Na subotnjoj pijaci u malom gradu kod Živinica svi su poznavali šezdesetogodišnju udovicu Šefiku Osmanović po starom sivom kaputu i cipelama čiji su se đonovi toliko odvojili da ih je na dva mjesta vezala tankom žicom, ali tog hladnog novembarskog jutra ljudi su prvi put primijetili šta je donijela da proda.
Na improvizovanom stolu ležali su bakreni kazan koji je pripadao njenoj majci, ručni mlin za kafu, dvije vunene deke i mali radio koji je njen pokojni muž godinama držao u kuhinji. Nije prodavala robu koju proizvodi; prodavala je posljednje stvari iz kuće koje su imale neku vrijednost.
Njen sedamnaestogodišnji sin Kerim dobio je mjesto u tehničkoj školi u Tuzli i trebao je kupiti udžbenike, pribor za crtanje i nekoliko stručnih knjiga koje Šefika nije mogla platiti od male porodične penzije. Dok je pokušavala dogovoriti cijenu za kazan, trgovac Nusret Aljić pogledao je njene cipele i glasno rekao:
„Šefika, prodaješ kuću komad po komad da bi mali čitao knjige. Kad ti se vrati bez posla, nećeš imati ni u čemu kahvu skuhati.“ Nekoliko ljudi se nasmijalo. Drugi su samo spustili pogled. Šefika je podigla kazan, pogledala Nusreta i odgovorila: „Ako se vrati bez posla, snaći ćemo se.
Ako ga zbog mojih cipela ne pošaljem da uči, to sebi neću oprostiti.“ Prodala je kazan za manje nego što je željela, kupila sinu knjige i vratila se kući mokrih čarapa jer je kroz puknuti đon cijelim putem ulazila voda. Devetnaest godina kasnije na istom trgu više nije bilo stare pijace.
Na njenom mjestu nalazila se zgrada mjesne uprave, a ispred nje gotovo dvije stotine ljudi čekalo je sastanak na kojem će biti odlučeno hoće li njihovo selo u narednih nekoliko godina gotovo nestati s karte ili dobiti priliku da opstane.
Za stolom na čelu sale sjedio je četrdesetogodišnji Kerim Osmanović. Pred njim su bile tri fascikle, karta sela i prijedlog zbog kojeg su se ljudi mjesecima svađali. U prvom redu sjedio je i ostarjeli Nusret. Ovoga puta niko nije gledao Kerimove cipele.
Kerim nije postao načelnik, ministar niti čovjek koji je mogao jednom riječju odlučiti ko ostaje, a ko odlazi. Nakon tehničke škole završio je studij prostornog planiranja i godinama radio na projektima javne infrastrukture. Njegov posao uglavnom nije izgledao važno ljudima koji ga nisu razumjeli:
proučavao je raspored naselja, puteve, javne objekte, troškove održavanja i način na koji se različite potrebe uklapaju u ograničen budžet. Nakon gotovo dvije decenije vratio se u svoj kraj kao član stručne komisije koja je trebala predložiti rješenje za problem koji je podijelio nekoliko sela.
Stari regionalni put bio je u lošem stanju, autobuske linije sve rjeđe, broj učenika opadao je, a ambulanta je radila samo nekoliko dana sedmično. Istovremeno je planirana nova saobraćajnica koja je trebala povezati nekoliko većih mjesta.
Postojale su tri moguće trase. Najjeftinija bi zaobišla Kerimovo rodno selo za gotovo osam kilometara. Druga bi prolazila bliže, ali bi zahtijevala rušenje nekoliko kuća i presijecanje najboljeg poljoprivrednog zemljišta.
Treća je bila skuplja, tehnički složenija i zahtijevala bi dodatne radove, ali bi ostavila selo povezano s glavnim pravcem bez rušenja centra. Komisija nije donosila konačnu političku odluku, ali njen stručni prijedlog imao je veliku težinu. Zato su ljudi govorili da Kerim „drži sudbinu sela u rukama“.
