Kada je iz seoske zadruge u malom mjestu nedaleko od Kladnja nestala metalna kasa sa 18.400 maraka, gotovo niko nije pitao ko je posljednji vidio novac. Ljudi su prvo pitali gdje je sedamdesetogodišnja udovica Hava Mehić. Novac je bio prikupljen za popravku vodovoda koji je snabdijevao četrdesetak domaćinstava, a kasa je nestala tokom noći iz kancelarije uz skladište.
Hava je prethodnog dana tamo čistila prostorije za 25 maraka, kao što je radila dva puta sedmično posljednje tri godine. Živjela je od male porodične penzije u trošnoj kući na kraju sela, dugovala je 430 maraka za struju i nekoliko dana ranije pitala vlasnika prodavnice može li namirnice platiti nakon penzije. Za mnoge je to bilo dovoljno. „Ko je drugi znao gdje stoji kasa?“
govorili su pred prodavnicom. „Žena nema ni za drva.“ Do podneva se više nije govorilo da je Hava možda uzela novac. Govorilo se da ga je uzela. Niko još nije znao da će iste večeri početi padati gust snijeg i da će se do jutra na bijeloj cesti pojaviti tragovi koji će voditi od zadruge ravno prema imanju najbogatijeg čovjeka u selu.
Hava je za krađu saznala kada su joj na vrata došla dvojica članova odbora zadruge. Nisu bili policajci i nisu imali pravo pretresati kuću, ali ponašali su se kao da je presuda već donesena. Predsjednik odbora, pedesetšestogodišnji Refik Smajlović, pitao ju je je li prethodnog dana ulazila u malu kancelariju. „Jesam. Čistila sam.“
„Jesi li vidjela kasu?“ „Jesam. Bila je ispod stola dok sam brisala prašinu.“ Refik je pogledao drugog muškarca kao da je upravo dobio priznanje. Hava je to primijetila. „Ako hoćeš pitati jesam li uzela pare, pitaj.“ Refik je spustio glas. „Jesi li?“ „Nisam.“ „Hava, svi znamo da ti je teško.“ Starica se uspravila.
„Teško mi je već petnaest godina. Da sam zbog toga počela krasti, pola sela bi do sada bilo prazno.“ Refik joj je rekao da će slučaj prijaviti policiji, što je ionako morao učiniti. Hava je samo odgovorila: „I treba.“ Ali kada su muškarci otišli, vidjela je kroz prozor tri komšinice kako stoje na cesti i gledaju prema njenoj kući.
Najglasniji među onima koji su zahtijevali da se „odmah sve riješi“ bio je šezdesetdvogodišnji Fahrudin Kreso, vlasnik pilane, dvije prodavnice građevinskog materijala i najveće kuće u selu. Upravo je on držao najveći privatni udio u zadruzi i za novi vodovod uplatio 6.000 maraka. Na sastanku u mjesnoj zajednici govorio je da nema smisla tražiti komplikovano objašnjenje.
„Vrata nisu razvaljena, prozor nije razbijen. Neko je znao gdje je novac.“ Kada je neko rekao da Hava tvrdi da nije kriva, Fahrudin je odgovorio: „Naravno da tvrdi.“ Njegov ton je bio dovoljan da se priča proširi. Do večeri je neko Havi ostavio kesu s dvije vekne hljeba pred kapijom.
Na papiru je pisalo: „Vrati tuđe pa nećeš trebati tuđu milostinju.“ Hava je kesu odnijela u prodavnicu i ostavila je na pultu. „Daj nekome kome treba“, rekla je. „Meni ovaj hljeb ne bi prošao kroz grlo.“
Policija iz Kladnja stigla je istog dana. Pregledali su prostoriju, razgovarali s članovima odbora i uzeli snimke s dvije nadzorne kamere. Problem je bio što kamera iznad zadnjeg ulaza nije radila gotovo mjesec dana, a prednja je snimala samo glavni parking. Brava na zadnjim vratima nije bila razvaljena.
