Najbogatiji čovjek u selu ostavio je cijelo imanje siromašnom komšiji. Tek na čitanju testamenta otkriven je razlog.
U malom bosanskom selu podno planine Čvrsnice živio je Osman Kadić, čovjek kojeg su svi nazivali najbogatijim u cijelom kraju. Posjedovao je više od stotinu hektara zemlje, dvije pilane, veliki voćnjak, desetine grla stoke i nekoliko kuća koje je iznajmljivao. Govorilo se da je mogao kupiti gotovo svaku njivu koja mu se svidi, ali nikada nije bio čovjek koji je bogatstvo pokazivao skupim automobilima ili luksuzom. I dalje je nosio stare gumene čizme, svakog jutra obilazio štale i prvi ustajao da nahrani životinje. Ipak, iza njegove skromnosti krila se jedna osobina koju su svi dobro poznavali – bio je nevjerovatno strog. Nije lako opraštao, nije trpio laž i uvijek je govorio da čovjek vrijedi onoliko koliko drži riječ. Imao je troje djece: sinove Adnana i Mirzu te kćerku Selmu. Svi su živjeli u gradovima, rijetko dolazili u selo i već godinama raspravljali o tome kako će jednog dana podijeliti očevu ogromnu imovinu. Osman nikada nije govorio o testamentu. Kada bi ga neko pitao kome će ostaviti sve što je stekao, samo bi odgovorio: „Onome ko je to zaradio, a ne onome ko misli da mu pripada.“
Na samom kraju sela živio je Ibrahim Hadžić, siromašni komšija kojeg je život malo kada mazio. Njegova kuća bila je stara i puna pukotina, zemlja koju je obrađivao jedva je mogla prehraniti njega i suprugu Ajšu, a jedini sin otišao je prije deset godina u Sloveniju i rijetko se javljao. Ibrahim nije imao mnogo, ali je imao ono što su svi u selu poštovali – poštenje. Nikada nije odbio pomoći komšiji. Kada bi nekome trebalo pokositi livadu, popraviti ogradu ili izvući traktor iz blata, Ibrahim bi prvi dolazio, ne tražeći ništa zauzvrat. Posebno je pomagao Osmanu. Iako je ovaj imao desetine radnika, Ibrahim bi često navečer svratio da vidi treba li još nešto završiti. Zimi je čistio snijeg oko Osmanove kuće, ljeti mu pomagao oko voćnjaka, a kada je Osman prije nekoliko godina slomio kuk, upravo je Ibrahim svakog jutra dolazio da ga odveze doktoru. Nikada nije uzeo ni marku za svoj trud. Kada bi mu Osman ponudio novac, odgovarao bi: „Komšija se ne plaća.“
Djeca najbogatijeg čovjeka nisu voljela Ibrahimovu blizinu. Posebno Adnan, koji je bio uvjeren da siromašni komšija pokušava pridobiti očevo povjerenje kako bi jednog dana dobio dio nasljedstva. Nekoliko puta otvoreno ga je vrijeđao, govoreći da se previše mota oko njihovog imanja. Ibrahim bi samo spustio glavu i otišao. Osman je jednom prilikom pred svima rekao sinu: „Da vrijediš koliko vrijedi Ibrahimova riječ, bio bih najsretniji otac u Bosni.“ Te riječi Adnan nikada nije zaboravio. Od tog dana odnos između njega i oca postao je još hladniji. Mirza je rijetko dolazio iz Sarajeva, a Selma je živjela u Mostaru i smatrala da se braća bez razloga svađaju. Nijedno od njih nije shvatilo zašto njihov otac toliko cijeni čovjeka koji nije imao gotovo ništa.
Jedne jeseni Osman se teško razbolio. Ljekari su ustanovili da mu je srce ozbiljno oslabjelo. Djeca su se odmah vratila u selo, ne toliko zbog brige koliko zbog straha da ne propuste posljednje razgovore o nasljedstvu. U kući su se gotovo svakodnevno vodile rasprave o tome ko će dobiti pilanu, ko zemlju, a ko voćnjake. Osman je sve to slušao u tišini. Jedino je Ibrahim nastavio dolaziti kao i ranije. Donosio je domaći hljeb, cijepao drva i sjedio sa Osmanom u dvorištu, pričajući o starim vremenima. Nikada nije spomenuo testament. Posljednje večeri prije smrti Osman ga je zamolio da ostane nasamo s njim. Razgovor je trajao skoro dva sata. Kada je Ibrahim izašao iz sobe, oči su mu bile pune suza. Osmanova djeca odmah su ga zasula pitanjima, ali je odgovorio samo jednom rečenicom: „Vaš otac je bio mnogo veći čovjek nego što ste ikada uspjeli vidjeti.“
Tri dana kasnije Osman je preminuo. Njegova dženaza okupila je ljude iz desetak okolnih sela. Poslije ukopa svi su očekivali da će se porodica ubrzo dogovoriti oko podjele ogromnog bogatstva. Međutim, notar je rekao da je Osman ostavio stroga uputstva i da se testament mora pročitati tek sedam dana nakon dženaze, u prisustvu cijele porodice, predstavnika opštine i nekoliko svjedoka koje je sam odabrao. Među tim svjedocima nalazio se i Ibrahim. Kada je stigao dan čitanja testamenta, velika dnevna soba bila je prepuna ljudi. Adnan i Mirza sjedili su uvjereni da će podijeliti očevu imovinu, dok je Selma očekivala da će barem porodična kuća ostati njoj. Ibrahim je stajao sasvim pozadi, spreman da ode čim se sve završi.
