Kada je pedesetdevetogodišnji Hasan Bešlagić prvi put nakon nesreće pristao izaći u dvorište rehabilitacionog centra kod Fojnice, nije očekivao ništa osim još jednog sata vježbi koje je već mjesecima mrzio. Sjedeći u invalidskim kolicima, gledao je u svoje noge i jedva slušao fizioterapeuta koji mu je objašnjavao da će tog dana raditi vani.
Hasan je nakon teške povrede kičme mogao pomjerati stopala i djelimično podizati desnu nogu, ali ljekari mu nisu mogli obećati da će ponovo samostalno hodati. Upravo ga je ta neizvjesnost slomila. Nekada je ustajao prije svitanja, radio oko zemlje, popravljao ograde i satima hodao po brdima. Sada mu je trebalo nekoliko minuta da iz kreveta pređe u kolica.
„Nemojte mi više govoriti da budem strpljiv“, ponavljao je. „Strpljiv sam sedam mjeseci.“ Tog jutra fizioterapeut Adnan gurnuo je njegova kolica prema ograđenom dijelu centra u kojem su držali nekoliko konja. Hasan je nervozno podigao pogled. Tada je ugledao velikog tamnokestenjastog konja koji je stajao bočno prema njima.
Na čelu mu se jasno vidjela uska bijela pruga, a na lijevoj strani vrata mali ožiljak bez dlake. Hasanovo lice se promijenilo. Uhvatilo ga je za naslon kolica kao da će ustati. „Stanite“, rekao je. Adnan se zaustavio. Hasan nije skidao pogled s konja. „Kako se zove?“ Terapeutkinja pored ograde odgovorila je: „Kod nas ga zovu Atlas.“ Hasan je odmahnuo glavom. „Ne. Ako je to on… zove se Grom.“
Pet godina ranije Hasan je živio sa suprugom Eminom u selu između Travnika i Novog Travnika. Njihova djeca već su imala vlastite porodice, ali Hasan nije mogao zamisliti život bez zemlje i životinja. Grom je bio njegov jedini konj, snažan kestenjasti mješanac kojeg je kupio kao trogodišnjaka. Nije ga držao iz luksuza. Konj je godinama izvlačio drva iz dijelova šume gdje traktor nije mogao prići, dovozio sijeno i pomagao oko manjih poslova.
Hasan ga je poznavao toliko dobro da je po zvuku kopita znao je li životinja nervozna. Grom je, s druge strane, prepoznavao zvuk Hasanovog starog traktora i često bi prišao ogradi prije nego što bi ga čovjek uopće pozvao. Kada je Hasan napunio pedeset četiri godine, dogodile su se dvije loše sezone zaredom. Cijena hrane za životinje porasla je, dio sijena propao je zbog kiše, a Hasan je istovremeno morao popraviti krov kuće.
Djeca su nudila novac, ali on je odbijao. Na kraju je morao smanjiti imanje. Najteža odluka bila je prodaja Groma. Kupac, čovjek po imenu Enver, držao je nekoliko konja na imanju kod Viteza i obećao da životinja neće završiti na teškom radu. Na dan prodaje Hasan je skinuo stari plavi povodac, posljednji put očetkao konja i rekao: „Da mogu objasniti zašto ideš, objasnio bih.“ Emina ga je te večeri pronašla kako sjedi u praznoj štali. Nikada prije nije vidjela muža da plače zbog životinje.
Prvih godinu dana Hasan je povremeno zvao Envera i raspitivao se za Groma. Konj je bio dobro. Onda je Enver zbog porodičnih problema prodao imanje i preselio se. Grom je otišao drugom vlasniku. Hasan je pokušao pratiti trag, ali nakon još dvije prodaje više niko nije znao gdje je završio. S vremenom je prihvatio da ga vjerovatno nikada neće vidjeti.
Život je nastavio svojim tokom sve do oktobarskog jutra pet godina nakon prodaje. Hasan je tada pomagao komšiji popravljati krov male pomoćne zgrade. Nije bio visoko, jedva tri metra iznad zemlje. Daska na kojoj je stajao pukla je. Pao je leđima na betonski rub. Ostao je svjestan, ali odmah je znao da nešto nije u redu.
