Kad je gazda pred desetak radnika bacio njenu motiku na zemlju i rekao: „Ako ti je malo četrdeset maraka, idi pa zaradi više negdje drugo“, četrdesetdvogodišnja Munevera Delić nije zaplakala. Samo je pogledala prema blatnjavim gumenim čizmama, podigla svoju staru torbu i krenula preko njive prema cesti.
Bio je kraj augusta, sunce je već peklo iznad sela nedaleko od Gradačca, a iza nje su ostali redovi paprike koje je prethodnih devet sati brala na imanju Hamdije Šabića, jednog od najvećih proizvođača povrća u tom kraju. Munevera nije tražila milostinju. Tog jutra pitala je može li joj Hamdija povećati dnevnicu za pet maraka tokom naredne dvije sedmice jer je njen šesnaestogodišnji sin Tarik trebao kupiti knjige i pribor za novu školsku godinu.
„Drugima plaćaš četrdeset pet kad je najveća berba“, rekla mu je tiho. Hamdija se uvrijedio što je radnica pred drugima spomenula tu razliku. „Moja je njiva, moje su dnevnice.“ Munevera je odgovorila: „Jeste. Zato sam i pitala vas.“ Tada je uzeo njenu motiku i bacio je kraj puta. „Onda više ne moraš pitati.“ Nekoliko žena spustilo je pogled.
Munevera je otišla bez svađe, ali je tog dana u kući imala samo dvadeset tri marke, pola vreće brašna i sina koji je vjerovao da majka već ima novac za njegove knjige. Ni ona ni Hamdija nisu mogli znati da će osamnaest godina kasnije, jednog hladnog novembarskog jutra, upravo Tarik stati pred Hamdijina vrata. Ali neće doći da mu vrati poniženje.
Munevera je ostala sama sa sinom kada je Tariku bilo sedam godina. Njen muž Senad otišao je raditi u Hrvatsku i nekoliko mjeseci kasnije poginuo u saobraćajnoj nesreći. Iza njega nije ostala ušteđevina. Kuća u kojoj su živjeli pripadala je Senadovim roditeljima, pa su Munevera i Tarik mogli ostati, ali sve drugo morala je stvarati iz početka.
Nije imala završenu srednju školu niti stalno zaposlenje. Od proljeća do kasne jeseni radila je u poljoprivredi: jagode, luk, paprika, šljiva, kukuruz, krompir. Zimi je čistila kuće, pomagala u jednoj pekari i povremeno čuvala starije ljude. Tarik je rano shvatio da se u njihovoj kući novac ne troši prije nego što se tri puta razmisli.
Bio je odličan učenik i posebno je volio biologiju i hemiju. Želio je upisati srednju poljoprivrednu školu, smjer koji je bio povezan s biljnom proizvodnjom i zaštitom usjeva. Munevera se tome čak nasmijala. „Ja cijeli život pokušavam da te izvučem iz njive, a ti hoćeš dobrovoljno nazad.“
Tarik joj je odgovorio: „Neću raditi isto što i ti.“ Munevera se pravila uvrijeđena. „A šta fali mom poslu?“ „Ništa. Samo hoću znati zašto jednoj biljci nešto fali prije nego što je bacimo.“ Upravo su mu za tu školu trebale knjige zbog kojih je majka tražila pet maraka veću dnevnicu.
Nakon što ju je Hamdija izbacio, Munevera nije sinu rekla šta se dogodilo. Sljedećeg jutra otišla je sedam kilometara dalje i pronašla posao kod starijeg bračnog para koji je imao voćnjak. Plaćali su manje, ali joj nisu dugovali. Knjige je kupila polovnim putem oglasa, a dvije koje nije mogla pronaći Tarik je nekoliko mjeseci posuđivao od školskog druga.
Tek mnogo kasnije saznao je zbog čega je majka izgubila posao. Nije reagovao kako je očekivala. Nije rekao da će jednog dana Hamdiji pokazati. Samo je pitao: „Zašto si tražila više zbog mojih knjiga?“ Munevera je odgovorila: „Jer sam mislila da moj rad vrijedi isto kao rad ljudi kojima je plaćao više.“
„A da knjige nisu trebale?“ „Opet bih imala pravo pitati.“ Ta rečenica promijenila je način na koji je Tarik pamtio događaj. Godinama nije razmišljao o majci kao o ženi koja je molila za novac. Pamtio ju je kao radnicu koja je tražila pošteniju cijenu svog rada i bila kažnjena zato što se usudila pitati.
