Kada je deset bijelih vozila jednog septembarskog jutra skrenulo s glavne ceste i polako krenulo uskim putem prema staroj kući sedamdesetogodišnjeg Huseina Bećirovića, ljudi u malom selu iznad Maglaja izašli su pred kapije misleći da se dogodila neka nesreća. Na prva dva vozila nalazili su se diskretni znakovi zdravstvene ustanove, iza njih su išla još četiri bijela kombija, nekoliko automobila i malo dostavno vozilo.
Kolona se zaustavila upravo pred Huseinovom kućom, čiji je krov još bio prekriven različitim komadima crijepa, a drvena ograda nagnuta prema putu. Husein je u tom trenutku sjedio na niskoj stolici i čistio grah. Kada su se vrata prvog automobila otvorila i iz njega izašla žena u tamnoplavom kostimu, nekoliko sekundi je nije prepoznao.
Tek kada je skinula naočale i nasmiješila se, ustao je toliko naglo da mu je posuda s grahom pala na zemlju. „Amina?“ izgovorio je. Žena je prišla i zagrlila ga. Bila je to njegova jedina kćerka, danas četrdesetogodišnja doktorica Amina Bećirović, koja je prije skoro dvadeset godina napustila selo da bi završila školovanje. Husein je znao da će doći tog vikenda.
Nije znao da će doći s kolonom vozila, medicinskim osobljem i ljudima koje nikada ranije nije vidio. Komšije su već šaptale da se Amina očigledno obogatila i da je došla ocu kupiti novu kuću. Husein je pogledao kćerku i tiho pitao:
„Šta si ovo dovela?“ Amina se nasmiješila. „Nešto što je počelo na tvojoj posljednjoj njivi.“ Husein je tada prestao skupljati prosuti grah, jer je dobro znao na koju njivu misli. Deset godina ranije upravo je zbog nje skoro prestao razgovarati s pola svoje familije.
Nakon smrti supruge Nermine, Husein je sam podizao Aminu. Imao je četiri manja komada zemlje, nekoliko ovaca i staru kuću koju je naslijedio od roditelja. Nije bio čovjek koji je mogao ostaviti veliku imovinu, ali dok je Amina bila dijete, u kući nikada nije nedostajalo osnovnog. Problem je počeo kada je završila srednju školu kao jedna od najboljih učenica i rekla ocu da želi studirati medicinu u Sarajevu.
Husein joj je odmah odgovorio: „Ako si primljena, ideš.“ Tek nekoliko mjeseci kasnije shvatio je koliko će ga ta rečenica koštati. Stanovanje, hrana, knjige, putovanja i sve što je dolazilo uz studij bili su preveliki za njegove prihode. Prvo je prodao ovce. Zatim mali komad zemlje uz šumu. Radio je sezonski na građevini, popravljao ograde i cijepao drva.
Amina je povremeno radila studentske poslove i stalno govorila da može odustati ako više ne mogu plaćati troškove. Husein bi se naljutio svaki put kada bi to spomenula. „Ako si došla do pola rijeke, nećeš se vraćati zato što sam ja umoran od veslanja.“ Kada je kasnije dobila priliku za dodatno stručno usavršavanje, Husein je već imao samo kuću, malu baštu i posljednju njivu od gotovo pet dunuma uz regionalnu cestu.
Ta njiva bila je najbolji dio porodične zemlje. Bila je ravna, plodna i dovoljno blizu ceste da su je ljudi godinama pokušavali kupiti. Huseinov stariji brat Salih otvoreno mu je rekao da je lud ako je proda. „To ti je posljednje što imaš. Šta će ti ostati?“ Husein je odgovorio: „Kuća.“ „A poslije kuće?“ „Valjda ja.“ Kada je Salih saznao da je Husein njivu prodao lokalnom poljoprivredniku za 34.000 maraka, nije razgovarao s njim nekoliko mjeseci.
