Kada je pedesetdevetogodišnja udovica Hava Muminović jednog hladnog martovskog jutra povela svoju jedinu kozu niz blatnjavi put prema pijaci u Gračanici, komšije su mislile da joj je ponestalo novca. Koza po imenu Bjelka bila je posljednja životinja koju je zadržala nakon smrti muža Salema.
Davala joj je dovoljno mlijeka za nju, nešto sira za djecu kada dođu i povremeno nekoliko maraka kada bi višak prodala komšinicama. Hava nije živjela dobro, ali nije gladovala. Zato se ljudi još više začudiše kada se istog popodneva vratila bez koze, a već narednog jutra njena komšinica Selma Dedić sa sedmogodišnjim sinom Arminom krenula je prema Tuzli, gdje je dječak trebao na zakazani zahvat.
Selma je sedmicama skupljala novac za put, dodatne pretrage, lijekove i troškove koje nije mogla odgoditi. Sam medicinski zahvat bio je organizovan kroz zdravstveni sistem i Hava nije mogla „kupiti operaciju“, kako je selo kasnije prepričavalo, ali porodici je nedostajao novac za sve ono što se nakupilo oko liječenja. Selmin muž Jasmin radio je povremeno na građevini i upravo je ostao bez posla.
Kada je Hava čula da Selma razmišlja da odgodi termin jer nema dovoljno za odlazak i ostale troškove, nije sazvala selo niti pravila akciju. Prodala je Bjelku i donijela Selmi sedam stotina maraka.
„Kad se dijete vrati zdravo, kupit ćemo drugu kozu“, rekla je. Selma je uzela novac tek kada joj je Hava zaprijetila da će ga ostaviti pred vratima. Armin se nakon liječenja oporavio, život je nastavio dalje, a Selma je narednih petnaest godina u sebi nosila uvjerenje da Havi duguje nešto što nikada neće moći vratiti.
Hava je, međutim, već nekoliko mjeseci kasnije počela žaliti zbog jedne stvari — ne zato što je pomogla Arminu, nego zato što je prodala životinju prije nego što je smislila kako će nadomjestiti mlijeko i mali prihod koji joj je donosila. Nije željela da Selma to zna. Kada bi je komšinica pitala treba li joj nešto, Hava bi odgovarala da joj ništa ne treba.
Selma i Jasmin su nakon Arminovog oporavka pokušavali vraćati novac u malim iznosima, ali Hava nije uzimala. Jednom je Selma ostavila pedeset maraka ispod stolnjaka, a Hava joj ih je sljedećeg jutra ubacila kroz prozor kuhinje. Posvađale su se toliko glasno da su ih komšije čule s puta. „To nije bio kredit“, rekla je Hava.
„Ali ja ne mogu živjeti kao da nije bilo ništa“, odgovorila je Selma. „Onda živi kao da je bilo nešto. Samo nemoj od mene praviti banku.“ Na kraju su prestale razgovarati o novcu. Jasmin je kasnije pronašao stabilniji posao u Lukavcu, Selma je počela raditi u školskoj kuhinji, a Armin je odrastao kao i druga djeca — škola, fudbal, prve svađe, loše ocjene, dobre ocjene, srednja škola.
Hava je kupila dvije kokoši, proširila baštu i nikada više nije držala kozu. Kada bi neko spomenuo Bjelku, samo bi rekla: „Dobra je bila, ali tvrdoglava kao porez.“
Godine su prolazile i porodice su ostale bliske, ali Selma nikada nije potpuno prestala osjećati dug. Problem je bio što je svaku priliku da pomogne Havi pretvarala u pokušaj vraćanja stare usluge. Kada bi Havi trebalo prevesti vreću krompira, Selma bi insistirala da to uradi. Kada bi se pokvarila slavina, slala bi Jasmina.
Za Bajram bi donosila toliko hrane da bi Hava pola podijelila drugima. U početku joj je to bilo simpatično. Kasnije ju je počelo nervirati. Jednog dana, gotovo deset godina nakon Arminove operacije, Hava je izgubila strpljenje kada joj je Selma bez pitanja platila majstora koji je popravio oluk. Uzela je isti iznos iz kuće, otišla kod nje i spustila novac na sto.