Tarik je nakon srednje škole studirao agronomiju u Sarajevu. Dio troškova pokrivao je stipendijom, dio sezonskim poslovima, a Munevera mu je slala koliko je mogla. Nakon fakulteta nije se vratio u selo kao vlasnik velike kompanije. Prvo je radio za malu poljoprivrednu apoteku, obilazio proizvođače i slušao njihove probleme.
Kasnije je prešao u stručnu službu koja je sarađivala s proizvođačima voća i povrća. Najviše ga je zanimalo ono što se dešavalo s tlom. Godinama intenzivne proizvodnje, previše đubriva, pogrešno navodnjavanje i stalno ponavljanje istih kultura na istim parcelama ostavljali su posljedice koje mnogi primijete tek kada prinos počne padati.
Tarik je nastavio dodatne stručne obuke i s vremenom postao čovjek kojeg su zvali kada biljke izgledaju zdravo, a prinos ipak iz godine u godinu slabi. Nije obećavao ljudima da će jednim preparatom riješiti problem. Uzimao je uzorke, pregledao evidenciju, pitao šta je na parceli sijano prethodnih godina i često vlasnicima govorio ono što nisu željeli čuti: da će oporavak zemlje koštati vrijeme, promjenu navika i ponekad manju zaradu u jednoj sezoni kako bi izbjegli veći gubitak kasnije.
Za to vrijeme Hamdijino imanje nastavilo je rasti. Njegova paprika i krastavac završavali su kod otkupljivača širom zemlje, postavio je nekoliko plastenika i kupio dodatne parcele. Ali Hamdija je stario. Njegov sin Jasmin preuzeo je najveći dio posla i pokušavao proizvodnju voditi drugačije.
Uveo je preciznije evidencije, analize i ugovore, ali neke stare navike nije mogao brzo promijeniti. Tri godine zaredom na jednoj od najboljih parcela imali su sve veće probleme. Biljke su u početku izgledale dobro, a onda bi dio korijena propao, prinos opao i troškovi zaštite rasli. Promijenili su dobavljača sadnica. Nije pomoglo.
Promijenili su preparate. Problem se vraćao. Jedan stručnjak im je rekao da naprave detaljniju analizu tla i promijene plodored, ali Hamdija je odbio izgubiti sezonu. „Na toj zemlji paprika raste trideset godina“, govorio je. „Neće mene sad zemlja učiti poslu.“ Sljedeće godine izgubili su gotovo trećinu očekivanog roda na problematičnom dijelu imanja.
Jasmin je tada preko jednog otkupljivača dobio broj stručnjaka koji je radio s nekoliko proizvođača u Posavini i sjeveroistočnoj Bosni. Nazvao je, objasnio problem i dogovorio obilazak. Nije znao ništa o njegovoj porodici. Kada se jednog novembarskog jutra pred Hamdijinom kućom zaustavio običan bijeli automobil i iz njega izašao četrdesetogodišnji muškarac s torbom za uzorkovanje, Hamdija ga nije odmah prepoznao.
Tarik je prepoznao njega. Starac je bio pogrbljeniji, kosa gotovo potpuno bijela, ali glas isti. „Vi ste inženjer Delić?“ pitao je. „Jesam.“ Hamdija ga je nekoliko sekundi gledao. „Čiji si ti?“ Tarik nije pokušao izbjeći odgovor. „Muneverin.“ Hamdija je problijedio. Jasmin je pogledao prvo oca, zatim Tarika. „Poznajete se?“ Hamdija nije odgovorio. Tarik je mirno rekao: „Moja majka je nekada radila ovdje.“ Tek tada je Hamdija shvatio ko stoji pred njegovim vratima.
