Kada se njena najmlađa koza Liska nije vratila sa stada, pedesetdvogodišnja udovica Behija Muminović nije odmah pomislila da se dogodilo nešto ozbiljno. Živjela je sama u malom selu na obroncima Bjelašnice, u kući čiji je krov svake zime trebalo popravljati, i nakon smrti muža Salema prije šest godina ostala joj je samo skromna porodična penzija, dvije krave i osam koza.
Nije sebe nazivala siromašnom, ali je znala tačno koliko brašna može kupiti nakon što plati struju i koliko dugo mora trajati vreća stočne hrane. Koze je svakog jutra vodila visoko iznad sela jer tamo nije plaćala pašu. Liska je bila najmanja i najradoznalija, ali se uvijek vraćala na Behijin zvižduk. Tog septembarskog predvečerja nije.
Behija je ostale životinje zatvorila u štalu, uzela baterijsku lampu i krenula natrag prema planini. Tragove je pronašla u blatu uz staru stazu koju više gotovo niko nije koristio. Vodili su prema napuštenoj kamenoj kolibi ispod grebena. Behija je znala tu kuću od djetinjstva. Pripadala je porodici Šarić, koja je nekada ljeti držala ovce na planini, ali posljednji vlasnik odselio se početkom devedesetih.
Vrata su desetljećima bila zatvorena debelim daskama, prozori bez stakala prekriveni kamenjem, a krov na jednom uglu propao. Seljani su govorili da unutra niko nije ušao najmanje trideset godina. Liska je stajala tačno pred vratima i njuškom gurala donju dasku
„Hajde kući“, rekla je Behija i prišla joj. Tada se iz unutrašnjosti začulo: kuc… kuc… kuc. Behija se ukočila. Nakon nekoliko sekundi ponovilo se, ovog puta sporije. Kuc. Kuc. A onda je iz potpuno mračne kolibe došao ljudski glas, toliko slab da ga je jedva razumjela: „Ima li koga?“
Behija nije otvorila vrata. Odmaknula se nekoliko metara i glasno pitala ko je unutra. Nije dobila odgovor, samo još dva udarca. Mobilni telefon na tom dijelu planine nije imao signal. Mogla je krenuti prema selu, ali to bi značilo ostaviti čovjeka unutra najmanje četrdeset minuta.
Prišla je bočnom zidu i pronašla mali otvor gdje se nekoliko kamenova odvojilo ispod krova. „Čuješ li me?“ povikala je. Ovog puta glas je odgovorio: „Čujem.“ Bio je muški. Behija je pitala je li povrijeđen.
„Noga… vrata ne mogu.“ Nije znala znači li to da ne može do vrata ili ih ne može otvoriti. Pokušala je pomjeriti vanjske daske, ali bile su pričvršćene starim čavlima i žicom. Liska je za to vrijeme uporno obilazila kolibu i meketala.
Behija je uzela kamen i počela udarati po jednom zahrđalom čavlu, ali brzo je shvatila da će izgubiti vrijeme. „Idem po pomoć“, viknula je kroz zid. Iz unutrašnjosti je došao odgovor: „Nemoj dugo.“ Te dvije riječi natjerale su je da potrči niz planinu brže nego što je trčala godinama.
Prvi kojeg je pronašla bio je šezdesetogodišnji komšija Nezir, koji je slagao drva pred kućom. Kada mu je rekla da je neko zaključan u Šarićevoj kolibi, mislio je da se šali. „Ta vrata nisu otvorena otkako je stari Andrija otišao.“ „Onda neko unutra ima veliki problem“, odgovorila je. Nezir je uzeo pajser, a njegov sin Armin pozvao je hitnu pomoć i policiju čim je uhvatio signal.
Do kolibe su se vratili traktorom koliko je put dopuštao, a posljednjih nekoliko stotina metara pješice. Kucanje se više nije čulo. Behija je počela dozivati. Nakon nekoliko pokušaja iznutra je stigao slab odgovor. Nezir i Armin skinuli su dvije vanjske daske i otkrili da stara vrata iza njih uopće nisu bila zaključana. Bila su zaglavljena jer se dio dovratnika spustio.
