U malom selu između Travnika i Donjeg Vakufa svi su poznavali sedamdesetosmogodišnjeg Sulejmana Husića po jednoj neobičnoj navici. Svakog jutra, bez obzira na kišu, snijeg ili ljetnu vrućinu, izlazio bi iz svoje stare kuće nekoliko minuta prije devet, obukao tamni kaput i polako otišao do male autobuske stanice na kraju sela.
Tamo bi sjeo na drvenu klupu i čekao autobus iz Sarajeva koji je prolazio u 9:20. Kada bi se vrata otvorila, Sulejman bi ustao, namjestio kapu i pažljivo pogledao svakog putnika koji izlazi. Nakon nekoliko minuta autobus bi nastavio prema Bugojnu, a starac bi se vratio kući. Ljudi su znali koga čeka. Njegov jedini sin Adnan otišao je iz sela prije osamnaest godina.
Prvih nekoliko godina redovno je dolazio, zatim sve rjeđe, a posljednjih šest godina Sulejman ga nije vidio nijednom. Ipak, svakog jutra je odlazio na stanicu. Kada bi mu vozač Safet kroz otvoren prozor rekao: „Nema ga danas, čika Sulejmane“, starac bi samo odgovorio:
„Dobro. Možda sutra.“ Neki su ga žalili, neki mislili da je senilan, ali Sulejman je tačno znao šta radi. Prije mnogo godina njegov sin mu je na toj istoj stanici rekao: „Babo, kad se vratim, izaći ću iz ovog autobusa.“ Starac je tu rečenicu shvatio ozbiljnije nego što je Adnan ikada mogao zamisliti.
Adnan je imao dvadeset tri godine kada je prvi put otišao u Sarajevo. Njegova majka Habiba bila je živa, a Sulejman je još radio u lokalnoj pilani. Adnan je završio školu za električara i želio više od povremenih poslova koje je mogao pronaći u selu. Otac mu nije branio odlazak. Naprotiv, prodao je staru motornu pilu kako bi sinu dao novac za prve mjesece stanarine.
Na dan odlaska Habiba je plakala, a Sulejman je nosio sinovu torbu do autobusa. „Nemoj se odmah vraćati čim postane teško“, rekao mu je. Adnan se nasmijao. „A šta ako mi nedostajete?“ „Onda dođi na kafu i opet idi.“ Adnan je zagrlio majku, zatim oca i popeo se u autobus. Kroz otvorena vrata rekao je:
„Kad se vratim, izaći ću baš ovdje. Nemoj da moram sam nositi torbu do kuće.“ Sulejman je odgovorio: „Ne brini. Čekat ću.“ Tada je to bila šala između oca i sina. Niko nije mogao znati da će mnogo godina kasnije ostati samo obećanje jednog starca.
Adnanov život u Sarajevu brzo se promijenio. Pronašao je posao, kasnije se zaposlio u većoj kompaniji, oženio Amelu i dobio sina Kerima. U početku su gotovo svaki drugi mjesec dolazili u selo.
Habiba bi danima pripremala hranu, a Sulejman bi već u devet čekao autobus iako je znao da stižu tek poslije podne. Kada su kupili automobil, autobuska stanica više nije bila važna, ali bi Sulejman ipak izašao pred kapiju čim bi čuo motor. Onda je Habiba oboljela. Adnan je dolazio češće posljednjih mjeseci njenog života, ali nakon njene smrti kuća je postala mjesto puno uspomena koje mu je bilo teško podnijeti.
Istovremeno je dobio priliku da s porodicom ode u Austriju. Preselili su se u Linz, gdje je Adnan s vremenom otvorio malu firmu za elektroinstalacije. Posao je rastao. Kerim je krenuo u školu. Godine su prolazile. Adnan je svakog ljeta govorio da će otići ocu, ali bi uvijek iskrslo nešto drugo.