Atmosfera u kući postala je toliko neugodna da je Jasmin predložio da odmah odu na parcelu. Tarik je radio kao da nikakva prošlost ne postoji. Uzeo je uzorke s nekoliko mjesta, fotografisao korijen biljaka koje su sačuvali, pregledao rezultate ranijih analiza i pitao šta je prethodnih godina uzgajano
. Nije mogao dati konačan odgovor na njivi. Poslao je uzorke na dodatnu analizu i nekoliko dana kasnije vratio se s preporukama. Problem nije imao jedan uzrok. Tlo je bilo iscrpljeno intenzivnim korištenjem, postojali su pokazatelji ozbiljnog pritiska zemljišnih patogena, a način navodnjavanja na jednom dijelu dodatno je pogoršavao stanje.
Tarik je predložio da najproblematičniju površinu naredne sezone ne koriste za istu kulturu, da uvedu odgovarajući plodored i pokrovne usjeve, poprave odvodnju i prestanu nasumično povećavati količine preparata. Hamdija je pogledao troškove i odmah rekao: „To znači manje paprike sljedeće godine.“ Tarik je odgovorio: „Da.“ „A šta ako ništa ne uradimo?“
„Možda ćete kratkoročno ubrati nešto više. A možda ćete problem dodatno proširiti. Ne mogu vam obećati tačan ishod. Mogu vam reći šta pokazuju nalazi.“
Nakon sastanka Jasmin je izašao po dokumente, a Hamdija je ostao sam s Tarikom. Starac je nekoliko puta otvorio usta prije nego što je konačno rekao: „Sjećaš li se mene?“ „Sjećam.“ „I onoga s tvojom majkom?“ „Sjećam i toga.“ Hamdija je spustio pogled. „Mislio sam da ćeš odbiti doći kad čuješ moje ime.“
Tarik je zatvorio fasciklu. „Nisam znao čije je imanje kad je poziv stigao.“ „A kad si vidio?“ „Tad sam već bio ovdje zbog problema koji treba pregledati.“ Hamdija je tiho rekao: „Izbacio sam je zbog pet maraka.“ Tarik ga je ispravio: „Niste je izbacili zbog pet maraka.
Izbacili ste je jer je pitala zašto njen rad vrijedi manje.“ Hamdija nije pokušao braniti sebe. „Bio sam drugačiji čovjek.“ „Možda.“ „Ne vjeruješ?“ Tarik je slegnuo ramenima. „Ne znam vas dovoljno da bih znao.“
Te zime Hamdija i Jasmin prihvatili su većinu preporuka. Prva sezona nije bila spektakularna. Na dijelu zemlje namjerno su smanjili intenzitet proizvodnje, pa je ukupni prihod bio niži nego u njihovim najboljim godinama. Hamdija se nekoliko puta žalio da „plaća da ništa ne sadi“, ali Jasmin je ostao dosljedan.
Nakon dvije godine stanje na problematičnim parcelama počelo se popravljati. Troškovi nekih tretmana pali su, a proizvodnja postala stabilnija. Tarik ih je obilazio samo kada je bilo potrebno. Nije postao Hamdijin prijatelj niti čovjek koji mu je spasio cijelo imanje jednim savjetom. Bio je stručnjak kojeg su uredno plaćali za posao.
Ali Hamdiju je nešto drugo mučilo. Jednog proljetnog jutra pitao je Tarika gdje živi Munevera. „U istoj kući.“ „Mogu li otići?“ Tarik ga je pogledao. „To morate pitati nju.“ Hamdija je nekoliko dana kasnije sam pokucao na njena vrata. Munevera je sada imala šezdeset godina. Još je držala baštu i nekoliko kokoši, ali više nije išla u teške nadnice.
Kada je ugledala Hamdiju, odmah ga je prepoznala. „Šta vam treba?“ pitala je. „Ništa.“ „Onda ste rijedak gost.“ Hamdija je skinuo kapu. „Došao sam zbog onoga prije mnogo godina.“ Munevera ga je pustila da govori stojeći na pragu. Rekao joj je da je se često sjetio tek nakon što je i sam počeo zavisiti od radnika kojih je svake godine bilo sve manje.
