Čovjek je svake noći čuo kucanje na prozoru… ali njegova kuća je bila na trećem spratu.
Amar je živio sam u malom stanu na trećem spratu jedne stare zgrade.
Nije vjerovao u duhove niti u priče koje su ljudi pričali o starim kućama. Za njega je sve imalo svoje objašnjenje.
Ali jedne hladne novembarske noći, oko 2:13 poslije ponoći, probudio ga je neobičan zvuk.
Kuc… kuc… kuc.
Otvorio je oči.
Neko je kucao na prozor njegove spavaće sobe.
Amar je nekoliko sekundi nepomično ležao u krevetu.
Pomislio je da je možda vjetar.
Ponovo je začuo:
Kuc… kuc… kuc.
Ustao je i polako prišao prozoru.
Napolju nije bilo ničega.
Samo mrak.
Stan se nalazio na trećem spratu. Ispod prozora nije bilo balkona, a najbliža zgrada bila je udaljena nekoliko metara.
Amar je otvorio prozor.
Hladan zrak ušao je u sobu.
Pogledao je lijevo, pa desno.
Niko.
Zatvorio je prozor i vratio se u krevet.
Te noći više nije spavao.
Sljedeće noći, u isto vrijeme, dogodilo se isto.
2:13.
Kuc… kuc… kuc.
Amar je ponovo ustao.
Ovaj put nije otvorio prozor.
Samo je stajao nekoliko metara dalje i gledao u tamno staklo.
Kucanje je prestalo.
Treće noći uzeo je telefon i uključio kameru.
Kada je sat pokazao 2:13, kucanje je počelo.
Kuc… kuc… kuc.
Amar je snimao prozor nekoliko minuta.
Ali kada je ujutro pogledao snimak, nije vidio ništa.
Samo tamni prozor.
Ipak, u posljednjoj sekundi snimka primijetio je nešto zbog čega mu se sledila krv u žilama.
Na staklu se pojavila mala mrlja, kao otisak nečije ruke.
Sa unutrašnje strane prozora.
Amar je odmah pozvao prijatelja.
Prijatelj mu je rekao da se vjerovatno radi o kondenzaciji.
Ali Amar nije bio uvjeren.
Četvrte noći nije čekao sam.
Njegov prijatelj je ostao kod njega.
Obojica su sjedila u dnevnoj sobi i čekala 2:13.
Kada je vrijeme došlo, nastala je potpuna tišina.
Nema kucanja.
Prošla je jedna minuta.
Dvije minute.
Tri.
Amar se nasmijao i rekao:
“Vidiš? Sve je bilo slučajno.”
U tom trenutku iz spavaće sobe začulo se:
Kuc… kuc… kuc.
Obojica su problijedjela.
Ali ovaj put kucanje nije dolazilo sa prozora.
Dolazilo je iznutra.
Prišli su spavaćoj sobi.
Prozor je bio zatvoren.
A onda su čuli još nešto.
Tiho šaputanje.
Kao da neko stoji odmah iza njih.
Amar se polako okrenuo.
Nije bilo nikoga.
Njegov prijatelj je tada primijetio nešto na zidu pored prozora.
Mala, stara pukotina bila je otvorena.
Ispod nje se nalazila stara fotografija, gotovo potpuno prekrivena prašinom.
Na fotografiji je bila porodica.
Otac, majka i mali dječak.
Amar je podigao fotografiju.
Na poleđini je bilo napisano:
“13. novembar 1998.”
Amar je dugo gledao fotografiju.
Lice dječaka bilo mu je neobično poznato.
Previše poznato.
Njegov prijatelj je primijetio ime ispisano ispod fotografije.
Amar.
Ali to nije bilo moguće.
Amar je rođen mnogo godina kasnije.
Te noći nije više spavao u tom stanu.
Sljedećeg jutra otišao je kod starije žene koja je živjela u istoj zgradi više od četrdeset godina.
Pokazao joj je fotografiju.
Čim ju je ugledala, lice joj je problijedjelo.
Pitala ga je:
“Gdje si ovo pronašao?”
“U svom stanu.”
Žena je nekoliko sekundi šutjela.
Onda mu je rekla da je na tom spratu nekada živjela porodica sa malim dječakom.
Dječak je jednog zimskog dana nestao.
Nikada nije pronađen.
Majka je do kraja života tvrdila da je dječak posljednji put stajao pored prozora.
Te noći, nakon nestanka, ljudi iz zgrade čuli su kucanje na prozoru.
Tri puta.
Svake noći.
Godinama.
Amar se vratio u stan i počeo pretraživati stare zidove.
Iza jednog ormara pronašao je malu metalnu kutiju.
Unutra je bio stari ključ i još jedno pismo.
Pismo je napisala njegova majka.
Ali Amar nije razumio zašto bi njegova majka imala nešto što je bilo skriveno u toj zgradi prije nego što je on uopšte rođen.
Drhtavim rukama otvorio je pismo.
U njemu je pisalo:
“Ako jednog dana ponovo čuješ tri kucanja na prozoru, nemoj ga otvoriti.”
Amar je zastao.
Na dnu pisma stajala je jedna posljednja rečenica:
“Jer ono što kuca nije s druge strane prozora.”
Te noći Amar je napustio stan.
Nikada se više nije vratio.
Ali nekoliko mjeseci kasnije, novi stanar se uselio u isti stan.
Prve noći ništa se nije dogodilo.
Druge noći takođe ništa.
A onda, tačno u 2:13 poslije ponoći, novi stanar se probudio.
Kuc… kuc… kuc.
Prišao je prozoru.
Pogledao je napolje.
Nije bilo nikoga.
A onda je na staklu, sa unutrašnje strane, ugledao dječiji otisak ruke.
Ispod njega je neko prstom napisao samo jednu riječ:
“Amar.”