„Ne osjećam noge kako treba“, rekao je komšiji koji je klečao pored njega. U bolnici je utvrđena ozbiljna povreda kičmenog stuba s oštećenjem živaca. Operacija je stabilizovala kičmu. Nakon nekoliko sedmica vratio se osjećaj u obje noge, a kasnije i dio pokreta.
To je bio dobar znak, ali oporavak je bio spor i prognoza neizvjesna. Ljekari su bili oprezni: postojala je mogućnost da uz intenzivnu rehabilitaciju ponovo stoji i možda hoda uz pomagalo, ali niko nije mogao garantovati koliko će funkcije vratiti.
U početku se Hasan borio. Radio je svaku vježbu, brojao ponavljanja i tražio dodatne termine. Očekivao je da će napredak biti brz jer je cijeli život bio fizički snažan. Ali tijelo nije pratilo njegovu volju. Nakon tri mjeseca mogao je samostalno sjediti i uz pomoć stati između paralelnih šipki, ali noge bi mu se tresle nakon nekoliko sekundi.
Poslije šest mjeseci napredak je postao sporiji. Upravo tada počeo je gubiti nadu. Odbijao je neke vježbe, svađao se s Eminom i govorio djeci da ga ne posjećuju toliko često. „Ne trebaju mi ljudi da gledaju šta sam postao“, rekao je jednom sinu Alenu. Sin mu je odgovorio:
„Došao sam vidjeti oca, ne tvoje noge.“ Hasan se naljutio i okrenuo glavu prema prozoru. Nekoliko dana kasnije premješten je na nastavak rehabilitacije u centar koji je imao veći vanjski prostor i programe aktivnosti uz životinje. Nije ga zanimalo ništa od toga. Sve dok tog jutra nije ugledao Atlasa.
Hasan je zamolio da ga približe ogradi. Konj je podigao glavu, ali nije odmah prišao. Stariji, nešto mršaviji i s nekoliko sijedih dlaka oko njuške, ipak je nevjerovatno podsjećao na Groma. Hasan je gledao bijelu prugu, zatim ožiljak na vratu. Ožiljak je poznavao dobro: Grom ga je dobio kada se kao mlad zakačio za slomljenu granu.
„Mogu li ga pozvati?“ pitao je. Terapeutkinja Merima klimnula je, ali ga upozorila da ne pokušava ustati. Hasan je spustio ruke na koljena i napravio nešto što niko oko njega nije razumio. Dvaput je lagano pljesnuo dlanom po bedru, zatim jednom zazviždao. Godinama ranije tako je zvao Groma kada bi mu donosio komadić jabuke.
Konj je podigao oba uha. Nekoliko sekundi samo ga je gledao. Zatim je krenuo prema njemu. Hasan više nije govorio. Kada je Grom stigao do ograde, spustio je njušku prema njegovim rukama. Hasan mu je dodirnuo čelo, zatim prešao prstima preko starog ožiljka. „Grome“, izgovorio je. Konj je gurnuo njuškom njegovu šaku. Hasan je spustio glavu i zaplakao.
Ne glasno i dramatično, nego onako kako plače čovjek koji je mjesecima odbijao pokazati da ga išta može slomiti. „Prodao sam te“, ponavljao je. „Ja sam tebe prodao, prijatelju.“
Centar nije želio potvrditi identitet samo na osnovu Hasanovog uvjerenja. Merima je pronašla dokumentaciju prema kojoj je Atlas stigao osamnaest mjeseci ranije iz privatnog prihvatilišta. Imao je mikročip. Hasanov sin Alen kontaktirao je Envera, a zatim čovjeka kojem je Enver prodao konja. Nakon nekoliko dana uspjeli su povezati stare veterinarske zapise s brojem čipa.
Nije bilo nikakve sumnje. Atlas je bio Grom. Njegov put tokom pet godina nije bio posebno dramatičan, ali je bio dug: promijenio je nekoliko vlasnika, jedno vrijeme služio za lagano rekreativno jahanje, a kada je počeo pokazivati znakove starosti i problema sa zglobovima, posljednji vlasnik predao ga je prihvatilištu umjesto da ga dalje prodaje.
