Kada je šezdesetosmogodišnji Fikret Mehić jednog februarskog jutra ušao u malu kancelariju iznad apoteke u Gračanici, nije odmah sjeo. Ostao je kod vrata, skinuo kapu i nekoliko puta je okrenuo među prstima. Čovjek iza stola ustao je i pružio mu ruku. „Izvolite, striko.“
Fikret je podigao pogled. Pred njim je stajao tridesetdevetogodišnji Amar Mehić, dječak kojem je prije dvadeset godina odbio posuditi 1.200 maraka za prvu godinu školovanja i pred cijelom porodicom rekao: „Od tebe neće biti ništa. Samo ćeš potrošiti tuđi novac pa se vratiti kao isti gubitnik.“
Amar se tih riječi sjećao gotovo savršeno. Ali Fikret tog jutra nije došao po novac. Njegova mala porodična firma, koja je više od trideset godina snabdijevala prodavnice i pekare prehrambenom robom, upravo je izgubila dozvolu za rad u jednom dijelu skladišta nakon ozbiljnih nepravilnosti u evidenciji i uslovima čuvanja robe.
Dvanaest zaposlenih čekalo je da sazna hoće li firma nastaviti raditi. Fikretov sin Elvis pokušao je problem riješiti sam, ali nije uspio. Tek tada mu je jedan poslovni partner dao ime čovjeka koji se bavio upravo reorganizacijom kontrole kvaliteta i sigurnosti hrane u malim preduzećima.
Kada je Fikret pročitao ime na vizitkarti, dugo nije mogao vjerovati: Amar Mehić. Sada je stajao pred dječakom kojeg je nekada nazvao gubitnikom i morao izgovoriti rečenicu koju je godinama izbjegavao govoriti bilo kome: „Treba mi tvoja pomoć.“
Amar je odrastao u kući na kraju sela s majkom Nasirom i mlađom sestrom Dženitom. Njegov otac Sulejman umro je nakon kratke bolesti kada je Amar imao petnaest godina. Nasira je radila kao pomoćna radnica u školskoj kuhinji i povremeno pravila pite i kolače za komšije.
Imali su dovoljno da ne budu gladni, ali gotovo nikakvu rezervu. Amar je u srednjoj školi bio odličan učenik i želio je nastaviti školovanje u oblasti prehrambene tehnologije. Profesori su ga ohrabrivali jer je posebno dobro razumio hemiju i mikrobiologiju. Kada je dobio mjesto na studiju u Tuzli, sreća u kući trajala je samo nekoliko dana.
Trebalo je platiti stan, prijevoz, knjige i prve troškove prije nego što eventualna stipendija stigne. Nasira je izračunala da im nedostaje oko 1.200 maraka. Nije željela uzimati skup kredit, pa je predložila da pitaju Fikreta, Sulejmanovog starijeg brata.
Fikret je tada bio najimućniji čovjek u široj porodici. Imao je kuću na tri sprata, dva dostavna kombija, skladište i firmu koja je dobro poslovala. Nasira nije tražila poklon. Rekla je da će mu vraćati po sto maraka mjesečno čim bude mogla.
Porodični ručak na kojem je to pitanje postavljeno Amar je dugo želio zaboraviti. Fikret nije samo odbio. Da je rekao da ne može ili ne želi posuditi, Amar mu možda nikada ne bi zamjerio. Ali stric se naslonio na stolicu, pogledao dječaka i počeo objašnjavati kako je „fakultet pun djece koja misle da su pametnija nego što jesu“.
Pitao je Amara zašto ne ode raditi u skladište ili na građevinu. „Nije sramota raditi“, odgovorio je Amar. „Ali želim pokušati studirati.“ Fikret se nasmijao. „Pokušati tuđim parama je lako.“ Nasira je tiho rekla da će novac vratiti. Fikret je odmahnuo rukom. „Neću bacati 1.200 maraka na nešto od čega vjerovatno neće biti ništa.“
Amar je pocrvenio. „Vratit ću vam.“ „Od čega? Kad odustaneš poslije prve godine?“ Zatim je pred nekoliko rođaka izgovorio: „Sulejman te previše štedio. Moraš naučiti da život ne plaća gubitnicima školovanje.“ Amar je ustao od stola. Majka je krenula za njim, ali ju je zamolio da ostane. Pješačio je skoro šest kilometara do kuće.
