Godinama su govorili da je stari domar običan i nevažan čovjek. Kada je umro, na njegovoj sahrani pojavili su se ljudi iz cijele Bosne. Tada je otkriveno da je više od četrdeset godina anonimno plaćao školske užine djeci koja su dolazila gladna u školu, a nijedno od njih nije znalo kome duguje svoje djetinjstvo.
U malom bosanskom gradu pod obroncima planine Majevice nalazila se stara osnovna škola koju su generacije učenika jednostavno zvale „stara škola“. Zgrada nije bila velika niti posebno lijepa. Zidovi su nosili tragove vremena, drveni podovi su škripali pri svakom koraku, a školsko zvono bilo je toliko staro da su se mještani šalili kako zvoni još od vremena njihovih djedova. Ipak, u toj školi odrastale su hiljade djece, a gotovo svi su se, kada bi ih neko pitao čega se najviše sjećaju iz školskih dana, prvo sjetili čovjeka kojeg gotovo niko nije ozbiljno primjećivao.
Zvao se Husein Avdić.
Bio je školski domar.
Već četrdeset dvije godine dolazio je prvi u školu i posljednji odlazio kući. U pet sati ujutro otključavao bi kapiju, naložio peći tokom zime, očistio snijeg ispred ulaza, popravio pokvarene brave, zamijenio sijalice, zakucao klimave klupe i zalio cvijeće koje je sam posadio u školskom dvorištu. Djeca su ga voljela jer je uvijek u džepu nosio šaku bombona, ali odrasli su ga uglavnom doživljavali kao običnog domara koji samo radi svoj posao.
Neki su čak znali reći:
„Šta ćeš, Huso je cijeli život ostao samo domar.“
Te riječi nikada ga nisu vrijeđale.
Samo bi se blago nasmiješio i nastavio raditi.
Živio je sam u maloj kući na kraju grada. Supruga Amira umrla je još prije dvadeset godina, a djece nisu imali. Primao je skromnu platu i nikada nije vozio automobil. Svakog jutra u školu je dolazio starim biciklom koji je više puta sam popravljao nego što je bio u voznom stanju. Nosio je istu izblijedjelu radnu jaknu, iste čizme i uvijek pažljivo zakrpljene rukavice.
Ljudi su mislili da živi veoma skromno jer nema novca.
Istina je bila potpuno drugačija.
Sve je počelo još davne 1983. godine.
Jednog hladnog novembarskog jutra Husein je primijetio dječaka iz trećeg razreda kako za vrijeme velikog odmora sjedi sam u hodniku dok su ostala djeca jela užinu. Prišao mu je i pitao zašto nije otišao u školsku kuhinju. Dječak je dugo šutio, a zatim tiho rekao:
„Mama kaže da danas nemamo za užinu. Nije strašno… sačekaću ručak kod kuće.“
Te riječi pogodile su Huseina više nego što je iko mogao zamisliti.
Istog dana otišao je kod direktorice škole i zamolio da anonimno plati dječakovu užinu.
Ali nije stao na tome.
Rekao je:
„Ako ikada primijetite još neko dijete koje dolazi gladno, samo mi recite. Nemojte nikome govoriti ko plaća.“
Direktorica je mislila da će to trajati nekoliko dana.
Trajalo je više od četrdeset godina.
Svakog mjeseca Husein bi odmah nakon plate dolazio u računovodstvo škole.
Dio novca ostavljao je u posebnoj koverti.
Na koverti nikada nije pisalo njegovo ime.
Samo jedna kratka rečenica:
„Za djecu koja ne smiju biti gladna.“
Direktori su se mijenjali.
Nastavnici odlazili u penziju.
Računovođe dolazile nove.
Ali svi koji bi saznali za tajnu obećavali su Huseinu da je nikada neće otkriti.
On je imao samo jedan uslov.
„Ako dijete sazna ko plaća, više neću davati novac.“
Govorio je da glad nikada ne smije postati razlog zbog kojeg će se neko osjećati manje vrijednim od svojih drugova.
Godinama je plaćao užine.
Jednom djetetu.
Nekad troje.
Nekad desetoro.
Bilo je godina kada je više od dvadeset učenika svakodnevno jelo zahvaljujući njegovoj anonimnoj pomoći.
Da bi imao dovoljno novca, odrekao se gotovo svega.
Nikada nije kupio novi namještaj.
Nije išao na more.
Nije renovirao kuću.
Bicikl je vozio skoro trideset godina.
Kada bi mu neko rekao da treba misliti i na sebe, samo bi odgovorio:
„Ja sam već ručao. Neka sada jedu oni koji tek rastu.“
U ladici svog malog radnog stola držao je debeli plavi rokovnik.