Jedne godine renovirali su stan, druge nisu mogli uskladiti godišnji odmor, treće je firma imala veliki projekat. Umjesto dolaska slao je novac. Sulejman ga je gotovo uvijek vraćao ili ostavljao na računu. „Meni ne treba“, govorio je. „Dođite vi.“
Posljednji put su se vidjeli kada je Sulejman imao sedamdeset dvije godine. Adnan je došao sam na tri dana. Večer prije povratka u Austriju sjedili su pred kućom. Sulejman je pitao kada će opet doći. „Na proljeće sigurno“, odgovorio je sin. „Dovest ću i Kerima.“ Otac je rekao: „Dobro.“ Sutradan ga je ispratio do seoske stanice jer je Adnan autobusom išao do Sarajeva, gdje je ostavio automobil.
Prije ulaska Adnan se okrenuo i našalio kao nekada: „Kad se vratim, znaš gdje me čekaš.“ Sulejman se nasmijao. „Znam ja.“ Proljeće je došlo, ali Adnan nije. Nazvao je i objasnio da imaju veliki posao. „Na ljeto.“ Ni tada nije stigao. Onda je rekao za Bajram. Pa za sljedeće proljeće. U početku je Sulejman išao na stanicu samo kada bi sin rekao da postoji mogućnost da dođe. Kasnije je prestao pitati za datum. Jednostavno je počeo odlaziti svakog jutra.
Komšinica Fadila donosila mu je ručak nekoliko puta sedmično i često ga pokušavala odgovoriti od toga. „Sulejmane, Adnan će te nazvati prije nego što dođe.“ Starac bi odgovorio: „Možda hoće da me iznenadi.“ „Ali ne možeš svaki dan sjediti tamo.“ „Zašto ne mogu?“ „Zima je.“ „Imam kaput.“ „Pada kiša.“ „Stanica ima krov.“ „A ako ne dođe?“
Sulejman bi tada pogledao cestu i mirno rekao: „Onda sam izgubio pola sata. Imam ga još.“ Fadila više nije znala šta reći. Najtužnije je bilo što Sulejman nikada nije govorio loše o sinu. Kada bi neko rekao da je Adnan zaboravio selo, starac bi ga branio. „Ima porodicu. Ima posao. Nije život tamo lagan.“ Kada bi neko dodao da bi ipak mogao pronaći nekoliko dana za oca, Sulejman bi promijenio temu.
Jednog januarskog jutra vozač Safet primijetio je da Sulejmana nema na klupi. Bilo je prvi put nakon gotovo dvije godine da je autobus prošao, a starac nije čekao. Safet je nakon smjene nazvao Fadilu. Pronašla je Sulejmana u kući s visokom temperaturom. Završio je u bolnici u Travniku zbog upale pluća. Doktor mu je jasno rekao da više ne smije svako jutro izlaziti na hladnoću.
Fadila je nazvala Adnana. „Tvoj babo je u bolnici.“ Adnan je odmah pitao je li ozbiljno. „Sad je stabilno.“ „Mogu doći sljedeće sedmice. Imam projekat koji moram završiti.“ Fadila je nekoliko trenutaka šutjela. „Adnane, ja nisam zvala da ti napravim raspored.“ „Šta to znači?“ „Znači da ti je otac sedamdeset osam godina. Sam odluči koliko još puta želiš reći ‘sljedeće sedmice’.“
Adnan se naljutio na njen ton, ali te noći nije mogao spavati. Ujutro je nazvao bolnicu. Kada je medicinska sestra dala telefon Sulejmanu, sin je rekao: „Babo, dolazim čim završim ovo.“ Otac je odgovorio: „Ne prekidaj posao zbog mene. Dobro sam.“ Te riječi su Adnanu, kao i mnogo puta ranije, dale upravo ono opravdanje koje je tražio.
Sulejman se nakon deset dana vratio kući. Prva tri jutra poslušao je doktora. Četvrtog je obukao kaput. Fadila ga je ugledala na cesti i skoro povikala: „Kuda ćeš?“ „Do stanice.“ „Doktor ti je zabranio.“
„Doktor nije rekao da ne smijem sjediti.“ „Sulejmane!“ Starac se zaustavio. „Fadila, kad sam ga prvi put ispratio, imao sam pedeset i nešto godina. Mogao sam čekati koliko hoću. Sad ne mogu.“ Ta rečenica ju je ušutkala. Otišla je s njim i sjedila na klupi dok autobus nije prošao. Adnan nije izašao.