„Prestani.“ Selma ju je zbunjeno gledala. „Šta sam uradila?“ „Deset godina pokušavaš platiti onu kozu.“ „Nije stvar u kozi.“ „Upravo jeste. Svaki put kada mi nešto treba, ti se ponašaš kao da se otvorio novi račun.“ Selmi su oči zasuzile. „Ti ne razumiješ. Da ti tada nisi…“ Hava ju je prekinula. „Razumijem bolje nego ti. Pomogla sam kad je trebalo. Da sam htjela da mi petnaest godina služiš zbog toga, ne bih ti pomogla. Prodala bih ti kozu na rate.“
Selma se tada prvi put naljutila na Havu. Nekoliko sedmica jedva su razgovarale. Upravo je ta svađa, koliko god neugodna bila, promijenila njihov odnos. Selma je počela shvatati da zahvalnost može postati teret kada čovjeku kojem želiš zahvaliti stalno poručuješ da je svaki njegov problem prilika da „naplati“ staro dobro djelo.
Počela je pomagati Havi samo kada bi je ova zaista zamolila ili kada je pomoć bila sasvim normalna među komšijama. Hava je zauzvrat prestala odbijati baš sve iz ponosa. Ako bi Selma išla automobilom u grad, otišla bi s njom. Ako bi Jasmin već popravljao svoju ogradu, dopustila bi mu da pričvrsti i njenu rasklimanu kapiju. Njihovo prijateljstvo prvi put nakon mnogo godina više nije izgledalo kao računovodstvo.
Armin je u međuvremenu završio srednju školu za kuhara. Nije postao doktor zbog vlastite operacije, kako su neki u selu očekivali kada su voljeli praviti uredne životne krugove. Nije ni postao bogataš. Volio je rad u kuhinji i nakon nekoliko sezona na Jadranu vratio se u Tuzlanski kanton, zaposlio u restoranu i kasnije preuzeo vođenje kuhinje manjeg motela.
Hava ga je zadirkivala da je kao dječak mrzio njen koziji sir, a sada ljudima naplaćuje tanjir sira kao da je zlato. Armin bi joj donosio začine ili kolač, ali nikada joj nije govorio da joj „duguje život“. Selma mu je tek kada je imao dvadeset dvije godine detaljno ispričala odakle je došao novac za troškove njegovog liječenja. Armin je bio zatečen.
Znao je da je kao dijete bio operisan i da im je Hava pomogla, ali nije znao da je prodala jedinu kozu. Sutradan je otišao kod nje i pitao: „Zašto mi nikad nisi rekla?“ Hava ga je pogledala kao da je pitanje besmisleno. „Šta sam trebala? Svakog rođendana da ti kažem: sretan rođendan, sjeti se Bjelke?“ Armin se nasmijao, ali je onda postao ozbiljan. „Mogu li nešto učiniti za tebe?“ „Možeš.“ „Šta?“ „Prestani me gledati kao da ću ti dati posljednju želju.“
Petnaest godina nakon prodaje koze, Hava je imala sedamdeset četiri godine. Još je živjela sama, ali joj je rad u bašti postajao sve teži. Jednog proljeća odlučila je prestati obrađivati najveći dio zemlje iza kuće. Selma je odmah predložila da Jasmin preore parcelu, Armin da plate nekoga, a Hava je sve odbila.
Htjela je samo nekoliko redova povrća blizu kuće. Ostatak zemlje ponudila je mladom bračnom paru iz susjedstva koji nije imao vlastitu parcelu. Selma je tada prvi put uspjela ne umiješati se. Samo je rekla: „Ako ti zatreba pomoć, reci.“ Hava ju je pogledala i zadovoljno klimnula. „E, sad si naučila.“
Ali nekoliko mjeseci kasnije dogodilo se nešto zbog čega je Selma ponovo osjetila stari nemir. Hava je pala na mokrim stepenicama ispred kuće i slomila ručni zglob. Nije bilo životne opasnosti, ali nekoliko sedmica nije mogla normalno kuhati, prati odjeću niti nositi drva. Njena djeca su dolazila koliko su mogla, a sin ju je nagovarao da privremeno ode kod njega. Hava je odbijala preseljenje, ali je prihvatila da joj se svakodnevne obaveze podijele između porodice i nekoliko komšija.