Novac su ipak skupili, ali ne na način koji je kasnije izgledao kao velika porodična legenda. Nasira je dobila avans od poslodavca, Amar je prodao stari motocikl koji je ostao od oca, a dio je posudio od profesora hemije i vratio mu tokom prve godine radeći vikendom u jednoj pekari. Studij nije bio lagan.
Amar je pao jedan važan ispit i morao ga ponavljati. U jednom trenutku ozbiljno je razmišljao da odustane jer mu je bilo teško kombinovati noćne smjene i predavanja. Upravo tada su mu se Fikretove riječi vraćale u glavu, ali ne kao motivacijska poruka iz neke lijepe priče. Naprotiv, ljutile su ga.
Jedne noći nazvao je majku i rekao: „Možda je bio u pravu.“ Nasira je odmah shvatila na koga misli. „Ne studiraš da dokažeš Fikretu da nije bio u pravu“, rekla mu je. „Ako želiš prestati, prestani zato što si ti odlučio. Ako želiš nastaviti, nastavi zbog sebe. Nemoj mu dati da ti i dalje bira.“ Amar je sutradan otišao na predavanje.
Nakon fakulteta zaposlio se u proizvodnji mliječnih proizvoda, prvo kao laboratorijski tehničar, a kasnije u kontroli kvaliteta. Posao ga je naučio koliko mala greška može postati veliki problem kada deset ljudi pretpostavi da je neko drugi odgovoran. Kasnije je radio s pekarama, hladnjačama i manjim prerađivačima hrane.
Posebno se zainteresovao za male porodične firme koje su godinama poslovale na iskustvu vlasnika, ali nisu razvijale procedure kako su rasle. S kolegicom Lejlom otvorio je malu stručnu kancelariju. Njihov posao nije bio „spašavanje firmi“, nego pregled procesa, obuka zaposlenih, uspostavljanje sljedivosti robe i priprema preduzeća da ispune zakonske i ugovorne standarde.
Amar nije postao milioner. Imao je stabilan posao, nekoliko zaposlenih i dovoljno klijenata da više ne razmišlja o tome može li platiti kiriju. Majci je renovirao kupatilo i krov, ali joj nije kupio novu kuću jer nije htjela otići iz stare. Sa Fikretom se viđao na svadbama i dženazama. Pozdravljali su se pristojno. Nikada nisu razgovarali o onih 1.200 maraka.
Fikretova firma je za to vrijeme prolazila kroz sasvim drugačiju promjenu. On je bio odličan trgovac. Znao je kupce, znao pregovarati i mogao je gotovo napamet reći koliko robe treba naručiti pred Bajram ili praznike. Problem je bio što je firmu vodio kao da još uvijek ima jedno skladište i tri radnika.
Kada je njegov sin Elvis preuzeo dio posla, proširili su distribuciju i počeli raditi s većim brojem dobavljača. Dokumentacija je postala složenija, a način rada ostao gotovo isti. Jedan zaposlenik bilježio je temperaturu hladnjače tek na kraju smjene, često po sjećanju. Roba kojoj se približavao rok trajanja nije uvijek bila pravilno odvojena.
Na jednom mjestu oštećena ambalaža stajala je uz ispravnu robu. Niko nije namjerno ugrožavao kupce, ali sistem je bio pun rupa. Nakon kontrole dobili su ozbiljne mjere i privremeno ograničenje korištenja dijela skladišta dok se nepravilnosti ne otklone. Dva veća kupca obustavila su narudžbe. Elvis je pokušao na brzinu napraviti nove obrasce i kupiti dodatnu opremu, ali uskoro je shvatio da ne zna odakle početi.
Tako je Fikret završio u Amarovoj kancelariji. Amar ga je saslušao, zatim pozvao Lejlu da zajedno pregledaju dokumentaciju. Fikret je nekoliko puta pokušao problem umanjiti. „Trideset godina radimo i nikome ništa nije bilo.“ Amar ga je mirno prekinuo. „To nije dokaz da je sistem dobar.
To znači da do sada niste imali događaj koji bi vam pokazao koliko je loš.“ Fikretu se nije svidio ton, ali je šutio. Amar mu je objasnio da prije bilo kakvog ugovora moraju pregledati skladište i nalaze kontrole. „I možeš to srediti?“ pitao je Fikret. „Mogu vam pomoći da otklonite probleme.