Kancelarija se zaključavala običnim ključem, a kopije su imali Refik, blagajnik zadruge Miralem i Fahrudin jer je njegova firma povremeno koristila skladište. Hava nije imala ključ.
Tokom čišćenja vrata su joj otključavali zaposleni. Ta činjenica trebala je usporiti glasine, ali nije. Ljudi su tvrdili da je mogla ostaviti prozor otvoren ili sakriti se u skladištu. Policajac koji je razgovarao s Havom jasno joj je rekao da trenutno nema dokaza protiv nje. Selo je, međutim, već imalo svoju istragu.
Te noći temperatura je naglo pala i počeo je gust snijeg. Do ponoći je prekrio stare tragove na cestama i dvorištima. Oko pet ujutro snijeg je prestao. Prvi je prema zadruzi krenuo četrdesetdvogodišnji poštar Senad, jer je iza zgrade ostavio službeni kombi nakon što prethodne večeri nije mogao uzbrdo. Kada je prišao zadnjem ulazu, primijetio je nešto neobično.
Preko potpuno svježeg snijega prolazili su tragovi uskih automobilskih guma. Vozilo je tokom noći došlo do zadnje strane skladišta, kratko stajalo, a zatim se vratilo istim putem. Pored tragova guma vidjeli su se otisci jedne osobe u dubokim čizmama.
Senad nije dirao ništa. Nazvao je Refika, a zatim policiju. Dok su čekali, pogledom je pratio tragove. Vodili su uskim makadamskim putem iza pilane. Nekoliko stotina metara dalje skretali su kroz sporednu kapiju velikog ograđenog imanja Fahrudina Krese.
Za manje od sat vremena pola sela znalo je za tragove. Ovoga puta niko nije išao ispred Havine kuće. Ljudi su stajali uz cestu i gledali prema Fahrudinovoj vili. Ali policija je odmah upozorila da tragovi sami po sebi ne dokazuju ko je vozio niti zašto je vozilo bilo kod zadruge. Fahrudin je imao pilanu i skladišta u blizini. Njegova vozila često su prolazila tim putem.
Kada su ga pitali je li neko tokom noći izlazio s njegovog imanja, rekao je da nije. „Svi kamioni su parkirani.“ Policajac je pogledao tragove. Nisu bili od kamiona. Bili su od manjeg terenskog vozila. U garaži su pronašli Fahrudinov tamni terenac, ali njegove gume imale su drugačiji dezen. Činilo se da trag vodi do bogataševog imanja, ali ne i do njegovog automobila.
Tada je Fahrudin prvi put postao nervozan.
Na njegovom imanju nije živio samo on. U manjoj kući iza garaže stanovao je njegov tridesetjednogodišnji nećak Kerim, koji je posljednje dvije godine vodio dio administracije pilane. Kerim je imao stari terenac koji je prethodnog mjeseca navodno prodao čovjeku iz Sarajeva. Vozila nije bilo u dvorištu. Kada ga je policija nazvala, rekao je da se nalazi kod prijatelja u Tuzli.
Međutim, prijatelj je potvrdio da Kerim nije bio kod njega. Fahrudin je tada promijenio priču. Priznao je da je nećak prethodne večeri došao kući oko dva sata iza ponoći, mokar i blatnjav, ali je tvrdio da nije pitao gdje je bio. Policija je pregledala pomoćnu garažu i pronašla četiri zimske gume naslonjene uz zid. Dezen je na prvi pogled odgovarao tragovima u snijegu. To još nije bilo dovoljno za konačan zaključak, ali je bilo dovoljno da se istraga potpuno udalji od Have.
Istog popodneva Kerim se sam pojavio u policijskoj stanici s advokatom. Tvrdio je da nije ukrao kasu. Priznao je, međutim, da je noću bio kod zadruge. To je otvorilo još veće pitanje: zašto? Kerim je nekoliko mjeseci vodio evidenciju o nabavci materijala za Fahrudinovu pilanu. U isto vrijeme napravio je ozbiljne privatne dugove zbog neuspjelog pokušaja trgovine polovnim mašinama.
