U malom bosanskom selu Osoje, iza posljednjih kuća, nalazio se stari ribnjak koji je oduvijek budio nelagodu među mještanima.
Nije bio velik.
Sa jedne strane okruživale su ga vrbe, sa druge gusta trava i nekoliko starih stabala šljive. Voda je bila tamna čak i tokom najvedrijih dana, a površina gotovo uvijek mirna.
Djeca su tamo nekada pecala, ali su ih roditelji upozoravali da se ne približavaju nakon zalaska sunca.
„Ribnjak je plitak“, govorili bi.
„Nije problem voda.“
„Nego šta?“
Stariji bi samo odmahivali glavom.
„Neke stvari ne treba pitati.“
Među njima je bio i čovjek po imenu Harun.
Imao je pedeset osam godina i cijeli život proveo je u Osoju.
Nije vjerovao u priče o duhovima.
Nije vjerovao ni u priče o ukletim mjestima.
Ali je dobro poznavao ribnjak.
Kao dječak, njegov otac ga je često vodio tamo.
Lovili su ribu, popravljali staru ogradu i čistili lišće koje bi vjetar nanosio na površinu vode.
Otac mu je uvijek govorio jednu stvar:
„Nikad ne idi do ribnjaka kada je mjesec pun.“
Harun se jednom nasmijao.
„Zašto?“
Otac ga je pogledao ozbiljno.
„Jer tada voda pamti.“
Harun nikada nije razumio šta to znači.
Sve do jedne septembarske noći.
Te večeri mjesec je bio ogroman i potpuno okrugao.
Harun se vraćao iz šume.
Kasnio je.
Krenuo je prečicom pored ribnjaka.
Voda je bila potpuno mirna.
Nije bilo vjetra.
Nije se čuo ni jedan cvrčak.
Harun je zastao.
Nešto ga je natjeralo da pogleda prema vodi.
Tada je čuo glas.
Tiho.
Gotovo nečujno.
„Harune.“
Čovjek se ukočio.
Okrenuo se.
Nije bilo nikoga.
Pogledao je prema selu.
Sve kuće bile su daleko.
„Ko je tamo?“
Niko nije odgovorio.
Napravio je nekoliko koraka.
Ponovo je čuo:
„Harune.“
Ovoga puta glas je došao iz vode.
Harun je ustuknuo.
Srce mu je počelo snažno udarati.
„Ko si?“
Voda je ostala mirna.
A onda se na sredini ribnjaka pojavio mali krug.
Zatim drugi.
Kao da je nešto ispod površine disalo.
Harun je pobjegao kući.
Te noći nije spavao.
Ujutro je otišao kod starog Hasana, čovjeka koji je znao gotovo svaku priču iz sela.
„Hasane, je li se ikada dogodilo nešto čudno kod ribnjaka?“
Hasan ga je pogledao.
„Zašto pitaš?“
Harun mu je ispričao šta je čuo.
Starac je dugo šutio.
Onda je rekao:
„Koje je ime izgovorilo?“
„Moje.“
Hasan je problijedio.
„Onda je počelo.“
„Šta?“
„Ne znam.“
„Kako ne znaš?“
„Zato što niko ko je čuo svoje ime nije dočekao da mi ispriča šta se dogodilo poslije.“
Harun se nasmijao od nervoze.
„Hoćeš da kažeš da su svi umrli?“
Hasan je odmahnuo glavom.
„Ne.“
„Onda?“
„Nestali su.“
Harun je prestao da se smije.
Hasan mu je rekao da se prije mnogo godina nekoliko ljudi iz sela izgubilo u blizini ribnjaka.
Neki su otišli u šumu i nikada se nisu vratili.
Jedan čovjek nestao je na putu kući.
Jedna djevojka je posljednji put viđena pored vode.
Ali najčudnije je bilo to što su svi, nekoliko dana prije nestanka, tvrdili da čuju kako ih neko doziva iz ribnjaka.
Harun je te večeri zaključao vrata.
Nije želio ponovo prići vodi.
Ali sljedeće noći čuo je isti glas.
Ovoga puta kroz prozor.
„Harune.“
Otvorio je oči.
Glas je bio tih.
Dolazio je iz pravca ribnjaka.
Harun je prišao prozoru.
Na mjesečini je vidio nešto na vodi.
Čamac.
Mali drveni čamac plutao je usred ribnjaka.
Ali ribnjak je bio previše plitak za čamac.
Koliko je znao, tamo nikada nije bilo čamca.
Na sredini čamca stajala je figura.
Harun nije mogao vidjeti lice.