Pajserom su ih otvorili dovoljno da Armin uđe. Na podu, nekoliko metara od vrata, ležao je muškarac u planinarskoj jakni, možda šezdesetak godina star. Lijeva noga bila mu je neprirodno podvučena, lice blijedo, a pored njega prazna boca vode. Bio je pri svijesti.
„Ko ste vi?“ pitala je Behija. Čovjek je pogledao prema vratima, a zatim prema Lisky koja je pokušavala ući za njima. „Prvo mi recite čija je ova koza“, rekao je.
Zvao se Dragan Šarić i imao je šezdeset tri godine. Kada je izgovorio prezime, Nezir ga je odmah pogledao drugačije. Dragan je bio unuk Jove Šarića, čovjeka koji je nekada držao stado na toj planini, i sin posljednjeg vlasnika kolibe, Andrije. Kao dijete provodio je ljeta upravo tamo.
Porodica se kasnije preselila, kuća u selu je prodata, a planinska koliba ostala bez stvarnog interesa nasljednika. Dragan je živio u Novom Sadu i više od trideset godina nije dolazio. Nekoliko dana ranije stigao je u Bosnu zbog porodičnih poslova i odlučio sam otići do kolibe.
Nije nikome rekao gdje ide jer je očekivao kratku šetnju. Vanjske daske nisu bile postavljene da potpuno onemoguće ulazak. Na zadnjoj strani kolibe postojao je mali ulaz koji je njegova porodica nekada koristila za drva.
Dragan je znao za njega i uspio se provući unutra. Dok je pregledao prostor, stao je na istrunulu dasku iznad plitkog spremišta u podu. Daska je pukla, noga mu je propala i pri padu je povrijedio koljeno.
Nije mogao normalno hodati. Pokušao je doći do glavnih vrata, ali ih iznutra nije mogao otvoriti jer je dovratnik bio zaglavljen. Telefon mu je pao u podnu rupu i razbio se. Proveo je cijelu noć i veći dio sljedećeg dana unutra.
„A kucanje?“ pitao je Nezir dok su čekali pomoć. Dragan je pokazao komad drvene letve. Povremeno je udarao po starom metalnom loncu koji je visio na zidu. Ali staza pored kolibe gotovo se više nije koristila i niko ga nije čuo. Predvečer je Liska došla do kuće.
Dragan je kroz pukotinu vidio samo dio njene bijele glave. Počeo je ponovo lupati. Koza se nije uplašila niti otišla. Naprotiv, prišla je vratima i ostala tamo. Kada je čula Behiju kako je doziva iz daljine, počela je glasno meketati.
„Da ona nije ostala pred vratima, ja bih je pozvala i vratila se kući“, rekla je Behija. Dragan je klimnuo. „Onda mi je koza pronašla pomoć.“ Behija ga je ispravila: „Koza je pronašla zatvorena vrata. Ja sam čula tebe.“ Čak se i Dragan nasmijao, iako ga je boljela noga.
Pregled u bolnici pokazao je tešku povredu koljena, ali ne i prijelom koji bi ugrozio život. Bio je dehidriran i iscrpljen, ali nakon nekoliko dana pušten je. Behija je mislila da ga više neće vidjeti.
Međutim, dvije sedmice kasnije pred njenom kućom zaustavio se automobil. Dragan je izašao oslanjajući se na štap. Donio je veliku vreću hrane za koze i pokušao je ostaviti pred štalom. Behija je odmah odbila. „
Nisam vas izvukla zbog nagrade.“ „Znam.“ „Onda vratite.“ Dragan je pogledao Lisku koja je stajala iza ograde. „Nije za vas. Za nju je.“ Behija je odmahnula glavom.
„Ona ne zarađuje svoju hranu spašavajući ljude.“ Nakon nekoliko minuta rasprave pristala je zadržati samo dio vreće, a ostatak je Dragan odnio Neziru koji je također držao stoku. Već tada Behija je shvatila da se Dragan nije vratio samo da zahvali.