Ne mogu obećati da ćete zadržati svakog kupca niti odlučivati umjesto nadležnih organa.“ Fikret je klimnuo. Zatim je tiho pitao: „Koliko košta?“ Amar mu je pokazao standardni cjenovnik. Fikret je pogledao iznos i skoro se nasmijao. „Više od 1.200 maraka.“ Amar je znao na šta misli. „Jeste.“ U kancelariji je nastala tišina.
Pregled skladišta trajao je dva dana. Amar je brzo vidio da problem nije nerješiv, ali je zahtijevao ozbiljan rad. Morali su reorganizovati prijem robe, jasno odvojiti zone, uvesti stvarno praćenje temperatura, obučiti radnike, urediti evidenciju rokova i definisati ko je odgovoran kada se pojavi odstupanje. Dio robe morao je biti povučen iz prodaje.
Fikret se najviše bunio upravo protiv bacanja robe koja je izgledala ispravno. „To je nekoliko hiljada maraka!“ rekao je. Amar mu je odgovorio: „Možda. Ali ako ne možete dokazati kako je čuvana, ja vam neću potpisati da je sve u redu samo zato što smo rodbina.“
Fikret ga je dugo gledao. Prije dvadeset godina bio je čovjek s novcem koji je dječaku objašnjavao kako život funkcioniše. Sada je morao prihvatiti da mu taj isti dječak kaže „ne“.
Promjene su trajale gotovo četiri mjeseca. Nisu prošle bez posljedica. Jednog kupca nisu vratili. Troškovi su bili veći nego što je Elvis očekivao. Fikret je morao priznati da dio problema nije nastao zbog zaposlenih nego zbog njega, jer je godinama preskakao pravila kada bi mu bila nepraktična.
Međutim, nakon ponovljenih kontrola i sređivanja uslova firma je nastavila poslovati. Dvanaest ljudi nije ostalo bez posla. Elvis je preuzeo operativno vođenje i uveo pravilo da ni njegov otac ne može zaobići procedure samo zato što je vlasnik. Fikret se zbog toga nekoliko mjeseci ljutio, a onda se navikao.
Jednog poslijepodneva, nakon posljednjeg sastanka, Fikret je zamolio Amara da ostane. Izvadio je iz džepa presavijenu novčanicu od sto maraka i stavio je na sto. Amar se namrštio. „Šta je ovo?“ „Prva rata.“ „Za šta?“ „Za onih 1.200 koje ti nisam dao.“ Amar ga je pogledao, a zatim gurnuo novčanicu nazad.
„Ne dugujete mi 1.200 maraka.“ „Dugujem više.“ „Novac ne.“ Fikret je dugo šutio. „Nazvao sam te gubitnikom.“ „Jeste.“ „Pred svima.“ „Jeste.“ „I ti si to zapamtio.“ Amar se nasmiješio bez veselja. „Takve stvari djeca obično zapamte.“ Fikret je spustio glavu. „Mislio sam da te učim životu.“ „Ne. Učili ste me šta vi mislite o meni.“ „Žao mi je.“
Amar nije odmah odgovorio da mu oprašta. Pitao je nešto drugo: „Zašto mi to govorite tek sada?“ Fikret je iskreno odgovorio: „Zato što sam tek sada osjetio kako izgleda kad ti treba nešto što samo drugi čovjek može dati, a ne znaš hoće li te smatrati vrijednim pomoći.“ Amar je nekoliko trenutaka gledao strica.
„Onda ste razumjeli pogrešan dio.“ Fikret ga je zbunjeno pogledao. „Nisam vam pomogao zato što ste vrijedni ili niste vrijedni. Prihvatio sam posao zato što je problem bio u oblasti koju znam raditi. Vi ste platili uslugu. To nije milost.“ Fikret je polako klimnuo. „A ti meni nisi htio vratiti isto.“ „Ne bih imao šta dobiti.“
Nekoliko mjeseci kasnije u široj porodici dogodilo se nešto što je Amar smatrao važnijim od stričevog izvinjenja. Fikretova unuka Nejra završavala je srednju školu i željela studirati arhitekturu u Sarajevu. Njen otac Elvis bio je zabrinut zbog troškova, posebno nakon problema u firmi.