Samo je čuo:
„Dođi.“
Zatvorio je prozor.
Ali cijelu noć nije sklopio oči.
Ujutro je otišao u staru općinsku arhivu.
Počeo je tražiti dokumente o ribnjaku.
Nakon nekoliko sati pronašao je nešto.
Ribnjak nije uvijek bio ribnjak.
Prije više od stotinu godina na tom mjestu nalazilo se malo selo.
Zvalo se Donji Osoje.
Ali nakon velikog klizišta, dio zemlje se urušio.
Voda iz podzemnog izvora ispunila je udubljenje.
Kuće su nestale.
Ljudi su se preselili.
A novi ribnjak ostao je iza sela.
Harun je pronašao staru kartu.
Na njoj je bilo ucrtano nešto neobično.
Ispod ribnjaka nalazile su se prostorije.
Kao podzemne kuće.
Harun je odmah pomislio na očevu rečenicu.
Voda pamti.
Te večeri nije otišao kući.
Otišao je do ribnjaka.
Mjesec je ponovo bio pun.
Stao je na obalu.
„Ako me zoveš, pokaži se.“
Ništa.
„Ko si?“
Voda se pomjerila.
Na površini se pojavilo lice.
Harun je ustuknuo.
Lice je bilo njegovo.
Ali mnogo starije.
Kao da gleda vlastitu budućnost.
Tada je voda zašaptala:
„Ne traži me.“
Harun je problijedio.
„Ko si?“
Lice je nestalo.
A iz vode se začuo drugi glas.
Očev.
„Harune, bježi.“
Čovjek je potrčao.
Ali prije nego što je stigao do kuće, čuo je iza sebe zvuk koraka.
Okrenuo se.
Niko.
Samo mokri tragovi koji su vodili od ribnjaka prema njegovoj kući.
Sljedećeg jutra Harun je pronašao vrata podruma otvorena.
Niko ih nije mogao otvoriti izvana.
Sišao je.
Na podu je bila voda.
A u vodi stara metalna kutija.
Unutra je pronašao očev dnevnik.
Otvorio ga je.
Na prvoj stranici pisalo je:
„Ako Harun ikada čuje svoje ime iz ribnjaka, mora znati istinu.“
Harun je počeo drhtati.
Čitao je dalje.
Njegov otac je napisao da je prije četrdeset godina otkrio podzemni prolaz ispod ribnjaka.
U njemu je pronašao ostatke stare kuće.
Ali pronašao je i nešto drugo.
Veliki kamen sa imenima ljudi.
Na kamenu je bilo urezano više od pedeset imena.
I posljednje ime bilo je:
Harun.
Ali datum pored njega bio je današnji.
Harun je zatvorio dnevnik.
Nije mogao disati.
Otišao je do ribnjaka.
Mjesec je ponovo izlazio.
Ovoga puta Hasan je pošao s njim.
„Ne trebaš ovo raditi“, rekao je starac.
„Moram.“
„Zašto?“
„Jer moje ime već postoji na kamenu.“
Spustili su se niz obalu.
Harun je ugledao nešto ispod vode.
Kamen.
Zaronio je.
Na dnu je pronašao otvor.
Ušao je.
Tunel je vodio duboko pod zemlju.
Na kraju je pronašao prostoriju.
Na zidovima su bila imena.
Mnoga poznata.
Ljudi koji su nestali.
Ali među njima su bila i imena živih seljana.
Harun je prišao zidu.
Njegovo ime bilo je posljednje.
Pored njega nije bio datum smrti.
Bio je datum naredne punine mjeseca.
Harun je pogledao Hasana.
„Šta ovo znači?“
Hasan je počeo plakati.
„Zato sam ti rekao da ne ideš.“
„Ti znaš šta se ovdje događa.“
Starac je spustio glavu.
„Moja porodica čuva ovu tajnu više od sto godina.“
„Kakvu tajnu?“
„Ribnjak nije uklet.“
Harun je šutio.
„On je otvor.“
„Otvor za šta?“
Hasan je pokazao prema vodi.
„Za mjesto gdje su završili ljudi koji su nestali.“
Harun je pogledao tamni tunel.
„Jesu li mrtvi?“
„Neki jesu.“
„A drugi?“
Hasan nije odgovorio.
Tada se iz tunela začuo glas.
„Harune.“
Harun se okrenuo.
Na kraju prostorije stajao je njegov otac.
Isti onakav kakvog ga je posljednji put vidio prije njegove smrti.
Harun je krenuo prema njemu.
Hasan ga je povukao.