Ljudi su mislili da unutra zapisuje kvarove po školi.
Ali na njegovim stranicama nije bilo ni jednog popravljenog prozora niti pokvarenog radijatora.
Pisala su samo godišta.
I broj djece.
1983 – 1 dijete.
1987 – 4 djece.
1994 – 18 djece.
2002 – 11 djece.
2015 – 9 djece.
Na posljednjoj stranici napisao je samo jednu rečenicu:
„Gladno dijete ne može sanjati velike snove.“
Niko osim direktorice nije znao za taj rokovnik.
Godine su prolazile.
Djeca su završavala školu.
Odlazila na fakultete.
Postajala doktori, profesori, zanatlije, policajci, medicinske sestre i inženjeri.
Nijedno od njih nije znalo ko je plaćao njihove užine.
Mislili su da škola ima neki fond.
Ili da opština pomaže.
Husein nikada nije želio da istina izađe na vidjelo.
Govorio je da dobro djelo vrijedi samo onda kada ga niko ne vidi.
Ali vrijeme nije štedjelo ni njega.
Jednog proljeća, dok je popravljao oluk na školskoj zgradi, osjetio je jak bol u grudima.
Kolege su odmah pozvale Hitnu pomoć.
Ljekari su ga uspjeli stabilizovati.
Savjetovali su mu da ode u penziju.
On se samo nasmiješio.
„Još ima djece koja dolaze gladna.“
Nastavio je raditi.
Sve do jedne hladne januarske zore.
Domar koji je četrdeset dvije godine prvi otključavao školu toga jutra nije došao.
Direktor je otišao do njegove kuće.
Pronašao ga je kako mirno sjedi u staroj fotelji.
Kao da je samo zaspao.
Cijeli grad bio je tužan.
Ali svi su mislili da će na njegovoj sahrani biti samo porodica, kolege i nekoliko bivših učenika.
Međutim…
na dan dženaze prema malom mezarju počele su pristizati kolone automobila iz Sarajeva, Tuzle, Mostara, Bihaća, Zenice, Travnika i Banje Luke.
Ljudi su dolazili iz cijele Bosne.
Niko nije znao zašto.
A onda je direktor škole u Huseinovoj ladici pronašao plavi rokovnik…
i jedno zapečaćeno pismo.
Kada je direktor škole otvorio staru ladicu u Huseinovom radnom stolu, pronašao je debeli plavi rokovnik i zapečaćenu kovertu na kojoj je drhtavim rukopisom bilo napisano: „Otvoriti tek kada mene više ne bude.“ U kancelariji je zavladala potpuna tišina. Direktor, računovođa i dvije nastavnice pažljivo su otvorili pismo. Na prvoj stranici Husein je napisao: „Ako čitate ove redove, znači da sam konačno završio svoju posljednju smjenu. Molim vas samo jedno – nemojte žaliti za mnom. Žalite samo ako u školi ikada ponovo bude dijete koje će gledati drugove kako jedu, a samo sjediti gladno.“ Direktor je zastao jer mu se glas prelomio. Nastavio je čitati tek nakon nekoliko trenutaka. „U plavom rokovniku nisu zapisani kvarovi koje sam popravljao. Tamo su zapisana djeca koja nikada nisu smjela saznati da im neko plaća užinu. Ako su danas odrasli pošteni ljudi, onda je svaki dinar koji sam odvojio vrijedio više od bilo čega što sam mogao kupiti sebi.“
Zatim su otvorili rokovnik. Svaka stranica predstavljala je jednu školsku godinu. Nisu bila zapisana imena djece, jer Husein nije želio da ih iko jednog dana prepozna. Umjesto toga stajali su samo brojevi. „1983 – jedno dijete.“ „1986 – troje.“ „1993 – petnaest.“ „1994 – osamnaest.“ „2001 – deset.“ „2017 – sedmoro.“ Na kraju svake godine nalazila se kratka rečenica. „Ove godine nijedno dijete nije preskočilo veliki odmor.“ Ili: „Jedna djevojčica prvi put uzela dvije kifle jer je jednu odnijela mlađem bratu.“ Direktor je polako sabrao brojeve. U četrdeset dvije godine Husein je anonimno platio više od hiljadu školskih užina. Ne nekoliko desetina. Ne nekoliko stotina. Više od hiljadu dječjih obroka koje niko nije znao kome duguje.
