Svake godine, prvog toplog jutra nakon što bi se snijeg povukao s viših padina Vlašića, sedamdesetjednogodišnji pastir Omer Bašić radio je nešto zbog čega su ga ljudi iz sela već godinama smatrali čudakom.
Iz svog stada izabrao bi jedno mlado jagnje, uvijek zdravo i dovoljno snažno da može pratiti ovce, zavezao mu oko vrata usku crvenu vunenu traku, otvorio ogradu i pustio ga da samo ode prema planini. Nije ga tjerao niti vodio. Samo bi stajao uz ogradu i gledao. Jagnje bi nekoliko trenutaka zbunjeno obilazilo, a zatim, kao da prepoznaje neki stari put, krenulo uz kamenitu stazu prema šumi.
Omer ga nikada nije pratio pred ljudima. „Eto, opet je poklonio vuku ručak“, smijao bi se komšija Hamdo. Drugi su računali koliko je novca Omer tokom godina tako izgubio. „Dvadeset proljeća, dvadeset janjadi. Mogao si kupiti polovan traktor.“ Omer bi samo namjestio kapu i rekao: „Nisu sva janjad izgubljena samo zato što ih više ne vidiš.“ Niko nije razumio šta time želi reći. Niko osim dvanaestogodišnjeg dječaka Kerima, koji je jednog proljeća odlučio da će konačno otkriti gdje jagnje odlazi.
Kerim je živio dvije kuće dalje s majkom Aidom i djedom Safetom. Njegov otac radio je u Sloveniji i dolazio nekoliko puta godišnje, pa je dječak većinu slobodnog vremena provodio napolju. Omera je obožavao. Starac mu je pokazivao kako prepoznati promjenu vremena po oblacima, kako pronaći vodu na planini i zašto se ovce prije nevremena same skupljaju. Ali na pitanja o proljetnom jagnjetu nikada nije odgovarao.
„Kome ga daješ?“ pitao bi Kerim. „Planini.“ „Planina ne jede janjad.“ „Pametan si.“ „Onda kome?“ Omer bi se nasmijao. „Kad budeš dovoljno strpljiv da ne moraš pitati, možda ćeš saznati.“ Kerimu se taj odgovor nije sviđao. Zato je početkom aprila, kada je vidio Omera kako oko vrata bijelog jagnjeta veže crvenu vunenu traku, odlučio da ovaj put neće pitati ništa. Sakrio se iza stare šupe i čekao.
Omer je otvorio ogradu. Jagnje je izašlo, zastalo na cesti i zatim krenulo uzbrdo. Starac je nekoliko minuta gledao za njim, a onda se vratio stadu. Kerim je izletio iz skrovišta i krenuo za životinjom. U početku je bilo lako. Jagnje se kretalo poznatom stazom kroz livade. Međutim, nakon gotovo pola sata skrenulo je s glavnog puta i ušlo među bukve.
Kerim je počeo shvatati da je otišao dalje nego što je planirao, ali radoznalost je bila jača. Na nekoliko mjesta izgubio je jagnje iz vida, a onda bi između drveća ponovo ugledao crvenu traku. Nakon skoro sat i po hoda stigli su do dijela planine koji Kerim nikada prije nije vidio. Ispred njega se otvorila mala zelena zaravan zaklonjena visokim stijenama. Na jednom kraju stajala je stara drvena koliba, toliko obrasla mahovinom da se gotovo stapala sa šumom.
Jagnje je potrčalo prema kolibi. Vrata su se otvorila i izašao je veoma star čovjek s dugom sijedom bradom i štapom. Kerim se sakrio iza velikog bora. Očekivao je da će čovjek uhvatiti jagnje. Umjesto toga, starac je kleknuo, pomilovao ga po glavi i pogledao crvenu traku. „Opet si se sjetio, Omere“, rekao je tiho. Iz kolibe je izašla mršava smeđa ovca.
Kada je ugledala jagnje, počela je glasno blejati. Jagnje joj je potrčalo. Kerim ništa nije razumio. Tada je primijetio nešto još čudnije. Oko kolibe se kretalo nekoliko ovaca različite starosti, a skoro svaka je oko vrata imala izblijedjeli komadić crvene vune. Neke trake bile su toliko stare da su gotovo izgubile boju.
Kerim je izbrojao devet životinja prije nego što je slučajno stao na suhu granu. Pukla je pod njegovom nogom. Starac se naglo okrenuo. „Ko je tamo?“ Kerim je pokušao pobjeći, ali nakon nekoliko koraka zaustavio se. Nije znao put nazad. Polako je izašao iza bora.