Odatle je stigao u rehabilitacioni centar, gdje su primijetili koliko je miran u prisustvu ljudi. Nije korišten kao čudesni „terapijski lijek“, nego u pažljivo vođenim aktivnostima sa zemlje. Hasan je nekoliko puta pročitao broj mikročipa na dokumentu, a onda rekao Emini: „Pet godina sam mislio da sam ga izgubio. I onda ga nađem ovdje, kad ja ne mogu ni stajati pred njim.“
Susret s Gromom nije Hasana preko noći podigao iz kolica. Njegova kičma nije znala da se dogodilo nešto emotivno i nije zbog toga magično ozdravila. Ali promijenilo se nešto drugo: Hasan je ponovo počeo pristajati na ono što je mjesecima odbijao — pokušavati. Adnan i Merima zajedno su osmislili nekoliko aktivnosti koje su odgovarale njegovom medicinskom planu.
Prvo je sjedeći četkao Gromov vrat i ramena, što je zahtijevalo kontrolu trupa i dosezanje rukama. Zatim je uz stručnu pomoć počeo ustajati pored visoke ograde dok je Grom mirno stajao s druge strane. Prvi put izdržao je osam sekundi. Hasan je bio bijesan. „Osam sekundi? Nekad sam cijeli dan hodao za ovim konjem.“ Adnan mu je odgovorio:
„Onda sutra napravimo devet.“ Sljedeći put bilo ih je jedanaest. Sedmicama kasnije mogao je stajati gotovo minutu uz oslonac. Kada je počeo praviti prve korake između paralelnih šipki, tražio je da Grom bude u dvorištu gdje ga može vidjeti. „Ako se ja mučim, neka barem i on gleda“, šalio se. Humor koji je porodica mjesecima izgubila polako se vraćao.
Najvažniji trenutak dogodio se skoro četiri mjeseca nakon njihovog ponovnog susreta. Hasan je već mogao hodati kratke dionice uz hodalicu, ali nije vjerovao lijevoj nozi. Čim bi osjetio slabost, panično bi prebacio težinu na ruke. Fizioterapeut je jednog dana predložio da u ograđenom prostoru, uz sigurnosni pojas i stručnu pratnju, napravi nekoliko koraka dok Merima vodi Groma paralelno s njim.
Hasan je prvo odbio. „Neću da me vidi ovakvog.“ Merima ga je pogledala začuđeno. „Hasane, to je konj.“ „Znam šta je.“ „Onda znaš i da ga nije briga hodate li sa štapom, hodalicom ili na rukama.“ Hasan se nasmijao prvi put tog dana. Pristao je. Napravio je tri koraka, zastao, pa još dva.
Grom je išao sporo pored njega. Na sedmom koraku Hasanova lijeva noga zadrhtala je i on je odmah stao. Grom je također stao. Hasan ga je pogledao i tiho rekao: „Nekad sam ja čekao tebe kad si se umorio.“ Nakon kratkog odmora napravio je još šest koraka.
Do proljeća Hasan nije postao čovjek kakav je bio prije nesreće. Ostala mu je slabost lijeve noge i za duže udaljenosti koristio je štap. Ljekari su mu jasno rekli da se dio posljedica vjerovatno neće potpuno povući. Nekadašnji Hasan bi takvu vijest doživio kao poraz. Novi Hasan je samo pitao: „Mogu li sam do štale?“ Kada su mu rekli da uz oprez može, odgovorio je:
„Onda imam dovoljno.“ Nakon skoro godinu dana rehabilitacije vratio se kući. Prvog jutra sam je, oslanjajući se na štap, prešao dvorište od kućnih vrata do stare prazne štale. Emina je stajala na prozoru i plakala, ali nije izašla da mu pomogne. Znala je da joj to ne bi oprostio. Hasan je otvorio vrata, sjeo na staru klupu i pogledao mjesto gdje je nekada stajao Grom. Ovoga puta prazna štala nije ga boljela. Znao je gdje je njegov konj.