Šefika je za to vrijeme još živjela u staroj kući. Više nije nosila poderane cipele, ali nije postala žena koja se hvali sinovim položajem. Kada joj je komšinica rekla da će sada Kerim sigurno izabrati trasu koja odgovara njihovom selu, Šefika se naljutila.
„Ako će birati zato što mu je ovdje majka, onda ga nisam slala u školu da nauči posao nego da nauči pogodovati svojima.“ Komšinica ju je pogledala kao da je propustila odličnu priliku da bude ponosna. Šefika je znala nešto što većina nije željela čuti: svaka od tri trase nekome je odgovarala, a nekome štetila. Ako se put pomjeri prema njihovom selu, ljudi iz drugog zaseoka putovat će duže.
Ako prođe kroz plodnu ravnicu, nekoliko porodica izgubit će dijelove zemlje. Nije postojalo rješenje u kojem svi dobijaju. Upravo zbog toga je Kerim već sedmicama dolazio kući kasno, razgovarao s geolozima, saobraćajnim inženjerima, poljoprivrednicima, vozačima autobusa i ljudima čije su kuće bile uz moguće trase. Najteže mu nije bilo napraviti kartu. Najteže je bilo slušati kako svako vlastitu potrebu naziva interesom cijelog kraja.
Nusret Aljić bio je među najglasnijima. Nekadašnji trgovac sada je imao sedamdeset četiri godine i dva sina koja su živjela u inostranstvu. Njegova kuća nalazila se blizu druge predložene trase, one koja bi selu donijela najkraći izlaz na novu cestu. Međutim, ta varijanta bi presjekla imanje porodice Džafić, kojoj bi dio voćnjaka morao biti otkupljen.
Nusret je na svakom sastanku govorio da „pet stabala ne smije biti važnije od cijelog sela“. Problem je bio što nije bilo pet stabala nego gotovo trećina intenzivnog voćnjaka od kojeg je porodica živjela. Jednog dana zaustavio je Kerima ispred prodavnice i rekao: „Sine, nemoj komplikovati. Ti najbolje znaš šta ovom mjestu treba.“
Kerim ga je pogledao. Prepoznao je glas prije nego lice. Sjetio se majke koja se vratila s pijace bez kazana i s mokrim čarapama. Sjetio se kako mu nije rekla ko joj se smijao, ali je nekoliko dana kasnije od školskog druga saznao.
„Znam šta treba provjeriti“, odgovorio je. „To nije isto što i znati unaprijed koju trasu izabrati.“ Nusret je pokušao staviti ruku na njegovo rame. „Mi smo tvoji ljudi.“ Kerim se odmaknuo. „I Džafići su moji ljudi. I oni iz susjednog sela su nečiji ljudi. Zato postoje kriteriji.“
Kerim je insistirao da se prije konačnog stručnog prijedloga uradi nešto što ranije nije bilo dovoljno detaljno razmotreno: da se ne računa samo cijena izgradnje nego i dugoročni trošak za ljude koji će koristiti cestu. Tim je prikupio podatke o broju domaćinstava, školskom prevozu, pristupu ambulanti, poljoprivrednom prometu, zimskom održavanju i mogućnosti povezivanja s autobuskim linijama.
Otkrili su da najjeftinija trasa na papiru ima ozbiljan nedostatak: zaobilazila bi tri manja naselja toliko daleko da bi postojeći autobuski prevoz postao još manje održiv. Druga, koju je Nusret podržavao, bila je praktična za centar sela, ali je prolazila kroz zemljište koje je zbog konfiguracije terena i odvodnje bilo mnogo problematičnije nego što se u početku mislilo.
Treća je zahtijevala dodatni potporni zid i bila skuplja na početku, ali je povezivala veći broj stanovnika, izbjegavala rušenje kuća i ostavljala mogućnost da autobus koristi istu trasu prema školi i ambulanti. Kerim nije sam napravio taj zaključak. Potpisali su ga inženjeri različitih struka. Ipak, upravo je on trebao stati pred ljude i objasniti zašto komisija preporučuje treću varijantu.