Notar je polako otvorio zapečaćenu kovertu i počeo čitati.
Prvih nekoliko redova bili su uobičajeni.
Zatim je zastao, pogledao prisutne i duboko udahnuo.
„Po posljednjoj volji Osmana Kadića“, rekao je, „cjelokupna imovina, uključujući zemlju, pilane, voćnjake, kuće i sve bankovne račune, ostavlja se…“
U prostoriji je zavladala potpuna tišina.
„…Ibrahimu Hadžiću.“
Adnan je skočio sa stolice.
Mirza je mislio da je notar pogriješio.
Selma je zaplakala od šoka.
A Ibrahim je problijedio toliko da se morao pridržati za zid.
Notar je zatim podigao još jednu zapečaćenu kovertu.
Na njoj je Osman svojim rukopisom napisao:
„Prije nego što me moja djeca proglase ludim, neka prvo saznaju istinu koju sam skrivao gotovo pedeset godina.“
U velikoj dnevnoj sobi zavladala je tišina kakvu niko nije mogao opisati. Adnan je bijesno ustao sa stolice, udario rukom o sto i povikao da testament mora biti lažan. Mirza je tražio od notara da odmah prekine čitanje i pozove sud, dok je Selma kroz suze gledala čas u Ibrahima, čas u očevu fotografiju na zidu. Ibrahim nije mogao izgovoriti ni riječ. Bio je blijed kao zid i nekoliko puta je pokušao vratiti kovertu notaru, govoreći da sigurno postoji neka greška. Međutim, notar je mirno izvadio drugi dokument ovjeren prije dvije godine i rekao da je Osman testament mijenjao tri puta, ali da je posljednja verzija uvijek ostajala ista. Na vrhu druge koverte stajala je poruka: „Ako moja djeca žele razumjeti ovu odluku, neka prvo saslušaju cijelu priču. Tek tada imaju pravo da me osuđuju.“ Notar je otvorio pismo i počeo čitati naglas.
Osman je u pismu opisao događaj koji se odigrao prije četrdeset osam godina, kada su on i Ibrahim bili mladići od dvadesetak godina. Tada nisu bili bogati ni siromašni. Radili su zajedno u šumi, sjekli drva i sanjali da jednog dana kupe vlastitu zemlju. Jednog zimskog dana krenuli su traktorom prema planini da dovezu građu. Na povratku je zbog poledice vozilo sletjelo niz strmu padinu. Traktor se prevrnuo i prikliještio Osmana ispod teškog točka. Ibrahim je uspio ispuzati iz olupine gotovo nepovrijeđen. Mogao je otići po pomoć, ali znao je da Osman neće preživjeti toliku hladnoću. Satima je golim rukama kopao smrznutu zemlju i kamenje kako bi podigao traktor dovoljno da izvuče prijatelja. Tokom tog pokušaja zadobio je teške povrede kičme i lijeve noge. Osman je preživio, ali Ibrahim više nikada nije mogao raditi teške fizičke poslove kao prije. Dok se Osman oporavio i kasnije izgradio posao, Ibrahim je zbog trajnih posljedica ostao bez prilike da zaradi ono što je nekada mogao.
Pismo se nastavilo još bolnijim riječima. Osman je priznao da nikada nije imao hrabrosti javno ispričati šta se dogodilo. Ljudi u selu vjerovali su da je njegovo bogatstvo rezultat napornog rada i dobrih poslovnih odluka. Malo ko je znao da je upravo Ibrahim prvi pronašao šumu koju su zajedno planirali kupiti. Novac koji su godinama štedjeli bio je zajednički. Međutim, poslije nesreće Ibrahim je sav svoj dio ušteđevine dao Osmanu uz samo jednu rečenicu: „Ako jedan od nas može nastaviti dalje, neka to budeš ti.“ Osman je tim novcem kupio prvu pilanu. Kasnije su došle druga pilana, zemlja, voćnjaci i sve ostalo. Svaki put kada bi pokušao vratiti novac ili prepisati dio imovine, Ibrahim bi odbio. Govorio je da nije pomagao zbog bogatstva nego zbog prijatelja. Upravo zato Osman nikada nije prestao osjećati dug koji nije mogao vratiti običnim novcem.
