Poštar koji je dostavljao pisma mrtvima
U jednom malom bosanskom selu, između visokih planina i guste šume, živio je stari poštar po imenu Mehmed.
Mehmed je više od četrdeset godina svakog jutra obilazio isto selo. Znao je svaku kuću, svaki put i gotovo svako ime u njemu. Ljudi su ga voljeli jer je uvijek znao kome treba odnijeti pismo, čak i kada bi adresa bila jedva čitljiva.
Ali posljednjih nekoliko mjeseci počelo se događati nešto čudno.
Mehmed je svakog jutra u svojoj poštanskoj torbi pronalazio nekoliko starih pisama.
Nije znao ko ih je ubacivao.
Na kovertama su bila imena ljudi iz sela.
Problem je bio u tome što su svi ti ljudi bili mrtvi.
Prvo pismo bilo je adresirano na čovjeka koji je umro prije dvadeset godina.
Mehmed je pomislio da je u pitanju greška.
Drugo pismo bilo je za ženu koja je umrla prije petnaest godina.
Treće je bilo upućeno čovjeku koji je bio mrtav gotovo trideset godina.
Sva pisma imala su isti rukopis.
Stara, uredna slova.
I nijedno nije imalo poštanski žig.
Mehmed je odlučio da ih ne dostavlja.
Stavio ih je u staru ladicu kod kuće i pokušao zaboraviti na njih.
Ali sljedećeg jutra pisma su ponovo bila u njegovoj torbi.
Ovoga puta bilo ih je pet.
Mehmed je prebrojao pisma nekoliko puta.
Na svakom je bilo ime osobe koja više nije živjela.
Jedno ime ga je posebno uznemirilo.
Na koverti je pisalo:
„Hasan Kovačević.“
Mehmed je dobro poznavao Hasana.
Bio je to njegov najbolji prijatelj iz mladosti.
Hasan je nestao jedne zimske noći prije trideset pet godina.
Njegovo tijelo nikada nije pronađeno.
Selo je tada pretpostavilo da se utopio u rijeci.
Mehmed je godinama nosio osjećaj krivice jer je posljednji razgovarao s njim.
Te noći nije otvorio pismo.
Samo ga je sakrio u džep.
Te večeri, dok je sjedio sam u kuhinji, začuo je kucanje na vratima.
Tri puta.
Kuc.
Kuc.
Kuc.
Mehmed je otvorio vrata.
Ispred nije bilo nikoga.
Na pragu je ležala stara koverta.
Na njoj je bilo njegovo ime.
Ruke su mu počele drhtati.
Polako je otvorio pismo.
Unutra je bila samo jedna rečenica.
„Zašto me nikada nisi potražio?“
Mehmed je dugo gledao u papir.
Rukopis je prepoznao.
Bio je to Hasanov rukopis.
Iste noći nije spavao.
Ujutro je otišao do stare pošte i pitao direktora da li neko zna odakle dolaze pisma.
Direktor ga je pogledao zbunjeno.
„Kakva pisma?“
Mehmed je izvadio nekoliko koverti.
Čovjek ih je pogledao i problijedio.
„Mehmede, ova pošta više ne postoji.“
„Kako misliš?“
Direktor je pokazao prema starom podrumu.
„Ta prostorija je zatvorena prije trideset godina.“
Mehmed je otvorio vrata podruma.
Unutra je bilo mračno i hladno.
Na zidovima su se nalazile stare police pune prašnjavih kutija.
Na jednoj polici pronašao je knjigu sa evidencijom pošte.
Otvorio ju je.
Prve stranice bile su iz 1989. godine.
Mehmed je listao dalje.
Na jednoj stranici pronašao je svoje ime.
Pored njega je pisalo:
„Dostavljač.“
Na sljedećoj stranici nalazilo se Hasanovo ime.
Pored njegovog imena pisala je samo jedna riječ.
„Čeka.“
Mehmed je osjetio hladan znoj na čelu.
Nastavio je listati.
Svake godine pojavljivala su se nova imena.
Ljudi koji su umrli.
Ljudi koji su nestali.