Sala je tog dana bila puna. Neki su već unaprijed govorili da će Kerim „spasiti svoje selo“. Drugi su ga optuživali da će pogodovati dijelu u kojem mu živi majka. Šefika je sjedila u posljednjem redu. Kerim je gotovo sat vremena prolazio kroz podatke.
Nije govorio o svom djetinjstvu niti majčinim žrtvama. Pokazivao je kartu, procijenjene troškove, broj domaćinstava i rizike svake trase. Kada je završio, Nusret je ustao. „Znači odbacujete put koji bi nama bio najbliži zbog voćnjaka i nekakvog zida?“ Kerim je odgovorio da nije riječ samo o voćnjaku. Objasnio je probleme s terenom, odvodnjom i rušenjem dijela imovine. Nusret se naljutio.
„Lako je tebi sada pričati. Mi smo ovdje ostali dok ste vi školovani otišli.“ U sali je nastala tišina. Kerim ga je pogledao i mirno rekao: „Tačno. Vi ste ostali. Zato odluka mora biti dovoljno dobra da ovdje mogu ostati i oni koji dolaze poslije vas.“ Nije spomenuo pijacu. Nije mu vratio uvredu staru devetnaest godina. Šefika je u posljednjem redu spustila pogled i jedva primjetno se nasmiješila.
Prijedlog komisije kasnije je prošao još nekoliko nivoa provjere. Trasa nije izgrađena preko noći. Trebalo je riješiti finansiranje, dozvole i imovinske odnose. Dio projekta je čak privremeno zaustavljen zbog povećanja troškova. Selo je mjesecima živjelo između nade i sumnje.
Kerim se nakon predaje stručnog prijedloga povukao iz direktnog rada na predmetu jer je smatrao da, zbog porodične veze s mjestom, nije dobro da učestvuje u svim kasnijim odlukama. To je neke mještane naljutilo. Očekivali su da „njihov čovjek“ gura projekat do kraja. Kerim je odbio.
Objasnio je da njegov posao nije da koristi položaj kako bi izvukao prednost za selo nego da uradi dio za koji je stručan i ostavi ostale odluke nadležnima. Šefika je, kada je čula da ga zbog toga kritikuju, samo rekla: „Sad im smeta što nije dovoljno njihov. Prije su govorili da nikad neće biti ništa.“
Dvije godine kasnije radovi su konačno počeli. Nova cesta nije pretvorila selo u bogato mjesto. Nisu se odjednom vratili svi mladi niti su prazne kuće oživjele. Ali autobus je mogao zadržati liniju, put do grada postao je kraći i sigurniji, a nekoliko malih proizvođača lakše je prevozilo robu.
Najvažnije, nijedna kuća nije morala biti srušena. Porodica Džafić zadržala je gotovo cijeli voćnjak. Nusret je dugo tvrdio da je druga trasa ipak bila bolja, ali je s vremenom prestao govoriti o tome.
Jednog jutra, nedugo nakon otvaranja prvog dijela puta, Šefika je ponovo otišla na pijacu. Više nije morala ništa prodavati da bi kupovala knjige. Nosila je nekoliko tegli pekmeza koje je pravila sa snahom i planirala ih prodati čisto zato što nije voljela sjediti kod kuće.
Na nogama je imala jednostavne crne cipele koje joj je Kerim kupio prethodne zime. Dok je slagala tegle, začula je glas iza sebe. Bio je Nusret. „Šefika“, rekao je, „sjećaš li se onog kazana?“ Ona ga je pogledala.