Htio je ponovo otići do kolibe, ali ovaj put nije želio ići sam. Behija ga je pitala zašto mu je toliko važna ruševina koju njegova porodica tri desetljeća nije otvorila. Dragan je objasnio da nije došao tražiti novac niti porodično blago.
Njegov otac Andrija umro je prethodne zime. Posljednjih godina imao je problema s pamćenjem, ali je često ponavljao jednu istu rečenicu: „Nisam završio gornju sobu.“ Dragan nije znao o čemu govori.
Planinska koliba nije imala pravi sprat, samo mali drveni tavan iznad prostorije gdje su pastiri nekada spavali. Mislio je da je otac pomiješao uspomene. Nakon njegove smrti pronašao je među stvarima staru skicu kolibe. Na njoj je uz tavan bilo napisano: „Za zimu – ako se vratimo.“ Zato je odlučio pogledati mjesto.
Behija i Nezir otišli su s njim. Ovog puta nisu ulazili kroz oštećeni pod dok ga nisu privremeno osigurali daskama. Na tavanu nisu pronašli ništa misteriozno. Nekoliko starih vreća, drveni sanduk bez poklopca, zahrđalu petrolejsku lampu i hrpu tankih dasaka. Ali u jednom uglu vidjelo se da je Andrija nekada počeo praviti pregradu.
Dragan je dugo stajao ispred nje. „Ovo je gornja soba“, rekao je. Nezir se nasmijao. „Ako je ovo soba, ja sam hotelijer.“ Dragan se nije uvrijedio. Objasnio je da je krajem osamdesetih njegov otac planirao urediti mali prostor kako bi porodica mogla ostajati na planini i tokom hladnijih mjeseci.
Onda su se životne okolnosti promijenile, porodica se odselila i radovi nikada nisu završeni. Rečenica koju je starac ponavljao pred smrt nije skrivala nikakvu veliku poruku. Bila je samo jedna nedovršena stvar iz vremena kada je vjerovao da će se porodica uvijek vraćati.
Dok su silazili, Behija je pitala Dragana šta sada namjerava s kolibom. „Ne znam.“ Zemljište je još bilo u vlasništvu nekoliko članova porodice Šarić. Niko nije imao namjeru živjeti tamo.
Popravka bi koštala više nego što bi kuća vrijedila. Behija je rekla da bi bilo dovoljno učvrstiti vrata i pokriti dio krova da unutra ne ulaze stoka i kiša. Dragan se složio. Narednih sedmica zajedno s rođakom je popravio najopasnije dijelove.
Nije napravio vikendicu, nije doveo struju niti asfaltirao put. Koliba je ostala jednostavna kamena građevina na planini, samo više nije bila zamka u koju čovjek može upasti kroz truli pod.
Za Behiju je važnije bilo nešto drugo. Dragan joj je pokazao stari raspored zemljišta koji je pamtio iz djetinjstva, ali ne kao dokaz vlasništva ili početak spora. Pokazao joj je gdje se iza grebena nalazi prirodna udolina zaklonjena od sjevernog vjetra.
„Tu smo nekada držali ovce kad počne rano nevrijeme“, rekao je. Behija je mjesto poznavala, ali nije znala koliko je zaklonjeno. Te jeseni, kada je iznenada pao hladan pljusak, upravo je tamo sklonila koze.
Prvi put nakon dugo vremena nije morala trčati cijelim putem do kuće. Kada je kasnije spomenula Draganu da joj je savjet pomogao, on je rekao: „Eto, sad smo kvit.“ Behija ga je pogledala. „Nismo nikad ni vodili račun.“
Liska je u međuvremenu stekla neobičnu naviku. Kad god bi stado prolazilo dovoljno blizu stare kolibe, odvojila bi se i otišla do vrata. Nekoliko puta bi samo ponjušila prag i vratila se. Jednom je Dragan bio unutra dok je sređivao krov.