Nekoliko sedmica kasnije Hasan je ponovo otišao u centar, sada kao posjetilac. Direktor mu je objasnio da je Grom zbog godina pred potpunim povlačenjem iz programa i da će ostatak života provesti na velikoj livadi centra s još nekoliko starijih konja. Alen je tiho pitao oca želi li razgovarati o mogućnosti da Groma vrate kući. Hasan je dugo šutio.
Prije nesreće ne bi razmišljao ni sekunde. Ali sada je pogledao široku livadu, veterinarsku ambulantu i druga dva konja koja su pasla pored Groma. „Ne“, rekao je. „Ovdje mu je bolje.“ Emina se iznenadila. „Zar ga ne želiš nazad?“ Hasan je položio ruku na ogradu. „Želim. Ali to nije isto kao da je za njega najbolje da ga uzmem.“ Zatim se nasmiješio. „Uostalom, pet godina sam mislio da ga više nikad neću vidjeti. Ne moram drugi put imati sve da bih znao koliko vrijedi.“
Na godišnjicu nesreće Hasan je ponovo došao u centar. Ovoga puta nije sjedio u kolicima. Hodao je polako, sa štapom u desnoj ruci i jabukom u lijevoj. Grom je pasao na udaljenom kraju livade. Hasan je stao kraj ograde, dvaput udario dlanom po bedru i zazviždao. Stari konj podigao je glavu. Nije potrčao. Više nije bio mlad za trčanje. Krenuo je polako prema njemu.
Hasan je također krenuo duž ograde. Jedan starac i jedan stari konj približavali su se jedan drugome, obojica sporiji nego nekada, obojica obilježeni godinama koje nisu prošle nježno. Kada su stigli jedan do drugog, Hasan je pružio jabuku. Grom ju je uzeo i njuškom mu gurnuo rame. Hasan se nasmijao. „Vidi nas“, rekao je. „Nijedan više nije za planine, ali još smo ovdje.“
Kasnije je Emini priznao da je mjesecima nakon nesreće pogrešno razumio riječ „oporavak“. Mislio je da ona znači vratiti se potpuno na mjesto na kojem je bio prije pada. Ako ne može hodati kao prije, smatrao je da nije uspio. Grom ga je, bez ijedne riječi, podsjetio na nešto drugo. Ni konj pred njim nije bio onaj snažni Grom koji je nekada vukao drva uz strmu padinu.
Imao je ukočene zglobove, sijede dlake i više nikada neće raditi ono što je radio u mladosti. Ipak, njegov život nije zbog toga izgubio vrijednost. Imao je novu svakodnevicu, novu ulogu i ljude kojima je njegovo mirno prisustvo nešto značilo. Hasan je konačno shvatio da isto može vrijediti i za njega. Nije morao postati čovjek kakav je bio prije nesreće. Morao je naučiti živjeti kao čovjek kakav je sada.
Pet godina ranije Hasan je stajao pred prikolicom i gledao kako odvode Groma, uvjeren da je završilo jedno od najvažnijih poglavlja njegovog života. Godinama kasnije, nakon pada koji mu je oduzeo sigurnost u vlastite noge i gotovo svu nadu, život ih je spojio na mjestu na kojem nijedan od njih nije očekivao završiti. Konj nije čudesno izliječio njegovu kičmu.
Nije učinio da posljedice nesreće nestanu. Uradio je nešto jednostavnije i možda važnije: dao je Hasanu razlog da sljedećeg jutra ponovo pokuša ustati. Kada bi ga kasnije ljudi pitali kako je nakon svega uspio ponovo stati na noge, Hasan nikada nije govorio da ga je spasio Grom. „Spasili su me doktori, terapeuti, moja žena, djeca i mnogo rada“, odgovarao bi. Zatim bi se nasmiješio i dodao:
„Ali jedan stari prijatelj me podsjetio zašto vrijedi pokušavati.“ A u rehabilitacionom centru, kad god bi Hasan došao do ograde i dvaput dlanom dodirnuo bedro, stari kestenjasti konj još bi podigao glavu i polako krenuo prema čovjeku koji ga je prije pet godina pustio da ode — i koji je uz njega, pet godina kasnije, ponovo naučio napraviti sljedeći korak.
KRAJ