Čovjek ga je nekoliko trenutaka gledao, a zatim se nasmijao. „Ti mora da si jedan od Omerovih radoznalih.“ Kerim je zbunjeno pitao: „Vi poznajete Omera?“ „Duže nego što ti postojiš.“ Zvao se Jakub. Imao je osamdeset godina i gotovo četiri decenije provodio je veći dio godine u planini. Nekada je imao veliko stado, porodicu i kuću u drugom selu.
Nakon smrti supruge i odlaska djece u inostranstvo povukao se u malu kolibu koju je naslijedio od oca. Nije potpuno živio sam; zimi bi boravio kod rođaka u Travniku, ali čim bi proljeće stiglo vraćao se planini. Kerim je pokazao prema ovcama. „Zašto vam Omer svake godine šalje jagnje?“ Jakub je dugo šutio. Zatim je sjeo na panj. „Nije počelo zbog mene“, rekao je. „Počelo je zbog jednog jagnjeta koje nije pripadalo ni njemu ni meni.“
Prije trideset i šest godina Omer je bio mlad pastir i imao je stado koje je predstavljalo gotovo sve što je njegova porodica posjedovala. Jednog proljeća snažno nevrijeme zahvatilo je planinu dok je bio s ovcama. Munja je udarila u drvo, životinje su se razbježale, a Omer je pokušavajući ih skupiti pao niz strmu padinu i slomio nogu.
Proveo je cijelu noć mokar i povrijeđen. Ujutro ga je pronašao Jakub, tada pastir iz susjednog kraja. Odnio ga je do svoje kolibe, namjestio mu nogu koliko je mogao i otišao po pomoć. Ali dok je Omer sedmicama bio nepokretan, dogodilo se nešto još gore. Veći dio njegovog stada nestao je. Neke ovce su pronađene kilometrima dalje, nekoliko ih je stradalo, a porodica je ostala bez glavnog izvora prihoda. Omer je vjerovao da će morati prodati zemlju i otići raditi negdje daleko.
Kada se nekoliko mjeseci kasnije vratio kući, u njegovoj ogradi bilo je sedam ovaca koje nisu pripadale njemu. Jakub ih je doveo iz vlastitog stada. Omer ih je pokušao vratiti. „Ne mogu uzeti sedam ovaca od čovjeka koji nema mnogo više od mene.“ Jakub mu je odgovorio: „Ako ih ne uzmeš, sljedeće godine nećeš imati stado.
Ako ih uzmeš, možda ćeš jednog dana nekome vratiti.“ Omer je obećao da će mu platiti čim se oporavi. Jakub je odbio novac. Tražio je samo jedno: ako Omerovo stado ponovo postane veliko, neka nikada ne zaboravi da je počelo i od životinja koje mu je dao drugi čovjek. Godine su prolazile.
Omer se oporavio, stado se povećalo, oženio se i podigao djecu. Jakub je kasnije doživio vlastitu nesreću. Bolest mu je uzela suprugu, djeca su otišla, a njegovo stado se gotovo ugasilo. Tada je Omer jednog proljeća odvojio jagnje od svojih ovaca, vezao mu crvenu traku i odveo ga Jakubu.
„Ali zašto onda svake godine?“ pitao je Kerim. Jakub se nasmiješio. „Isto sam ga pitao.“ Prvo jagnje bilo je vraćanje pomoći. Drugo je Omer nazvao kamatom. Treće je bilo „zato što je godina bila dobra“. Nakon toga Jakub je prestao pitati. Međutim, prije dvadesetak godina dogovorili su nešto drugo. Jakub je janjad koju mu Omer šalje uzgajao, ali nije ih čuvao samo za sebe.
Kada bi neka siromašna porodica u okolnim planinskim selima izgubila stoku ili poželjela početi držati ovce, Jakub bi im dao jednu mladu životinju. Jedini uslov bio je da, ako im se stado poveća, jednog dana i oni nekome daju jedno jagnje. Zato oko kolibe nije bilo dvadeset Omerovih ovaca. Većina je odavno otišla drugim porodicama. Crvene trake ostajale su kao znak odakle je lanac počeo.
Kerim je sjedio potpuno tih. Očekivao je tajnu, možda neku neobičnu priču o izgubljenoj životinji. Umjesto toga otkrio je da jedno jagnje koje je selo svake godine ismijavalo nije bilo izgubljeno. Putovalo je od jednog čovjeka do drugog. Jakub mu je pokazao malu svesku. U njoj su bila imena i godine: Hamza, 2008. – jedna ovca. Fadila, 2010. – dvije. Miralem, 2013.