Na porodičnom ručku rekao je da bi možda bilo pametnije da Nejra jednu godinu radi. Fikret je dugo šutio, a onda rekao: „Ako djevojka želi pokušati i ima uslove za fakultet, neka ide.“ Elvis ga je podsjetio da firma još otplaćuje dio dugova.
Fikret je odgovorio: „Ja ću pokriti ono što bude nedostajalo prve godine.“ Amar, koji je slučajno bio prisutan, podigao je pogled. Fikret ga nije pogledao. Samo je dodao: „A ako odustane, odustat će. Nije novac bačen samo zato što dijete nije završilo ono što je počelo.“
Nejra je upisala fakultet. Nakon prve godine promijenila je smjer jer je shvatila da arhitektura nije ono što želi. Fikret nije rekao da je razočaran. Kada ga je Amar jednom zadirkivao pitanjem je li „bacio pare“, starac se nasmijao. „Ne provociraj me. Dovoljno sam star da se mogu predomisliti.“
Nasira je za cijelu priču saznala tek kada je sve već bilo završeno. Amar joj nije želio govoriti dok je Fikretova firma bila u problemima jer je znao da bi majka brinula. Kada joj je konačno ispričao, očekivao je da će biti zadovoljna što je čovjek koji ih je nekada ponizio morao doći njemu.
Nasira ga je iznenadila. „Je li sačuvao firmu?“ „Jeste.“ „Radnici?“ „Ostali su.“ „Onda dobro.“ Amar ju je pogledao. „Zar te ne zanima šta mi je rekao?“ „Šta?“ „Izvinio se.“ Nasira je nekoliko trenutaka šutjela. „I?“ „Ništa. Mislio sam da će ti biti važno.“ „Važno je ako je njemu promijenilo nešto. Meni je život prošao i bez njegovog izvinjenja.“
Amar je tada shvatio da je godinama u sebi nosio zamišljenu scenu u kojoj će se ravnoteža konačno promijeniti: bogati stric će doći njemu, tražiti pomoć i shvatiti koliko je pogriješio. Ta scena se zaista dogodila, ali nije donijela osjećaj pobjede koji je kao dječak očekivao.
Mnogo važnije bilo je ono što se dogodilo poslije. Fikret je počeo drugačije razgovarati s mladima u porodici. Prestao je svaku odluku mjeriti samo pitanjem hoće li se novac „vratiti“. U vlastitoj firmi prvi put je prihvatio da iskustvo nije isto što i nepogrešivost. A Amar je konačno prestao zamišljati svoj život kao dokaz da stric nije bio u pravu.
Godinama kasnije Fikret je jednom sjedio pred prodavnicom s nekoliko poznanika kada je neko spomenuo momka iz siromašne porodice koji je dobio priliku studirati u Sarajevu. Jedan čovjek je odmahnuo rukom i rekao: „Takvi odu, potroše roditeljima pare i vrate se bez ičega.“
Fikret se namrštio. „Ne zovi dijete gubitnikom prije nego što je uopće dobilo priliku pokušati.“ Čovjek se nasmijao. „Otkad si ti tako mekan?“ Fikret je pogledao prema starom skladištu svoje firme i odgovorio: „Otkad sam jednom pogriješio dovoljno da me bilo sramota dvadeset godina.“
Amar za taj razgovor nikada nije saznao.
Nije ni morao.
Jer najveća promjena nije bila u tome što je bogati stric jednog dana pokucao na vrata dječaka kojem nije želio posuditi 1.200 maraka. Nije bila ni u tome što je taj dječak završio fakultet, izgradio karijeru i postao čovjek čije je znanje Fikretu zatrebalo.
Najvažnije je bilo to što Amar, kada je konačno dobio priliku odlučivati o čovjeku koji je nekada odlučivao o njemu, nije postavio isto pitanje koje je Fikret postavio prije dvadeset godina: „Vrijedi li ovaj čovjek moje pomoći?“
Pitao je samo: „Postoji li problem koji znam riješiti?“
A kada je odgovor bio da, uradio je svoj posao.
Ne da bi dokazao da više nije gubitnik.
Nego zato što je odavno prestao dopuštati Fikretovim riječima da određuju ko je.
KRAJ