Govorio je rodbini da brat „rasprodaje djedovinu da bi od kćerke pravio gospođu“. Husein nikada nije objašnjavao da cijeli iznos nije otišao Amini. Dio je zatvorio stare dugove, dio sačuvao za njene troškove, a dio potrošio na popravku kuće. Ipak, kada bi prolazio pored nekadašnje njive i gledao drugog čovjeka kako je ore, osjećao bi nešto teško u grudima. Nije žalio zbog kćerke. Žalio je što više nema ništa što bi jednog dana mogao pokazati i reći: „Ovo je ostalo iza mene.“
Amina je završila medicinu, potom specijalizaciju iz interne medicine i nekoliko godina radila u većoj bolnici. Husein je znao osnovne stvari o njenom poslu, ali nikada nije potpuno razumio koliko se njen život promijenio. Kada bi dolazila kući, skidala bi gradsku odjeću, oblačila staru trenerku i pomagala mu u bašti. Nije vozila luksuzan automobil, nije govorila o plati i nije dopuštala ocu da je predstavlja kao nekoga važnog.
Ono što Husein nije znao bilo je da je tokom rada sve češće susretala pacijente iz udaljenih sela koji su odgađali preglede jer nisu imali prijevoz, novac za put ili nekoga ko bi ih odvezao do grada. Jednog zimskog dana primila je šezdesetosmogodišnjeg čovjeka koji je mjesecima ignorisao ozbiljne simptome. Kada ga je pitala zašto nije ranije došao, odgovorio je:
„Dok platim nekome gorivo, provedem dan čekajući i vratim se, lakše mi je reći da će proći.“ Amina je u njemu prepoznala oca. Husein je bio isti. Ako ga nešto zaboli, prvo bi čekao. Ako mu treba pregled, govorio bi da nema ko ostaviti kuću. Tada je s nekoliko kolega počela vikendom organizovati male terenske posjete. U početku su išli jednim automobilom, nosili osnovnu opremu i pregledali desetak ljudi u mjesnoj zajednici.
Nisu glumili bolnicu na točkovima niti obećavali liječenje svega na licu mjesta. Mjerili su pritisak i šećer, radili osnovne procjene, pomagali ljudima da razumiju terapiju i, kada bi pronašli nešto zabrinjavajuće, usmjeravali ih prema odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi. Broj ljudi koji su dolazili pokazao im je da problem nije mali.
Tokom narednih nekoliko godina Amina je zajedno s kolegama, jednom humanitarnom organizacijom i lokalnim zdravstvenim ustanovama radila na ozbiljnijem programu terenskih preventivnih pregleda. Nije to bio njen privatni projekat niti nešto što je sama finansirala. Upravo je na tome insistirala. Ljekari su radili prema pravilima svojih ustanova, za medicinske postupke postojala je odgovornost, a vozila i oprema nabavljani su kroz donacije i odobrene projekte.
Prvi bijeli kombi stigao je dvije godine ranije. Zatim drugi. U program su se uključile medicinske sestre, laboratorijski tehničari i nekoliko mlađih doktora. Amina je predložila da se jednom godišnje obiđu i sela oko Maglaja, uključujući njeno rodno mjesto, ali nikome nije rekla da tamo živi njen otac. Željela je da Husein vidi rezultat tek kada sistem stvarno bude funkcionisao.
Zato je tog septembarskog jutra kolona bijelih vozila stigla pred njegovu kuću samo zato što je njeno dvorište bilo prvo dovoljno široko mjesto na ulazu u zaseok gdje su se vozila mogla privremeno zaustaviti prije odlaska do doma mjesne zajednice.
Komšije koje su očekivale da će iz kombija izaći građevinski radnici i početi renovirati Huseinovu kuću bile su zbunjene kada su ugledale kutije medicinske opreme, sklopive stolove i ljude u radnoj odjeći. Husein je pogledao Aminu. „Znači nije ovo za mene?“ „Nije samo za tebe.“ „Dobro je“, odgovorio je. „Već sam se prepao da ćeš mi srušiti kuću.“
Prvi pregled tog dana obavljen je upravo Huseinu, iako se bunio da ima zdravijih ljudi kojima je potrebniji. Medicinska sestra mu je izmjerila pritisak, a Amina je insistirala da uradi još nekoliko osnovnih kontrola jer je mjesecima izbjegavao redovni pregled. Zatim su vozila otišla do mjesne zajednice, gdje se do podneva okupilo više od šezdeset ljudi iz okolnih sela.