Selma je sada imala priliku preuzeti sve. Stara Selma bi vjerovatno kuhala tri obroka dnevno, čistila kuću i insistirala da nikome drugom ne dozvoli pomoći. Umjesto toga sjela je s Havinom kćerkom i dogovorila običan raspored. Jedan dan bi donijela ručak, drugi dan neko drugi. Armin bi jednom sedmično donio pripremljenu hranu. Komšinica Aida pomagala je oko veša. Hava je ostala uključena u odluke i nije se osjećala kao nečiji projekat.
Jednog popodneva Selma joj je donijela grah i sjela na kafu. Hava je, s rukom još u gipsu, pokušavala otvoriti teglu i na kraju je pružila Selmi.
„Evo, pomozi.“
Selma ju je otvorila bez komentara.
Hava ju je pogledala i nasmiješila se.
„Šta je?“ pitala je Selma.
„Ništa. Samo prije deset godina ne bih ti dala ni teglu da otvoriš.“
„A ja bih ti je otvorila i onda oprala cijelu kuhinju.“
Obje su se nasmijale.
Kada je gips skinut, Hava je ponovo postala samostalnija. Nije bilo velikog preokreta, iznenadnog bogatstva niti trenutka u kojem je Selma konačno „vratila“ vrijednost prodane koze. Upravo to je godinama morala naučiti: nije postojala jedna usluga dovoljno velika da zatvori račun, jer račun nikada nije ni postojao.
Jedne jeseni Armin je pozvao Havu i Selmu na ručak u motel gdje je radio. Nakon jela iz kuhinje je iznio malu dasku s nekoliko vrsta sira. Među njima je bio i koziji.
„Nemoj mi reći da je ovo zbog Bjelke“, rekla je Hava.
„Nije.“
Probala je komad i napravila ozbiljno lice.
„Bjelkin je bio bolji.“
„Naravno da jeste.“
Selma ih je gledala i smijala se. Poslije ručka izašli su na terasu. Armin je otišao nazad u kuhinju, a dvije žene ostale su same. Selma je nakon duge tišine rekla: „Znaš, ja taj dan nikada nisam zaboravila.“
„Znam.“
„Godinama sam mislila da moram nešto veliko uraditi da bih ti vratila.“
Hava je pogledala prema njoj.
„A sad?“
„Sad mislim da nisam trebala vraćati. Trebala sam zapamtiti.“
Hava je klimnula.
To joj je bilo dovoljno.
Selma zaista nije zaboravila dug. Samo je s vremenom prestala vjerovati da pripada Havi. Kada bi kasnije vidjela nekoga kome treba prevoz do bolnice, odnijela bi ga ako je mogla. Kada je mlada radnica u školskoj kuhinji jednom ostala bez novca pred kraj mjeseca, Selma joj nije držala govor o zahvalnosti nego joj je pomogla da premosti nekoliko teških dana. Nije pritom pričala o Havi niti o kozi.
Hava je to saznala tek mnogo kasnije.
I prvi put joj nije palo na pamet reći Selmi da joj ništa ne duguje.
Jer je konačno shvatila da Selma više ništa ne pokušava vratiti njoj.
Ono što je petnaest godina nosila kao dug pretvorila je u nešto drugo: sposobnost da prepozna trenutak kada nekome treba pomoć i da ne pita odmah šta će dobiti nazad.
Bjelke odavno nije bilo. Niko se više nije sjećao čovjeka koji ju je kupio na pijaci. Sedam stotina maraka potrošeno je u nekoliko dana na putovanja, preglede, lijekove i troškove oko liječenja jednog dječaka.
Ali ono što je Hava učinila nije nestalo kada je posljednja marka potrošena.
Godinama je živjelo u Selminoj zahvalnosti, ponekad preteškoj i nespretnoj, sve dok ona nije shvatila da neke dugove ne treba vraćati čovjeku od kojeg si ih dobio.
Ponekad ih vratiš životu.
Tako što jednog dana, kada pred tobom stoji neko kome je teško, uradiš ono što možeš.
Bez računa.
Bez obećanja.
I bez pitanja kada će ti biti vraćeno.
KRAJ