Na posljednjoj stranici rokovnika nalazilo se još jedno pismo. „Nikada nisam bio bogat čovjek. Ali znam kako izgleda gladno dijete. Kada sam imao devet godina, moj otac je mjesecima bio bolestan. Jednog jutra učitelj mi je krišom dao komad hljeba i rekao da nikome ne govorim od koga je. Nikada nisam saznao njegovo ime, ali sam obećao sebi da ću jednog dana vratiti taj dug. Nisam ga mogao vratiti njemu, pa sam ga vraćao drugoj djeci.“ U kancelariji više niko nije mogao sakriti suze. Ljudi koji su godinama radili s Huseinom shvatili su da su svakodnevno prolazili pored čovjeka koji je u tišini mijenjao živote, a da o tome nije izgovorio ni jednu jedinu riječ.
Na dan dženaze razlog zbog kojeg su automobili pristizali iz cijele Bosne postao je jasan. Među okupljenima su bili ljekari, profesori univerziteta, policijski inspektori, advokati, vatrogasci, vojnici, medicinske sestre, poduzetnici i učitelji. Mnogi od njih nisu se međusobno poznavali. Tek kada je direktor pročitao Huseinovo pismo, počeli su shvatati da ih povezuje ista uspomena. Jedan čovjek u skupom odijelu prišao je mikrofonu i rekao: „Ja sam danas hirurg u Sarajevu. Kao dijete nisam imao novca za užinu. Svakog velikog odmora u kuhinji bi me čekao sendvič. Govorili su mi da je to školski fond. Danas prvi put saznajem ko je zapravo bio taj fond.“ Za njim je ustala žena iz Mostara. Kroz suze je ispričala kako je njena majka sama odgajala troje djece i da bi bez tih obroka često ostajali gladni do večeri. Jedan profesor iz Tuzle rekao je da je upravo zahvaljujući toj užini mogao ostati na nastavi jer bi u suprotnom odlazio kući od gladi. Jedan po jedan izlazili su ljudi različitih godina, različitih zanimanja i različitih gradova, ali svi su završavali gotovo istim riječima: „Nisam znao da cijelo djetinjstvo dugujem Huseinu.“
Na kraju obraćanja direktor je podigao plavi rokovnik i rekao: „Ovaj čovjek nikada nije tražio priznanje. Zato mu ga ni danas nećemo odati aplauzom. Najveća zahvalnost biće ako nijedno dijete u ovoj školi više nikada ne bude gladno.“ U tom trenutku jedna bivša učenica, danas uspješna privrednica, prišla je porodici i rekla da želi osnovati trajni fond za školsku užinu. Za njom su odmah ustali i drugi. Doktor je obećao godišnju donaciju. Advokat je ponudio stipendije. Poduzetnik je preuzeo troškove školske kuhinje. Za manje od jednog sata prikupljeno je dovoljno sredstava da se godinama finansiraju obroci za svako dijete kojem budu potrebni. Fond je dobio ime „Husein Avdić – Nijedno dijete gladno.“
Nekoliko mjeseci kasnije u školi je obnovljena stara prostorija pored kuhinje. Na zidu nije visjela velika spomen-ploča niti Huseinova bista. Stajala je samo njegova fotografija na kojoj se smiješi u staroj radnoj jakni, držeći metlu u jednoj i ključ škole u drugoj ruci. Ispod fotografije nalazila se njegova posljednja poruka iz pisma: „Ako dijete nije gladno, lakše će vjerovati da može postati ono što sanja.“ Svako dijete koje bi dolazilo po užinu moglo je pročitati te riječi, ali niko nije morao znati ko je dobio besplatan obrok. Huseinovo pravilo ostalo je sačuvano – pomoć nikada nije smjela postati razlog za stid.
Godinama kasnije mnogi bivši učenici dovodili su svoju djecu u istu školu. Prije prvog školskog dana zastali bi pored Huseinove fotografije i ispričali im priču o čovjeku koji nije predavao matematiku, historiju ili bosanski jezik, a ipak je mnoge naučio najvažnijoj životnoj lekciji. Govorili su im da se veličina čovjeka ne mjeri titulom, bogatstvom niti funkcijom, nego brojem ljudi kojima je pomogao, a da za to nikada nije tražio zahvalnost.
Tek tada je cijela Bosna shvatila koliko su pogriješili kada su godinama govorili da je Husein bio „samo domar“. Dok su drugi vidjeli čovjeka koji popravlja brave, mijenja sijalice i čisti školsko dvorište, on je u tišini čuvao nešto mnogo važnije – dostojanstvo djece koja nisu imala šta jesti. Nije im dao samo sendvič ili kiflu. Dao im je osjećaj da su jednaki svojim drugovima, da ne moraju skrivati glad i da mogu sanjati velike snove kao i svi ostali. A upravo zbog toga njegovo ime nije ostalo zapisano samo u školskim knjigama, nego u životima hiljada ljudi koji su tek nakon njegove smrti saznali da je čovjek kojeg su svi smatrali nevažnim, cijelog života bio njihov tihi čuvar djetinjstva.
KRAJ.