Neki su došli samo provjeriti pritisak. Nekima je pomognuto da zakažu daljnje preglede. Kod nekoliko ljudi uočeni su nalazi zbog kojih im je preporučeno da se što prije jave ljekaru. Husein je sjedio ispred doma i posmatrao kćerku kako razgovara s ljudima. Nije izgledala kao djevojka koju je nekada slao autobusom u Sarajevo s dvije tegle ajvara i pedeset maraka u džepu.
Ali nije izgledala ni kao strankinja. Starijim ljudima govorila je polako, nekoliko puta ponavljala isto bez nervoze i smijala se kada bi je neko pitao čija je. „Huseinova“, odgovarala je. Poslijepodne se pojavio i Salih, Huseinov brat koji ga je nekada najviše kritikovao zbog prodaje njive. Dugo je stajao sa strane prije nego što je prišao.
„Je li ovo sve Amina organizovala?“ pitao je. Husein je odmahnuo glavom. „Nije sama. Ima ljudi, ustanova, projekata… ne razumijem ti ja to sve.“ Salih je pogledao kolonu bijelih vozila. „A ja sam govorio da si bacio njivu.“ Husein nije iskoristio priliku da mu vrati godine ponižavanja. Samo je rekao: „I ja sam ponekad mislio da jesam.“
Tek navečer, kada su posljednja vozila otišla, Amina je ocu objasnila zašto je spomenula upravo posljednju njivu. Dok je bila studentica, Husein joj je jednom poslao 2.000 maraka za troškove. Ona je tada slučajno od rođaka saznala da je novac dio iznosa dobijenog prodajom zemlje. Nazvala ga je plačući i rekla da će prekinuti studij.
Husein joj je tada odgovorio: „Njiva može hraniti jednu porodicu. Ako završiš ono što si počela, možda ćeš jednog dana pomoći mnogo više ljudi.“ On se te rečenice više nije ni sjećao. Amina jeste. „Zbog toga sam nastavila“, rekla mu je. „Ne zato što sam mislila da moram vratiti cijenu njive. To se ne može vratiti.
Samo sam shvatila šta si pokušavao reći.“ Husein je nekoliko trenutaka šutio, a onda upitao: „I zato si dovela deset auta?“ Amina se nasmijala. „Babo, nisu moja.“ „Znam. Ali ljepše zvuči kad kažem ljudima da su tvoja.“ Amina ga je udarila lagano po ramenu. „Nemoj slučajno.“ Husein se prvi put tog dana glasno nasmijao.
Međutim, najveće iznenađenje nije bila kolona vozila. Dogodilo se nekoliko mjeseci kasnije. Čovjek kojem je Husein prije deset godina prodao njivu odlučio je prestati s poljoprivredom i ponudio mu da je otkupi prije nego što je ponudi drugima. Cijena je sada bila mnogo veća nego nekada. Amina je odmah rekla da će pomoći ocu da je vrati. Husein je odbio.
„Zbog nje si ostao bez posljednje zemlje“, rekla je. „Nisam ostao bez nje. Prodao sam je.“ „Onda je sad možemo vratiti.“ Husein je pogledao prema njivi preko ceste. Nekada bi dao mnogo da ponovo bude njegova. Sada je samo odmahnuo glavom. „Neću.“ Amina nije razumjela. „Zašto?“ „Zato što bih onda cijelu priču pretvorio u trgovinu.