Priznao je da je ljudima određivao različite dnevnice prema tome koliko misli da mogu tražiti, a ne samo prema poslu koji rade. „Tebi sam mogao dati tih pet maraka“, rekao je. „Znam“, odgovorila je. „Zato je boljelo.“
Hamdija joj je ponudio kovertu. Munevera nije pružila ruku. „Šta je to?“ „Ne znam ni ja. Možda ono što ti dugujem.“ Munevera je odmahnula glavom. „Dnevnicu ste mi platili za taj dan. Ostalo ne možete platiti poslije dvadeset godina.“ Hamdija je spustio kovertu. „Kako onda da ispravim?“ „Meni nikako.“
„Pa šta da uradim?“ Munevera je pogledala prema njegovom automobilu. „Koliko žena sad radi kod vas?“ „Zavisi od sezone. Dvadeset, trideset.“ „Onda sljedeći put kad neka od njih pita koliko vrijedi njen dan, nemojte joj baciti motiku.“ Hamdija je dugo šutio. Zatim je vratio kovertu u džep i rekao: „Pošteno.“
Sljedeće sezone Jasmin je na imanju uveo jasnu dnevnicu za iste vrste poslova, evidenciju radnih sati i unaprijed dogovorene dodatke za duže dane u vrhuncu berbe. Hamdija se u početku bunio da „od njive prave kancelariju“, ali nije zaustavio promjene. Jednog dana radnica po imenu Alma prišla je Jasminu i rekla da je ponuđena naknada za posebno težak posao preniska.
Hamdija je stajao nekoliko metara dalje. Jasmin je već krenuo objašnjavati cijenu, ali Hamdija ga je prekinuo. „Prvo saslušaj šta žena govori.“ Alma nije dobila sve što je tražila, ali su razgovarali i dogovorili drugačiju naknadu za taj posao. Tarik nikada nije saznao za taj trenutak. Nije ni morao.
Godinama kasnije Munevera je jednom pitala sina kako se osjećao kada je prvi put stao pred Hamdijina vrata. Očekivala je da će spomenuti zadovoljstvo, pravdu ili makar nervozu. Tarik je rekao: „Bilo mi ga je malo žao.“ „Njega?“ začudila se. „Da. Cijeli život je vjerovatno mislio da je moć to što može nekome reći da napusti njegovu njivu.
A onda je ostario i shvatio koliko puta čovjek mora pokucati na tuđa vrata jer nešto ne zna, ne može ili mu neko treba.“ Munevera se nasmiješila. „Dobro. Samo nemoj previše filozofirati. Jesi li mu naplatio analizu?“ „Jesam.“ „Onda je sve u redu.“
Hamdija je umro nekoliko godina kasnije. Na njegovoj sahrani Tarik je stajao među mnogim ljudima iz kraja. Nije došao zato što je zaboravio šta se dogodilo njegovoj majci. Došao je zato što je posljednjih godina vidio čovjeka koji je makar pokušao promijeniti dio onoga što je radio pogrešno.
Nakon sahrane Jasmin mu je rekao da je otac u staroj bilježnici u kojoj je nekada vodio dnevnice na posljednjoj stranici zapisao samo jednu rečenicu: „Ne određuj čovjekovu cijenu prema tome koliko mu je teško da ode.“ Tarik nije tražio bilježnicu niti je od te rečenice napravio porodičnu relikviju. Bilo mu je dovoljno što je Hamdija konačno razumio ono što je Munevera znala još onog dana kada je podigla torbu i napustila njegovu njivu.
Jer priča nikada nije bila o pet maraka. Pet maraka je tada značilo nekoliko školskih knjiga, ali poniženje je nastalo zato što je jedan bogat čovjek vjerovao da siromašna žena nema pravo pregovarati o vrijednosti vlastitog rada.
Godinama kasnije njen sin zaista je pokucao na njegova vrata. Imao je znanje koje je Hamdiji bilo potrebno i mogao je iskoristiti taj trenutak da starcu vrati svaku riječ koju je nekada uputio njegovoj majci. Nije to učinio.
Kada ga je Munevera pitala zašto, Tarik joj je dao odgovor koji ju je nasmijao.
„Zato što si me školovala da budem bolji od onoga što nam se dogodilo, a ne da jednog dana postanem čovjek koji će to isto uraditi nekome drugom.“
Munevera ga je pogledala, odmahnula glavom i rekla: „E, onda knjige ipak nisu bile skupe.“
KRAJ