Majka je cijeli život radila da odgoji sina… a kada je odrastao, pravio se da je ne poznaje.
U jednom malom selu živjela je žena po imenu Mara. Bila je siromašna, ali je imala samo jednu želju – da njen sin Nikola jednog dana ima život kakav ona nikada nije imala.
Nakon što je njen muž umro, Mara je ostala sama sa svojim šestogodišnjim sinom. Nije imala veliku kuću, novac niti nekoga ko bi joj pomogao.
Svako jutro ustajala je prije izlaska sunca.
Radila je u tuđim kućama, čistila, prala odjeću i nosila teške vreće na pijaci. Kada bi zaradila malo novca, prvo bi kupila hranu za Nikolu.
Za sebe bi ostavila samo ono što bi ostalo.
Jedne zime Nikola je poželio nove cipele za školu. Njegove stare cipele bile su potpuno poderane.
Mara nije imala dovoljno novca.
Te noći je dugo gledala u jedini zlatni lančić koji joj je ostao od muža.
Sutradan ga je prodala.
Nikola je dobio nove cipele.
Kada ih je obuo, zagrlio je majku i rekao:
“Majko, jednog dana ću ti kupiti veliku kuću.”
Mara se samo nasmijala i rekla:
“Ne treba meni velika kuća, sine. Samo želim da ti budeš dobar čovjek.”
Godine su prolazile.
Nikola je završio školu, otišao u grad i pronašao dobar posao. Ubrzo je počeo zarađivati mnogo novca.
Kupio je lijepu kuću.
Kupio je skup automobil.
Oženio se.
Ali što je više imao, sve se manje javljao majci.
Mara ga je čekala svakog vikenda.
Pripremala bi njegovo omiljeno jelo i sjedila kraj prozora.
Ali Nikola nije dolazio.
Jednog dana Mara je odlučila da ga posjeti.
Obukla je svoju najbolju haljinu, stavila stari šal oko vrata i krenula autobusom u grad.
Kada je stigla pred njegovu veliku kuću, ugledala je Nikolu kako razgovara sa nekoliko prijatelja.
Prišla mu je sa osmijehom.
“Sinko…”
Nikola se okrenuo.
Pogledao ju je nekoliko sekundi.
A onda je hladno rekao:
“Gospođo, mislim da ste me zamijenili s nekim.”
Mara je zanijemila.
Njegovi prijatelji su se nasmijali.
Ona je spustila pogled i tiho rekla:
“Da… oprostite.”
Okrenula se i otišla.
Te noći Nikola nije mogao prestati misliti na tu staricu.
Ali ponos mu nije dozvolio da je potraži.
Prošlo je nekoliko godina.
Jednog jutra Nikola je dobio telefonski poziv.
Njegova majka je bila teško bolesna.
Odmah je otišao u selo.
Kuća je bila prazna.
Na stolu je pronašao malu drvenu kutiju.
U njoj su bile njegove stare školske fotografije, prve cipele koje mu je majka kupila i požutjela fotografija njegovog pokojnog oca.
Na samom dnu nalazilo se pismo.
Nikola ga je otvorio drhtavim rukama.
Pisalo je:
“Sine, znam da si me se odrekao. Nisam ljuta na tebe. Samo želim da znaš da sam uvijek bila ponosna na tebe.
Sjećaš li se kada si mi rekao da ćeš mi jednog dana kupiti veliku kuću?
Nisi mi je kupio.
Ali nema veze.
Jer ja sam svoj najveći san već dobila onog dana kada si prvi put rekao: ‘Majko.’”
Nikola je počeo plakati.
Tada je otvorio posljednju malu kovertu.
Unutra je bila potvrda o prodaji starog zlatnog lančića.
Lančića koji je njegova majka prodala da bi mu kupila prve školske cipele.
Nikola je dugo sjedio u tišini.
Tek tada je shvatio da je žena koju je tog dana nazvao “gospođom” bila ista ona žena koja je cijeli život žrtvovala sve što je imala zbog njega.
Njegova majka.
Potrčao je prema bolnici.
Ali kada je stigao, bilo je prekasno.
Sjeo je kraj njenog kreveta, uhvatio njenu hladnu ruku i kroz suze šapnuo:
“Majko… oprosti mi.”
Nije dobio odgovor.
Samo tišinu.
Od tog dana Nikola je svaki mjesec odlazio u njeno selo.
Popravio je njenu staru kuću i posadio ruže ispred prozora.
A na njenom grobu ostavio je samo jednu rečenicu:
“Žena koju sam se nekada stidio bila je osoba kojoj dugujem cijeli svoj život.”