Na starom bunaru svako jutro pojavljivala se svježa ruža. Niko u selu nije znao ko je ostavlja.
Selo Gornje Vrilo, smješteno među zelenim brežuljcima centralne Bosne, bilo je poznato po starom kamenom bunaru koji je stajao na malom trgu još od vremena Austro-Ugarske. Generacije su se okupljale oko njega, zahvatale vodu, pričale priče i dogovarale poslove. Ali posljednjih četrdeset godina bunar više niko nije koristio. Voda je odavno presušila, kameni rub se počeo kruniti, a opština je nekoliko puta predlagala da ga sruši i na tom mjestu napravi mali park. Ipak, stariji mještani svaki put su se usprotivili, ne zato što su znali neku posebnu priču, nego zato što su osjećali da bunar pripada selu isto koliko i stara džamija ili škola. Prava misterija počela je prije dvadeset pet godina. Svakog jutra, tačno prije izlaska sunca, na kamenom rubu bunara pojavljivala se jedna svježa crvena ruža. Nije bilo važno da li je padala kiša, snijeg ili gusta magla. Ruža je uvijek bila tu, bez ijedne kapi rose na laticama, kao da ju je neko tek donio. Kada bi ljudi ustali, pronašli bi je na istom mjestu. Do večeri bi uvenula, a narednog jutra pojavila bi se nova. Niko nikada nije vidio osobu koja ih ostavlja.
U početku su ljudi mislili da se neko šali. Djeca su nekoliko puta pokušala dežurati cijelu noć sakrivena iza obližnjih stabala, ali bi ih roditelji uvijek odveli kući prije zore. Mladići su jedne zime odlučili ostati do jutra, zapalili vatru i sjedili nekoliko metara od bunara. U jednom trenutku ih je iznenada obavila gusta magla. Kada se razišla, ruža je već stajala na kamenu, iako su se zaklinjali da niko nije prošao pored njih. Priča je postala dio seoskih legendi. Jedni su tvrdili da ružu ostavlja žena koja je izgubila voljenog čovjeka, drugi su govorili da je bunar uklet, a treći su vjerovali da neko na taj način čuva uspomenu na davno zaboravljeni događaj. Jedini čovjek koji nikada nije želio razgovarati o tome bio je osamdesetdvogodišnji Mehmed Delić. Svakog jutra prolazio bi pored bunara, pogledao ružu nekoliko sekundi i nastavio svojim putem. Kada bi ga neko pitao šta misli o toj misteriji, odgovarao bi samo: „Neke tajne vrijede više dok šute.“
Mehmed je živio sam u staroj kući na kraju sela. Supruga mu je umrla prije petnaest godina, a jedini sin Adis odavno se preselio u Njemačku. Dolazio je rijetko, uglavnom da obiđe oca i nagovori ga da proda kuću. Mehmed je uvijek odbijao. Govorio je da neće otići dok se ne ispuni obećanje koje je dao prije mnogo godina. Adis nije razumio o čemu govori. Bio je uvjeren da je otac, poput mnogih starijih ljudi, počeo živjeti u uspomenama. Tokom posljednje posjete primijetio je nešto neobično. U očevom dvorištu rasla je samo jedna vrsta cvijeća – crvene ruže. Bilo ih je na desetine. Kada je pitao zašto ne posadi nešto drugo, Mehmed se samo nasmiješio i rekao: „Sve ostalo jednom uvene. Ruže pamte.“ Ta rečenica ostala je Adisu u mislima, ali joj nije pridavao veliki značaj.
U isto vrijeme u selo se vratila Lejla, mlada profesorica historije koja je u Sarajevu radila na istraživanju zaboravljenih lokalnih priča. Željela je napisati knjigu o legendama bosanskih sela, ali nije vjerovala u natprirodne priče. Smatrala je da iza svake legende postoji stvarni događaj koji je vrijeme pretvorilo u mit. Kada je čula za bunar i ružu, odmah je počela razgovarati sa najstarijim mještanima. Većina nije znala ništa korisno. Jedino je stara Rabija spomenula da se prije više od četrdeset godina na tom mjestu dogodila velika nesreća, ali nije znala detalje. Rekla je samo da se poslije tog dana selo zauvijek promijenilo. Kada je Lejla pokušala pronaći zapis u opštinskoj arhivi, ustanovila je da nedostaju upravo dokumenti iz te godine. Kao da ih je neko namjerno uklonio.