Prodao sam njivu, ti si završila školu, sad mi ti kupiš njivu nazad i račun je čist. Nije tako.“ Rekao joj je da, ako zaista želi potrošiti novac, pomogne programu da dođe do još jednog udaljenog sela. „Ali ovo je bila djedovina.“ Husein se nasmiješio. „Djedovina nije samo zemlja. Da jeste, ljudi koji prodaju zemlju ne bi više imali ništa od svojih roditelja.“
Narednog proljeća terenski tim ponovo je došao u taj kraj. Ovoga puta niko nije istrčao pred kuću misleći da se dogodila nesreća. Ljudi su već znali šta znače bijela vozila. Husein je rano ujutro postavio dvije klupe ispred mjesne zajednice i skuhao veliki lonac kafe za vozače, medicinske sestre i doktore. Salih mu je pomogao nositi stolove.
U jednom trenutku stariji brat se naslonio na ogradu i rekao: „Znaš, još mislim da si njivu mogao prodati skuplje.“ Husein ga je pogledao i prasnuo u smijeh. „Eto, deset godina prošlo, a ti još računaš.“ Salih se nasmijao. „Neko mora.“ Husein je zatim pogledao prema Amini koja je nekoliko metara dalje objašnjavala starijem čovjeku zašto ne treba sam mijenjati dozu lijekova. „Ja sam svoje izračunao“, rekao je. „Dobio sam dovoljno.“
Godinama kasnije Huseinova kuća ostala je gotovo ista. Amina mu je popravila krov tek kada je počeo ozbiljno prokišnjavati, ali nije mu izgradila vilu, nije kupila skupi automobil niti pokušala vratiti svaku stvar koje se odrekao zbog nje. Husein to nije ni želio. Na zidu dnevne sobe držao je jednu fotografiju snimljenu onog prvog septembarskog jutra.
Na njoj je stajao ispred stare kuće u iznošenom prsluku, s posudom graha kraj nogu, dok se iza njega nizalo deset bijelih vozila. Kada bi ga neko pitao jesu li to vozila njegove kćerke, uvijek bi odgovorio: „Nisu. I baš zato sam ponosan.“ Zatim bi, ako ima vremena, ispričao priču o posljednjoj njivi, ali nikada kao priču o siromašnom ocu koji je prodao sve i dobio bogatu kćerku.
Govorio je da bi to bilo previše jednostavno. On nije kupio Amininu diplomu jednom njivom. Ona je godinama učila, radila, griješila, ponovo pokušavala i gradila svoj put. Njegova žrtva bila je samo jedna daska na mostu kojim je morala sama prijeći.
A kada ga je jednom unuk pitao je li mu ipak žao što više nema onu zemlju, Husein ga je odveo do ruba ceste odakle se vidjela stara njiva. „Vidiš je?“ pitao je. Dječak je klimnuo. „Nekad je bila naša.“ „Znam, mama mi je rekla.“ Husein je pokazao prema cesti kojom su nekoliko minuta ranije prošla dva bijela medicinska kombija prema udaljenom selu.
„A vidiš njih?“ „Vidim.“ „E, zato mi nije žao.“ Dječak nije potpuno razumio, ali Husein nije dalje objašnjavao. Neke stvari čovjek shvati tek kada dovoljno dugo živi da prestane vrijednost svega mjeriti onim što još može držati u rukama. Husein je nekada imao posljednju njivu i bojao se dana kada će ostati bez nje. Deset godina kasnije stajao je pred istom starom kućom i gledao kolonu bijelih vozila koja nisu došla donijeti njivu nazad, niti vratiti novac koji je potrošio na kćerkino školovanje.
Došla su po ljude iz sela koji su godinama teško dolazili do pregleda. Tada je konačno razumio da ono što je dao nije nestalo. Samo je promijenilo oblik. Pet dunuma zemlje više nije nosilo njegovo prezime, ali odluka koju je donio na toj zemlji nastavila je putovati mnogo dalje od granica njegove parcele. I zato, kada bi neko rekao da je Husein Bećirović prije mnogo godina prodao posljednje što je imao, starac bi samo odmahnuo glavom i odgovorio:
„Nisam prodao posljednje. Prodao sam ono što sam tada mogao dati, da bi moje dijete dobilo priliku napraviti nešto što ja nisam mogao.“ A onda bi pogledao cestu kojom su bijela vozila odlazila prema sljedećem selu i tiho dodao: „Izgleda da je njiva ipak nastavila rađati.“
KRAJ