A zatim je pronašao nešto što ga je potpuno slomilo.
Na posljednjoj stranici nalazilo se njegovo ime.
Pored njega nije pisalo „dostavljač“.
Pisalo je:
„Primalac.“
Mehmed je zatvorio knjigu.
U tom trenutku iz hodnika se začuo zvuk poštanskog sandučeta.
Metalni poklopac se otvorio.
Mehmed je izašao iz podruma.
Na podu je ležala nova koverta.
Ovoga puta nije bilo ime primaoca.
Bilo je napisano samo:
„Otvori kod rijeke.“
Te večeri Mehmed je otišao do rijeke.
Mjesto je izgledalo isto kao prije trideset pet godina.
Ista stara vrba.
Isto kamenje.
Ista hladna voda.
Sjeo je na obalu i otvorio pismo.
Unutra je bila fotografija.
Na fotografiji su bila dvojica mladih muškaraca.
Mehmed i Hasan.
Stajali su pored rijeke.
Mehmed se odmah sjetio tog dana.
Ali na fotografiji je postojalo nešto što nije odgovaralo njegovom sjećanju.
Iza njih je stajao treći čovjek.
Mehmed ga nikada ranije nije vidio.
Na poleđini fotografije pisalo je:
„Trebao si dostaviti posljednje pismo.“
Mehmed je podigao pogled.
Na drugoj strani rijeke stajao je čovjek.
Bio je okrenut leđima.
Mehmed je ustao.
„Hasane?“
Čovjek se polako okrenuo.
Lice mu je bilo u sjeni.
Ali glas koji je zatim čuo bio je isti glas koji je pamtio iz mladosti.
„Kasnio si trideset pet godina.“
Mehmed je napravio korak prema vodi.
„Gdje si bio?“
Čovjek nije odgovorio.
Samo je podigao ruku i pokazao prema poštanskoj torbi koju je Mehmed nosio.
Mehmed je otvorio torbu.
Unutra je bilo samo jedno pismo.
Na njemu je pisalo:
„Za Mehmeda.“
„Ko ga je poslao?“ upitao je.
Hasan je tiho odgovorio:
„Ti.“
Mehmed je odmahnuo glavom.
„Ja?“
„Pogledaj datum.“
Mehmed je pogledao kovertu.
Datum je bio sutrašnji.
Nije razumio.
A onda je Hasan nestao.
Samo je magla ostala iznad rijeke.
Mehmed se vratio u selo prije zore.
Te noći ga niko više nije vidio.
Njegova kuća ostala je zaključana.
Poštanska torba pronađena je na stolu.
U njoj je bilo dvadeset tri pisma.
Sva su bila adresirana na ljude koji su već bili mrtvi.
Ali posljednje pismo bilo je drugačije.
Na njemu je pisalo:
„Hasan Kovačević.“
Ispod imena nalazila se adresa.
Mehmedova kuća.
Nekoliko dana kasnije novi mladi poštar preuzeo je Mehmedov posao.
Prvog jutra otvorio je svoju torbu.
Unutra je pronašao jedno staro pismo.
Na koverti je bilo njegovo ime.
Nije ga otvorio.
Samo ga je okrenuo.
Na poleđini je stajala kratka poruka.
„Nemoj kasniti kao Mehmed.“
Mladi poštar je podigao pogled prema staroj poštanskoj zgradi.
Prozori su bili potpuno tamni.
Ali iz podruma se čuo zvuk.
Kao da neko polako ubacuje pismo u staro poštansko sanduče.
Jedno.
Pa drugo.
Pa treće.
A zatim je tišina ponovo prekrila cijelo selo.
Od tog dana pisma su nastavila stizati.
Ali niko više nije znao ko ih šalje.
Niti ko ih prima.
Jedino što su svi u selu znali bilo je to da bi se ime čovjeka pojavilo na koverti nekoliko dana prije nego što bi nestao.
A na posljednjoj koverti koja je pronađena prošle zime stajalo je samo jedno ime.
Ime čovjeka koji je još uvijek živio u selu.
Ime novog poštara.