Kada je čuo grebanje, otvorio je i ugledao kozu. „Opet provjerava radi li služba spašavanja“, našalio se. Behija, koja je bila nekoliko desetina metara dalje, povikala mu je da joj ne daje hljeb jer će onda dolaziti svaki dan. Naravno, Dragan joj je dao komadić. Od tog trenutka Liska je imala mnogo jednostavniji razlog da obilazi kolibu.
Do zime se priča proširila okolnim selima. Kao i obično, više nije zvučala onako kako se zaista dogodila. Govorilo se da je Behijina koza tri dana stajala pred zaključanom kućom, da je iznutra čula čovjeka kojeg su svi smatrali mrtvim, čak i da se nakon trideset godina pojavio tajni vlasnik imanja. Behija bi se naljutila kada bi neko pretjerao.
„Čovjek nije bio mrtav niti tajan. Pao je kroz trulu dasku jer je sam otišao tamo gdje nije trebao.“ Kada bi je pitali kako je Liska znala da je unutra, Behija nije izmišljala odgovor. Možda je čula udarce. Možda je osjetila čovjeka.
Možda ju je privukla suha trava oko vrata. Niko nije mogao znati. Jedino je bilo sigurno da je ostala dovoljno dugo da Behija dođe za njom i čuje kucanje.
U proljeće je Behija ponovo vodila koze istom stazom. Stara koliba više nije izgledala potpuno napušteno. Krov je bio zakrpljen, glavna vrata mogla su se normalno otvoriti, a na podu su nove daske prekrivale mjesto na kojem je Dragan propao.
Nije bilo brave. Porodica Šarić odlučila je ostaviti unutrašnji prednji dio kao jednostavan zaklon za ljude koji ih zatekne nevrijeme, dok je ostatak bio zatvoren običnom pregradom. Behija to nije doživljavala kao nagradu sebi niti kao veliki povratak stare kuće u život. Bila je zadovoljna što se nešto što je trideset godina propadalo više neće pretvoriti u opasnu rupu.
Jednog majskog popodneva iznenadna kiša uhvatila ju je upravo iznad kolibe. Uvela je koze pod kamenu nadstrešnicu i sjela na prag. Liska se smjestila pored nje. Behija je pogledala prema unutrašnjosti i sjetila se večeri kada je iz mraka čula ono prvo slabo kucanje.
Tada je zamišljala sve moguće odgovore na pitanje ko može biti u kući koju niko nije otvorio trideset godina. Istina je bila mnogo običnija: unutra je bio čovjek koji se poslije tri desetljeća vratio na mjesto svog djetinjstva, napravio jedan pogrešan korak i ostao zarobljen među nedovršenim stvarima vlastite porodice. A pred vratima je stajala jedna neposlušna koza koja nije znala ništa o Šarićima, prošlosti niti o tome da nekome spašava život. Jednostavno nije otišla.
Behija je pomilovala Lisku između rogova. „Da znaš šta ljudi pričaju o tebi, postala bi još gora“, rekla joj je. Koza je pokušala zavući njušku u njenu torbu tražeći hljeb. Behija se nasmijala i odgurnula je.
Kiša je udarala po popravljenom krovu, ali unutra više nije bilo kucanja. Nakon pola sata nebo se otvorilo, Behija je ustala i povela stado prema kući. Liska je nekoliko trenutaka ostala na pragu, zatim potrčala za njom.
Stara planinska koliba ostala je iza njih, ponovo tiha, ali više ne potpuno zaboravljena. I svaki put kada bi Behija kasnije prolazila pored nje, sjetila bi se koliko je malo nedostajalo da te večeri samo zazviždi, pričeka kozu još nekoliko minuta i ode kući.
Ponekad, mislila je, čovjek ne pronađe nevolju zato što je traži. Dovoljno je da primijeti da se jedna tvrdoglava životinja uporno ne želi vratiti s mjesta na kojem, prema svemu što znaš, ne bi trebalo biti nikoga.
KRAJ