Dugovao je više od 30.000 maraka ljudima od kojih je posuđivao novac. Znao je da se u zadruzi privremeno nalazi gotovina za vodovod jer je prisustvovao sastanku na kojem je Fahrudin uplatio svoj dio. Imao je pristup rezervnom ključu koji je Fahrudin držao u kancelariji pilane. Ali Kerim je i dalje tvrdio da je u skladište otišao iz drugog razloga — navodno po dokumentaciju koju je tamo ranije ostavio.
Policija nije prihvatila objašnjenje bez provjere. Nekoliko kilometara od sela pronađen je njegov stari terenac skriven u napuštenoj garaži koju je koristio jedan poznanik. U vozilu nije bilo kase. Ali u prtljažniku je pronađen komadić plave industrijske boje i metalna opiljka. Kasa iz zadruge bila je plava i na jednom rubu već oštećena.
Nakon toga pregledani su objekti na Fahrudinovom imanju. U zaključanoj prostoriji iza garaže pronađen je alat za rezanje metala i nekoliko poderanih plavih komadića lima. Fahrudin je bio zaprepašten. Prostoriju je koristio Kerim za popravke mašina. Tek nakon detaljne pretrage pronađen je i novac — ne u Fahrudinovoj kući, nego u praznom rezervoaru stare poljoprivredne prskalice iza pomoćnog objekta.
Veći dio od 18.400 maraka još je bio unutra. Kerim je na kraju priznao krađu. Planirao je uzeti novac, kasu razrezati i dijelove kasnije odvesti među metalni otpad. Kada je počeo padati snijeg, shvatio je da će vozilo ostaviti tragove. Pokušao je terenac skloniti prije jutra, ali tragovi su već ostali.
Fahrudin nije učestvovao u krađi. To je istraga kasnije jasno pokazala. Njegova najveća krivica bila je drugačija: čovjek koji je pred cijelim selom najglasnije govorio da je Hava vjerovatno kriva nije ni pomislio da bi lopov mogao biti neko iz njegove vlastite kuće. Kada je policija vratila najveći dio novca zadruzi, Fahrudin je otišao Havi. Našao ju je iza kuće kako cijepa sitne komade drveta za potpalu.
„Hava.“
Nije se okrenula.
„Došao sam da razgovaramo.“
„Ako si došao tražiti pare, nema ih ovdje.“
Fahrudin je spustio pogled.
„Zaslužio sam to.“
Hava je ostavila sjekiru.
„Ne. Ti si zaslužio da ti kažem ono što si ti meni trebao reći: ne znam šta se dogodilo dok ne vidim dokaz.“
Fahrudin nekoliko trenutaka nije mogao odgovoriti.
„Pogriješio sam.“
„Nisi pogriješio kad si sumnjao“, rekla je. „Pogriješio si kad si sumnju počeo prodavati kao istinu.“
Sljedeće nedjelje održan je sastanak zadruge. Refik je želio samo kratko obavijestiti ljude da je novac pronađen i da Hava nema nikakve veze s krađom. Fahrudin je insistirao da prvi govori. Pred gotovo šezdeset ljudi rekao je da je upravo on najviše doprinio tome da se Hava javno osudi prije završetka istrage. Nije pokušavao opravdati nećaka niti sebe.