„Naravno.“ „Ja sam ga tada kupio od čovjeka kojem si ga prodala.“ To nije znala. Nusret je objasnio da je kazan godinama koristila njegova žena, a nakon njene smrti ostao je u podrumu. „Ako ga hoćeš, vratit ću ti ga.“ Šefika je nekoliko trenutaka šutjela. Nije očekivala tu ponudu, ali još manje je očekivala vlastiti odgovor. „Neću.“
Nusret je djelovao zbunjeno. „Tvoj je.“
„Nije. Prodala sam ga.“
„Ali bio je od tvoje majke.“
„Bio je. Onda je bio moj. Onda sam ga prodala. Sad je tvoj.“
Nusret je pogledao njene cipele, pa tegle na stolu. „Bio sam ružan prema tebi onog dana.“
„Jesi.“
„Mislio sam da bacaš sve zbog škole.“
Šefika je zatvorila jednu kutiju. „I ja sam se bojala da možda griješim.“
Nusret ju je iznenađeno pogledao. „Ti?“
„Šta si mislio, da majke dobiju potvrdu iz općine da će im djeca uspjeti? Nisam znala. Imala sam dijete koje je htjelo učiti i stvari koje sam mogla prodati. To je bilo sve.“
Nusret se tiho nasmijao. „A vidi ga danas.“
Šefika je odmah odmahnula glavom. „Nemoj ni ti sad početi. Nije on napravio cestu zato što sam ja prodala kazan. I nije odlučivao sam o selu. Radio je svoj posao.“
To joj je bilo važno. Godinama su ljudi prvo preuveličavali njeno siromaštvo, a sada su preuveličavali Kerimovu moć. U jednoj verziji priče udovica u poderanim cipelama prodala je posljednju stvar da školuje sina.
U drugoj se taj sin vratio kao veliki čovjek i spasio cijelo selo. Stvarnost je bila mnogo manje uredna. Šefika je prodala nekoliko vrijednih stvari jer joj je u tom trenutku nedostajao novac.
Kerim je dobio stipendiju, radio tokom školovanja i kasnije godinama gradio karijeru. Kada se vratio kao stručnjak, nije mogao jednim potpisom spasiti niti uništiti selo. Mogao je samo insistirati da se odluka zasniva na podacima umjesto na tome ko glasnije govori.
Nekoliko mjeseci kasnije Kerim je došao majci i pronašao je kako u dvorištu čisti stare cipele. Nisu bile one poderane iz vremena pijace; njih je odavno bacila. „Mama, šta radiš?“ pitao je.
„Spremam obuću za zimu.“ Sjeo je pored nje i kroz smijeh rekao: „Znaš li da ljudi još pričaju o onim tvojim cipelama?“ Šefika je uzdahnula. „Ljudi baš nemaju pametnijeg posla.“ Kerim joj je priznao da ih se on često sjeti. „Ja ne“, odgovorila je. „Mene su žuljale. Zašto bih ih se rado sjećala?“
Kerim je tada shvatio nešto što mu nijedna škola nije mogla objasniti. Godinama je majčine poderane cipele nosio u vlastitom sjećanju kao razlog da mora uspjeti. Svaki ispit, svaki težak posao i svako napredovanje povezivao je s jutrom kada se vratila s pijace mokrih nogu. Šefika, međutim, nije željela da njene stare cipele postanu temelj njegovog života. Za nju su bile samo obuća koju nije imala novca zamijeniti.
„Znači nisam morao spašavati selo?“ našalio se.
„Nisi ga ni spasio.“
„Hvala, mama.“
„Nema na čemu.“
Zatim mu je donijela kafu i sjela pored njega. Nova cesta vidjela se u daljini, iza kuća. Njome je upravo prolazio autobus prema gradu. Kerim ga je pratio pogledom i pomislio koliko će djece tim putem narednih godina odlaziti u školu, možda i neko dijete čija majka neće morati prodavati bakreni kazan da kupi prve knjige.
Ali nije znao šta će ta djeca postati.
Nije znao ni hoće li ostati u selu.
I prvi put mu nije trebalo da zna.
Jer njegova majka prije mnogo godina nije prodala posljednje vrijedne stvari zato što je imala garanciju da će njen sin jednog dana sjediti za stolom gdje se raspravlja o budućnosti cijelog mjesta. Učinila je to upravo bez garancije, dok su joj se drugi smijali, dok joj je kroz cipele ulazila hladna voda i dok ni sama nije bila sigurna je li donijela pravu odluku.
Kupila mu je knjige.
Sve poslije toga morao je napisati sam.
KRAJ