„Ne!“
„To je moj otac!“
„Nije.“
Figura se nasmiješila.
„Dođi, sine.“
Harun je zaplakao.
„Babo.“
Hasan ga je držao.
„Ne slušaj.“
Figura je počela mijenjati oblik.
Lice je postalo nepoznato.
Oči potpuno crne.
A onda je nestala.
Iz tunela je došao snažan vjetar.
Voda se počela dizati.
Hasan je povikao:
„Moramo izaći!“
Trčali su prema izlazu.
Ali prije nego što su izašli, Harun je pogledao zid.
Njegovo ime više nije bilo posljednje.
Ispod njega pojavilo se novo.
Hasan.
Starac je stao.
„Ne.“
Voda je počela prekrivati pod.
Harun ga je povukao.
„Idemo!“
Hasan je pogledao prema zidu.
„Znači, došlo je moje vrijeme.“
„Ne govori to!“
„Harune, slušaj me.“
„Šta?“
„Tvoj otac nije umro prirodnom smrću.“
Harun je zanijemio.
„Šta si rekao?“
„On je pokušao zatvoriti prolaz.“
„I?“
„Nije uspio.“
Hasan je gurnuo Haruna prema izlazu.
„Sada ti moraš završiti.“
„Kako?“
„Pronađi kamen.“
„Koji kamen?“
„Onaj sa svojim imenom.“
Harun je potrčao.
Iza sebe je čuo Hasana kako izgovara:
„Ne vraćaj se.“
Harun je izašao iz tunela.
Voda se iza njega naglo povukla.
Ribnjak je ponovo postao potpuno miran.
Hasan nije izašao.
Tri dana kasnije seljani su ga tražili.
Nisu pronašli tijelo.
Samo njegov štap na obali.
Harun je tada otišao na mjesto gdje je bio podzemni prolaz.
Uzeo je kamen sa svojim imenom.
Na poleđini je pronašao jednu rečenicu:
„Onaj ko čuje svoje ime nije izabran da umre. Izabran je da pamti.“
Harun je odnio kamen kući.
Od tog dana više nikada nije čuo glas iz ribnjaka.
Ali svake godine, kada bi bio pun mjesec, voda bi se lagano pomjerila.
A na njenoj površini pojavilo bi se nekoliko slova.
Imena ljudi koji su nestali.
Jednog ljeta, mnogo godina kasnije, Harun je već bio star čovjek.
Stajao je na obali i gledao vodu.
Tada je čuo glas.
„Harune.“
Ovoga puta nije se uplašio.
Samo je zatvorio oči.
„Znam.“
„Ko si?“
Voda je šutjela.
A onda je iz nje došao poznati glas.
Njegovog oca.
„Vrijeme je da se sjetiš.“
Harun je pogledao prema sredini ribnjaka.
Na površini je plutao stari drveni čamac.
U njemu je sjedio Hasan.
Pored njega njegov otac.
A iza njih desetine ljudi čija su imena godinama bila uklesana ispod vode.
Hasan je podigao ruku.
„Ne boj se.“
Harun je shvatio da ga više ne zovu da ga odvedu.
Zvali su ga da mu pokažu nešto.
Na dnu ribnjaka pojavila su se svjetla.
A ispod vode ukazale su se stare kuće.
Cijelo izgubljeno selo.
Kao da je voda na trenutak postala prozor kroz koji se mogla vidjeti prošlost.
Harun je tada shvatio istinu.
Ribnjak nije čuvao mrtve.
Čuvao je sjećanje na njih.
A glasovi nisu bili poziv u smrt.
Bili su upozorenje živima.
Od te noći Harun je svake pune mjesečine dolazio do ribnjaka.
Sjedio bi na obali i slušao.
Nikada više nije čuo svoje ime.
Ali ponekad bi voda izgovorila ime nekog drugog.
A Harun bi ga zapisao.
Jer sada je znao šta treba uraditi.
Ne zaboraviti.
Jer dok god neko pamti njihova imena, oni koji su nestali ispod vode neće zaista nestati.
I zato se u selu i danas priča da ribnjak govori samo jedne noći u mjesecu.
Kažu da tada voda postane potpuno mirna.
Mjesec se spusti na njenu površinu.
I ako dovoljno dugo stojiš na obali, možeš čuti kako te nešto doziva.
Ali stariji ljudi uvijek upozoravaju:
„Ako čuješ svoje ime iz vode, nemoj bježati. Samo slušaj. Možda te ne zove mrtvac. Možda te zove istina koju je selo davno pokušalo zaboraviti.“