– jedno jagnje. Porodica Šabić, 2017. – dvije ovce nakon požara u štali. Pored nekih imena stajala je mala crvena tačka. „Šta znači ovo?“ pitao je Kerim. „Da su kasnije i oni dali životinju nekome drugom.“ Kerim je prelistavao stranice. Bilo je više od četrdeset imena. „Omer zna za sve ovo?“ „Ne“, odgovorio je Jakub. „Zna samo za neke. Nikada nije pitao gdje njegovo jagnje završi. Kaže da dobro djelo kojem stalno provjeravaš rezultat polako počne ličiti na trgovinu.“
Tada su začuli glas iz šume. „Kerime!“ Dječak se ukočio. Omer se pojavio između drveća zadihan i ljut. Čim je shvatio da ga dječak prati, krenuo je za njim drugim putem. „Jesi li ti normalan?“ povikao je. „Znaš li koliko je planina opasna u proljeće?“ Kerim je spustio glavu. „Htio sam samo vidjeti gdje jagnje ide.“ Omer ga je uhvatio za ramena, prvo provjerio je li povrijeđen, a tek onda nastavio grditi.
Jakub se smijao. „Nemoj previše. I ti si nekada bio jednako tvrdoglav.“ Kerim je pokazao prema svesci. „Zašto nikome nisi rekao?“ Omer je pogledao Jakuba, pa ovce. „Šta bih trebao reći?“ „Da jagnjad pomažu ljudima.“ Omer je slegnuo ramenima. „Ako pričaš svaki put kada nekome pomogneš, pola pomoći potrošiš na sebe.“
Na povratku u selo Omer je natjerao Kerima da obeća da više nikada neće sam odlaziti tako duboko u planinu. Dječak je obećao, ali nije obećao da će čuvati tajnu. Već sljedećeg dana ispričao je djedu Safetu šta je vidio. Safet je rekao Hamdi. Hamdo, isti čovjek koji je godinama govorio da Omer „hrani vukove“, prvo nije vjerovao.
Nekoliko dana kasnije otišao je do Omera. „Je li istina da ona janjad završavaju kod siromašnih porodica?“ Omer je ljutito pogledao Kerima koji je sjedio ispred radionice. „Izgleda da u ovom selu tajne traju dok ih ne sazna dijete.“ Hamdo se nasmijao, a zatim postao ozbiljan. „Zašto nam nisi rekao?“ Omer je odgovorio: „Jer vam nisam slao račun.“
Priča se ipak proširila. Sljedećeg proljeća, kada je Omer otvorio ogradu da pusti novo jagnje, ispred njegove kuće čekalo je petnaestak ljudi. Starac se namrštio. „Šta ćete vi?“ Hamdo je doveo svoje jagnje. Safet također. Još trojica stočara stajala su iza njih.
„Ako tvoje zna put, neka povede i naša“, rekao je Hamdo. Omer je pokušao objasniti da Jakubu ne treba toliko životinja. Kerim je tada rekao: „Ne trebaju Jakubu. Trebaju imena u svesci.“ Omer ga je pogledao i prvi put nije imao šta odgovoriti. Te godine u planinu nije otišlo jedno nego šest janjadi. Jakub je zadržao samo jedno. Ostala su tokom narednih mjeseci završila kod porodica kojima su bila potrebna.
Godinama kasnije Kerim je odrastao, završio školu i otišao raditi u Sarajevo, ali se svakog proljeća vraćao u selo baš tog jutra. Omer je već bio prestar da sam vodi stado. Jedne godine sjedio je na stolici kraj ograde dok je Kerim vezao crvenu vunenu traku oko vrata mladog jagnjeta.
„Previše si stegnuo“, rekao je starac. Kerim je olabavio čvor. „Ovako?“ „Sad je dobro.“ Otvorili su ogradu. Jagnje je nekoliko trenutaka gledalo prema njima, a zatim krenulo poznatom stazom prema planini. Ovoga puta niko se nije smijao. Uz cestu je stajalo nekoliko ljudi, a među njima i djeca koja su znala priču.
Omer je godinama slušao kako ljudi računaju koliko je izgubio puštajući zdravo jagnje bez naplate. Oni su vidjeli jednu životinju koja odlazi iz njegovog stada. Nisu vidjeli sedam ovaca koje su nekada spasile njegovu porodicu, nisu vidjeli Jakubovu malu svesku, niti desetine životinja koje su kasnije prešle iz jednog dvorišta u drugo. Tek kada je radoznali dječak krenuo za crvenom trakom, selo je shvatilo da Omer svake godine nije puštao jagnje da se izgubi u planini.
Puštao je da jedna stara dobrota nastavi put. A možda je upravo zato nikada nije pokušavao vratiti sebi, jer je još kao mlad čovjek naučio nešto što su njegove komšije razumjele mnogo kasnije: najljepši način da vratiš pomoć koju si nekada dobio nije da je vratiš čovjeku koji ti ju je dao, nego da je pošalješ dalje nekome ko tek čeka svoju priliku.
KRAJ