Sljedećeg jutra Lejla je ustala prije zore i sakrila se iza stare lipe nedaleko od bunara. Satima je vladala potpuna tišina. Nebo je tek počelo svijetliti kada je gusti oblak magle prekrio trg. Lejla nije skidala pogled sa bunara. Bila je sigurna da će ovoga puta vidjeti osobu koja ostavlja ružu. Međutim, magla je trajala svega nekoliko sekundi. Kada se razišla, na kamenom rubu već je ležala svježa crvena ruža. Nije vidjela nikoga. Dok je prilazila bunaru da bolje pogleda cvijet, primijetila je nešto što ranije niko nije zapazio. Ispod ruže nalazio se mali komadić papira, pažljivo presavijen toliko sitno da ga je bilo gotovo nemoguće primijetiti. Na njemu je bilo ispisano samo nekoliko riječi:
„Još nisam ispunio obećanje.“
Lejla je sakrila papirić prije nego što su ostali mještani stigli na trg. Rukopis joj je djelovao poznato, ali nije mogla odrediti odakle. Otišla je pravo Mehmedu i zamolila ga da pogleda poruku. Čim je otvorio papir, lice mu je potpuno problijedjelo. Ruke su mu zadrhtale toliko da je jedva uspio vratiti cedulju. Prvi put nakon mnogo godina nije pokušao izbjeći razgovor.
„Odakle ti ovo?“ upitao je promuklim glasom.
Kada mu je Lejla objasnila gdje ga je pronašla, starac je dugo šutio, a zatim rekao:
„Mislio sam da više nikada neće ostaviti poruku. Samo ružu.“
Lejla je osjetila da je konačno pronašla čovjeka koji zna istinu.
Ali prije nego što je stigla postaviti novo pitanje, pred Mehmedovu kuću zaustavio se crni automobil sa njemačkim tablicama.
Iz njega je izašao nepoznati stariji čovjek sa štapom u ruci.
U rukama je nosio buket od dvadeset pet crvenih ruža.
Čim je ugledao Mehmeda, izgovorio je samo jednu rečenicu:
„Došao sam jer je vrijeme da otvorimo bunar.“
Mehmed je nekoliko trenutaka nijemo gledao čovjeka koji je stajao ispred njegove kapije. Buket od dvadeset pet crvenih ruža drhtao je u njegovim rukama, baš kao i štap na koji se oslanjao. Lejla je primijetila da se dvojica staraca gledaju kao ljudi koji se nisu sreli pola života, a ipak jedan drugoga prepoznaju bez ijedne izgovorene riječi. Nakon duge tišine Mehmed je polako prišao, zagrlio nepoznatog čovjeka i tiho rekao: „Mislio sam da više nikada nećeš doći, Stjepane.“ Starac je spustio glavu i odgovorio: „Predugo sam bježao. Ali više nemam pravo na šutnju.“ Lejla je ostala zbunjena. Nikada nije čula za čovjeka po imenu Stjepan, a još manje je razumjela kakve on ima veze sa bunarom i ružama koje su se godinama pojavljivale na njegovom kamenom rubu.
Sjeli su u Mehmedovo dvorište, a Stjepan je izvadio staru kožnu torbu. Iz nje je pažljivo izvadio požutjelu fotografiju na kojoj su bila četvorica mladića i jedna djevojka. Fotografija je nastala upravo pored starog bunara prije više od četrdeset godina. Mehmed je bio jedan od mladića. Pored njega stajao je nasmijani Stjepan, a između njih djevojka sa dugom crnom kosom i ružom u rukama. Na poleđini fotografije pisalo je ime Amina. Stjepan je duboko uzdahnuo i počeo pričati priču koju su njih dvojica skrivala gotovo pola vijeka. Te davne godine njih petoro bili su nerazdvojni prijatelji. Amina je radila kao učiteljica u seoskoj školi i sanjala da jednog dana otvori biblioteku za djecu. Svakog proljeća sadila je crvene ruže oko bunara, govoreći da će ljudi jednog dana zaboraviti njeno ime, ali neće zaboraviti cvijeće. Međutim, jedne kišne večeri dogodila se tragedija koja je promijenila sve.