U Austriji je nekoliko dana kasnije Adnan tražio stare dokumente i slučajno pronašao fotografiju iz djetinjstva. Na njoj je imao možda osam godina i sjedio je ocu na ramenima ispred iste autobuske stanice. Pokazao ju je sedamnaestogodišnjem Kerimu. „Ovo je tvoj dedo.“ Kerim je pogledao fotografiju i pitao: „Zašto ga nikad ne posjetimo?“
Adnan je automatski odgovorio: „Posjetit ćemo.“ „Kad?“ „Uskoro.“ Kerim se nasmijao. „To govoriš otkad sam bio mali.“ Adnan ga je pogledao. Sin nije pokušavao biti bezobrazan. Samo je rekao činjenicu. „Znaš li da dedo svaki dan ide na autobusku stanicu?“ pitao je Kerim. Adnan se ukočio. „Ko ti je to rekao?“
„Tetka Fadila. Poslala je mami fotografiju.“ Amela je pokušala objasniti da nije željela praviti problem, ali Adnan je već gledao fotografiju na njenom telefonu. Na klupi je sjedio njegov otac, sitan u prevelikom kaputu, s rukama položenim na štap. Ispod fotografije Fadila je napisala: „Opet čeka.“
Adnan je sljedećeg jutra otkazao dva sastanka. Partneru je rekao da ga neće biti nekoliko dana. „Je li nešto hitno?“ pitao je čovjek. Adnan je zastao. „Jeste. Samo sam to kasno shvatio.“ Nije nazvao oca. Prvi put nakon mnogo godina želio je održati jedno obećanje bez najave.
Krenuo je s Amelom i Kerimom prema Bosni, ali zbog snijega i gužve na granici put je trajao mnogo duže nego što su planirali. Prenoćili su u Zagrebu, a narednog jutra stigli do Sarajeva.
Adnan je tamo donio neobičnu odluku. Umjesto da iznajme automobil i odvezu se direktno u selo, kupio je tri autobuske karte. Amela ga je pitala zašto. Adnan je samo odgovorio: „Jer sam mu rekao gdje ću izaći.“
Tog jutra Sulejman je ustao ranije nego obično. Obukao je košulju koju je čuvao za posebne prilike, iako nije bilo nikakvog posebnog razloga. Fadila mu je donijela hljeb i primijetila da pokušava očistiti stare cipele.
„Šta je danas?“ „Ništa.“ „Zašto si se sredio?“ „Dosadilo mi izgledati kao prosjak na stanici.“ U 9:05 izašao je iz kuće. Dan je bio hladan, ali vedar. Na klupi je sjedio sam. U 9:18 u daljini se pojavio autobus. Sulejman je, kao svakog jutra, ustao. Safet je tog dana vozio.
Kada je ugledao starca, nije odmah otvorio vrata. Pogledao je u unutrašnje ogledalo, zatim prema putnicima iza sebe i nasmiješio se. Autobus se zaustavio nekoliko centimetara bliže klupi nego inače.
Vrata su se otvorila.
Prvo je izašla jedna starija žena s torbom. Zatim student s ruksakom. Sulejman je pogledao prema unutrašnjosti i već počeo spuštati glavu.
Tada se na stepenicama pojavio muškarac od četrdeset i nešto godina.
U ruci je držao putnu torbu.
Sulejman se nije pomjerio.
Adnan je sišao s autobusa i spustio torbu na zemlju.
„Babo.“
Starac ga je samo gledao. Šest godina je zamišljao taj trenutak, ali sada kao da nije vjerovao vlastitim očima. Adnan je prišao nekoliko koraka.
„Rekao sam ti da ću izaći baš ovdje.“
Sulejmanove oči napunile su se suzama.
„Kasniš“, rekao je.
Adnan je počeo plakati.