„Govorio sam da siromaštvo daje motiv“, rekao je. „A nisam pogledao čovjeka kojem su ključevi bili dostupni u mojoj vlastitoj kući.“ Hava je sjedila u zadnjem redu. Nije izgledala zadovoljno niti osvetnički. Kada su ljudi počeli prilaziti da joj se izvinjavaju, samo je ponavljala: „Dobro je. Samo sljedeći put sporije pričajte.“
Ali posljedice nisu nestale jednim izvinjenjem. Hava je prestala čistiti zadrugu. Refik joj je ponudio veću dnevnicu da se vrati, ali odbila je. „Tri godine sam čistila vaše podove. Jedan dan je bio dovoljan da pomislite da sam čistila i kasu.“ Umjesto toga počela je nekoliko puta sedmično pomagati u kuhinji male pekare koju je držala njena rođaka.
Nije zarađivala mnogo više, ali tamo se osjećala mirnije. Fahrudin joj je jednom ponudio da plati njen dug za struju. Hava je to odbila. „Izvinjenje koje moraš platiti nije izvinjenje.“ Umjesto toga predložila mu je nešto drugo: ako zaista želi popraviti štetu, neka pomogne zadruzi da uvede sistem u kojem više nikada 18.000 maraka neće noću stajati u običnoj metalnoj kasi.
Tako su i učinili. Uplate za vodovod ubuduće su išle direktno preko računa, gotovina se nije držala preko noći, ključevi su evidentirani, a neispravna kamera popravljena je. Nije to bila velika moralna revolucija. Bila je to obična promjena pravila koja je trebala postojati i prije krađe.
Vodovod je nekoliko mjeseci kasnije obnovljen, a seljani su konačno dobili stabilniji pritisak vode. Hava nije željela nikakvu posebnu zahvalnicu. Kada je Refik predložio da joj javno zahvale jer je „dostojanstveno podnijela nepravdu“, odgovorila je: „Nemojte mi davati zahvalnicu zato što nisam ukrala.“
Naredne zime pao je prvi veliki snijeg. Senad, isti poštar koji je godinu ranije primijetio tragove, prolazio je kraj Havine kuće i zatekao je kako čisti prilaz. Zaustavio se.
„Hava, sjećaš li se onih tragova?“
„Kako ne bih.“
„Da te nije bilo strah da neće pronaći pravog lopova?“
Starica se naslonila na lopatu.
„Jeste.“
„A šta bi onda uradila?“
Hava je nekoliko sekundi gledala prema bijeloj cesti.
„Ništa posebno. Nastavila bih govoriti istinu.“
Senad se nasmiješio. „Tvrdoglava si.“
„Kad nemaš novca, sine, ponekad ti je ime jedino što imaš. Onda ga moraš čuvati.“
Te zime Fahrudin je nekoliko puta prošao pored njene kuće. Više nije pokušavao kupiti oprost. Jednom joj je samo pomogao pomjeriti težak džak uglja do šupe. Drugi put joj je donio račun koji je greškom završio kod njega.
Njih dvoje nisu postali prijatelji, ali su naučili normalno razgovarati. Kerim je odgovarao za ono što je učinio, a njegov stric ga nije pokušao spasiti koristeći novac ili poznanstva. Hava je upravo to smatrala prvim dokazom da je Fahrudin nešto zaista naučio.
U selu se još godinama prepričavalo kako su tragovi u svježem snijegu vodili od opljačkane zadruge prema kući najbogatijeg čovjeka. Ljudi su voljeli taj dio priče jer je zvučao kao da je sama zima pokazala prstom prema krivcu.
Ali Hava ih je uvijek ispravljala.
„Snijeg nije pokazao ko je lopov“, govorila je. „Samo je pokazao gdje treba nastaviti tražiti.“
Jer najbogatiji čovjek nije bio kriv zato što je bio bogat, kao što ni siromašna udovica nije bila kriva zato što nije imala novca.
Prava nepravda dogodila se mnogo prije nego što su pronašli ukradenu kasu — onog trenutka kada je gotovo cijelo selo odlučilo da je siromaštvo dovoljan dokaz protiv žene koja se nije mogla braniti ničim osim vlastitom riječju.
A onda je preko noći pao snijeg.
I na čistoj bijeloj površini ostalo je ono što glasine nikada nisu imale:
trag.
KRAJ