Te noći Amina se nije vraćala kući iz škole. Cijelo selo ju je tražilo danima. Policija je zaključila da je vjerovatno otišla u drugi grad ili se utopila u nabujaloj rijeci. Nikada nije pronađeno ni tijelo ni bilo kakav trag. Ljudi su polako prestali govoriti o njoj, ali Mehmed i Stjepan nisu vjerovali službenoj priči. Nekoliko dana nakon njenog nestanka, dok su pokušavali očistiti bunar od granja koje je donijela oluja, pronašli su Amininu maramu zakačenu za kamen duboko ispod površine. Kada su se spustili niže, otkrili su da bunar nije bio običan bunar. Ispod njega se nalazio zazidani prolaz koji je vodio prema starom podzemnom skloništu iz Drugog svjetskog rata. U skloništu su pronašli tragove borbe, razbijenu lampu i Amininu školsku torbu. Ali nje nije bilo. Istog dana prišao im je tadašnji predsjednik mjesne zajednice i zaprijetio da će završiti u zatvoru ako ikome ispričaju šta su vidjeli. Tvrdio je da je sklonište vojni objekat i da država preuzima slučaj. Od tada je prolaz ponovo zazidan, a bunar zatvoren.
Lejla je pažljivo slušala, ali jedna stvar joj nije bila jasna. „Kakve veze imaju ruže?“ upitala je. Mehmed je pogledao prema bunaru koji se vidio kroz krošnje drveća. „Obećali smo Amini da ćemo je pronaći ili da ćemo joj svakog proljeća donositi ružu dok god ne saznamo istinu. Svako jutro jedna ruža bila je znak da nismo odustali.“ Stjepan je dodao da su prvih petnaest godina ruže ostavljali njih dvojica naizmjenično. Kasnije je zbog bolesti i odlaska u Njemačku mogao dolaziti samo jednom godišnje, ali je Mehmed nastavio sam. Kako su godine prolazile, selo je zaboravilo zašto se ruže pojavljuju i od obećanja je nastala legenda. Papirić koji je Lejla pronašla ispod posljednje ruže bio je prva poruka nakon dvadeset pet godina. Mehmed ga je ostavio jer je znao da se Stjepan konačno vraća i da je došlo vrijeme da ispune posljednji dio obećanja – da ponovo otvore bunar.
Istog popodneva okupilo se nekoliko mještana, među njima i imam, sveštenik iz susjednog sela, vatrogasci i policija. Bunar je pažljivo očišćen, a stari kameni poklopac podignut dizalicom. Nakon gotovo četiri sata rada uspjeli su otvoriti zazidani prolaz koji je bio skriven više od četiri decenije. Hodnik je vodio do male podzemne prostorije ispunjene vlagom. Na zidu su još uvijek visjeli zahrđali nosači za lampe. U jednom uglu nalazio se stari drveni sanduk. Kada su ga otvorili, unutra su pronašli Amininu školsku torbu, dnevnik, nekoliko dječijih sastava i metalnu kutiju punu dokumenata. Ali najveći šok uslijedio je kada je Lejla otvorila posljednju svesku. To nije bio školski dnevnik.
Bio je to Aminin lični dnevnik.
Na posljednjim stranicama opisala je kako je slučajno otkrila da pojedini ugledni ljudi iz sela godinama krijumčare djecu preko granice koristeći napuštene ratne prolaze ispod bunara. Planirala je sve prijaviti policiji, ali je znala da je prate. Posljednja rečenica bila je nedovršena:
„Ako mi se nešto dogodi, neka Mehmed i Stjepan nikada ne prestanu tražiti istinu, jer čovjek kojem sam najviše vjerovala zapravo je…“
Rečenica se tu prekidala.
U sanduku nije bilo ostatka dnevnika.
Neko je istrgao posljednje stranice.
Tada je policajac koji je pregledao prostoriju glasno pozvao ostale.
Iza kamenog zida pronašao je mali metalni sef.
Na njemu je bio ugraviran datum Amininog nestanka.
A ključ od tog sefa visio je na lancu oko vrata čovjeka koji je cijelo vrijeme stajao među okupljenim mještanima i pretvarao se da prvi put čuje ovu priču.
KRAJ.