„Znam.“
„Šest godina.“
„Znam, babo.“
Sulejman ga je zagrlio prije nego što je uspio reći bilo šta drugo. Safet je ostavio autobus nekoliko sekundi duže nego što je smio. Putnici su kroz prozore posmatrali starca koji je držao odraslog sina kao da se boji da će ponovo ući u autobus. Fadila je stajala nekoliko metara dalje i plakala.
A onda su se na vratima pojavili Amela i Kerim. Sulejman je pogledao unuka kojeg je posljednji put vidio kao dječaka. Kerim mu je prišao i rekao: „Dedo, ja sam Kerim.“ Starac je stavio obje ruke na njegovo lice. „Znam ko si“, odgovorio je. „Samo nisam znao koliko si narastao.“
Te večeri kuća je prvi put nakon mnogo godina bila puna glasova. Sulejman je nekoliko puta ustajao da donese hranu koju niko više nije mogao pojesti. Adnan je gledao oca kako se kreće po kuhinji i primjećivao sve ono što kamera telefona nikada nije pokazivala:
koliko mu drhte ruke, koliko sporije hoda, koliko je postao mršav. „Zašto mi nisi rekao da si ovako oslabio?“ pitao je. Sulejman je slegnuo ramenima. „Šta bih dobio time?“ „Došao bih.“ Starac ga je pogledao, ali nije želio povrijediti sina. „Možda.“ Adnan je spustio pogled. Znao je da otac ima pravo.
Narednog jutra u 9:05 Sulejman je ponovo obukao kaput. Adnan ga je zbunjeno pitao: „Kuda ćeš?“ „Na stanicu.“ „Ali ja sam ovdje.“ „Znam.“ „Koga onda čekaš?“ Sulejman se nasmijao.
„Nikoga. Samo sam navikao hodati.“ Adnan je obukao jaknu i krenuo s njim. Kerim im se pridružio. Kada je autobus stigao, Sulejman nije ustao. Prvi put nakon godina ostao je sjediti dok su putnici izlazili. Safet je spustio prozor. „Čika Sulejmane, ne gledaš ko je došao?“ Starac je pokazao prema sinu i unuku koji su sjedili pored njega. „Moj je stigao.“
Adnan se nije trajno vratio u selo. Imao je porodicu i posao u Austriji, a otac nije želio da zbog osjećaja krivice ruši život koji je izgradio. Ali više nije dopuštao da godine prolaze između dvije posjete. Dolazili su nekoliko puta godišnje. Kada nije mogao doći, zvao je svakog dana, makar razgovor trajao samo pet minuta.
Kerim je počeo dio ljeta provoditi kod djeda. Sulejman ga je učio cijepati drva, kositi travu i igrati šah. Jednom je Adnan ocu rekao: „Babo, žao mi je zbog svih onih jutara kada si čekao uzalud.“ Sulejman je odmahnuo glavom. „Nisu sva bila uzalud.“ „Kako nisu?“ Starac se nasmiješio. „Jednog jutra si došao.“
Adnan tu rečenicu nikada nije zaboravio. Shvatio je da ljudi koje volimo ponekad dugo opraštaju naše odsustvo, pronalaze opravdanja za nas i govore da razumiju koliko smo zauzeti.
Ali njihovo strpljenje nije dokaz da imamo beskonačno vremena. Jednog dana stolica na stanici može ostati prazna. Telefon može zazvoniti, a s druge strane više neće biti glasa koji pita kada dolazimo. Adnan je imao sreću da se vratio dok je njegov otac još mogao ustati s klupe, zagrliti ga i tiho reći da kasni.
A u selu su još dugo prepričavali jutro kada se autobus zaustavio pred starim Sulejmanom i kada je, nakon godina gledanja nepoznatih lica kako izlaze kroz ista vrata, konačno ugledao ono zbog kojeg je dolazio svakog dana.
Od tog jutra više nije odlazio na stanicu da čeka sina. Ponekad bi tamo otišao samo prošetati, sjeo na istu klupu i gledao autobus kako prolazi. Kada bi ga neko pitao zašto se smiješi, odgovorio bi: „Čovjek može dugo čekati nekoga koga voli. Ali još je bolje reći mu da dođe prije nego što čekanje postane jedino što ti je ostalo.“
KRAJ