrdeset godina.“
Sljedećeg jutra Hamida su pronašli kako spava na trijemu.
Nije se probudio.
U rukama je držao svoju staru svesku.
Na posljednjoj stranici bila je samo jedna rečenica:
„Kada mrtvi prestanu šaptati, znat ćeš da su konačno pronašli mir.“
Od tog dana vjetar je u selu bio tih.
Niko više nije čuo imena.
Niko osim Amine.
Godinu dana kasnije, jedne hladne oktobarske večeri, sjedila je sama na Hamidovom trijemu.
Vjetar je lagano prolazio kroz krošnje.
Amina je zatvorila oči.
Tada je čula šapat.
Samo jedno ime.
„Hamid.“
Amina je otvorila oči.
Na drugoj strani dvorišta nije bilo nikoga.
Vjetar je ponovo šapnuo:
„Hvala.“
Amina se nasmiješila.
Nije odgovorila.
Jer je sada razumjela ono što Hamid nikada nije uspio objasniti ljudima.
Vjetar nije pričao sa starcem.
Starac je četrdeset godina slušao ono što drugi nisu željeli čuti.