Dok je notar čitao dalje, Adnan je polako spuštao pogled. Najteži dio tek je slijedio. Osman je napisao da njegova djeca nikada nisu željela upoznati čovjeka koji ih je neprimjetno pratio kroz cijelo djetinjstvo. Kada je Adnan imao sedam godina i izgubio se u šumi, Ibrahim ga je pronašao prije policije. Kada je Mirza kao dječak pao u rijeku, upravo je Ibrahim skočio za njim i izvukao ga na obalu. Kada je Selma teško oboljela, Ibrahim je mjesecima krišom prodavao vlastite ovce kako bi Osman mogao platiti liječenje u Sarajevu. Nijedno od djece to nije znalo, jer je Ibrahim uvijek molio Osmana da im ništa ne govori. „Ne želim da me vaša djeca gledaju kao dobrotvora“, rekao mu je tada. „Neka imaju normalno djetinjstvo.“ Osman je u testamentu priznao da je upravo zbog te skromnosti Ibrahim za njega bio najveći čovjek kojeg je upoznao.
Zatim je notar otvorio posljednju kovertu. U njoj nije bilo samo pismo nego i stari ugovor iz 1978. godine. Na njemu su stajala dva potpisa – Osmanov i Ibrahimov. Ugovor je dokazivao da je prvu šumu, iz koje je nastalo cijelo Osmanovo bogatstvo, njih dvojica kupila zajedno. Međutim, nekoliko dana poslije nesreće Ibrahim je svoj udio bez ikakve naknade prepisao prijatelju. Na poleđini ugovora Osman je napisao: „Ljudi će misliti da sam sve stekao sam. Istina je da sam pola života živio od žrtve čovjeka kojem nikada nisam uspio vratiti ono što mi je dao.“ Ibrahim je tada ustao i pokušao vratiti testament. Rekao je da nikada nije želio tuđu imovinu i da će sve prepisati Osmanovoj djeci. Ali notar ga je zaustavio i pročitao posljednju Osmanovu želju. „Ako Ibrahim pokuša odbiti nasljedstvo, zamolite ga da pročita posljednju stranicu mog dnevnika.“
Na toj stranici Osman je napisao samo nekoliko redova. „Prijatelju moj, ako ovo čitaš, znači da me više nema. Znam da ćeš pokušati vratiti sve mojoj djeci. Nemoj. Oni će dobiti dovoljno – moje prezime, moje uspomene i ono što sam ih naučio, ili nisam uspio naučiti. Ti primi ovo ne kao poklon, nego kao dug koji ti vraćam skoro pola vijeka prekasno. Ako ga odbiješ, otići ću sa ovog svijeta kao najveći dužnik.“ Ibrahim nije mogao zadržati suze. Prvi put nakon mnogo godina glasno je zaplakao. Prišao je Osmanovoj fotografiji i tiho rekao: „Opet si tvrdoglav, kao i uvijek.“
Narednih dana cijelo selo pričalo je samo o testamentu. Međutim, najveće iznenađenje tek je uslijedilo. Ibrahim nije prodao ni jednu njivu, ni jednu kuću niti pilanu. Umjesto toga okupio je Adnana, Mirzu i Selmu i rekao da će ispuniti posljednju Osmanovu želju do kraja. Osnovao je porodičnu zadužbinu koja je nosila ime „Osman i Ibrahim“. Polovina prihoda od pilana svake godine odlazila je za školovanje siromašne djece, liječenje bolesnih i pomoć porodicama koje nisu mogle same obrađivati zemlju. Drugu polovinu ravnopravno je podijelio Osmanovoj djeci, uz jedan uslov – da svake godine zajedno zasade najmanje pedeset novih stabala u očevom voćnjaku.
Tek tada su Osmanova djeca shvatila da im otac nije oduzeo nasljedstvo.
Pokušao im je ostaviti nešto mnogo vrjednije od zemlje i novca.
Pokazao im je da se pravo bogatstvo ne mjeri hektarima, pilanama niti bankovnim računima.
Mjeri se čovjekom koji je spreman žrtvovati vlastiti život da bi spasio prijatelja, a zauzvrat nikada ne zatraži ništa.
KRAJ.