Zlatno jaje staricine guske
U jednom malom selu, daleko od velikih gradova, živjela je starica po imenu Mara.
Živjela je sama u maloj kući na kraju sela. Nije imala mnogo novca, ali je imala jednu bijelu gusku o kojoj se brinula kao o članu porodice.
Svako jutro, čim bi sunce izašlo, Mara bi otvorila vrata kokošinjca i pustila gusku u dvorište.
Jednog jutra, dok je čistila slamu, ugledala je nešto neobično.
U gnijezdu je bilo jaje.
Ali nije bilo obično jaje.
Bilo je zlatno.
Mara je nekoliko trenutaka samo gledala u njega.
Pomislila je da joj se pričinjava.
Uzela ga je u ruke.
Bilo je teško i hladno.
Odnijela ga je čovjeku iz susjednog sela koji se razumio u plemenite metale.
Nakon što ga je pregledao, čovjek joj je rekao da je jaje zaista napravljeno od čistog zlata.
Mara nije mogla vjerovati.
Sljedećeg jutra, u istom gnijezdu, pojavilo se još jedno.
I sljedećeg jutra opet jedno.
Svaki dan po jedno zlatno jaje.
Mara nikome ništa nije govorila.
Prodavala je samo onoliko koliko joj je bilo potrebno za hranu, lijekove i drva za zimu.
Nije kupila automobil.
Nije kupila veliku kuću.
Nije čak ni promijenila svoju staru odjeću.
Ali ljudi su počeli primjećivati da starica više nije zabrinuta zbog novca.
Jednog dana jedan dječak iz sela slučajno je vidio zlatno jaje kroz otvorena vrata.
Nije mogao čuvati tajnu.
Do večeri je gotovo cijelo selo znalo.
Sljedećeg jutra, ispred Marinog dvorišta pojavili su se ljudi.
Neki su željeli kupiti gusku.
Drugi su nudili ogromne količine novca.
Neko je čak rekao:
“Daj nam samo jedno jaje i nikada više nećeš morati raditi.”
Mara je samo odmahivala glavom.
“Guska nije na prodaju.”
Ali ljudi nisu odustajali.
Te noći Mara je prvi put zaključala vrata svoje kuće.
Oko ponoći probudilo ju je čudno komešanje u dvorištu.
Čula je gusku kako glasno maše krilima.
Mara je prišla prozoru.
U dvorištu nije bilo nikoga.
Ali vrata kokošinjca bila su otvorena.
Guska je nestala.
Mara je istrčala napolje.
Tražila ju je svuda.
Iza kuće, u vrtu, pored bunara…
A onda je ugledala tragove stopala u blatu.
Nisu vodili prema cesti.
Vodili su prema šumi.
Mara je znala da sama ne može ući duboko u šumu po mraku.
Vratila se kući i zaključala vrata.
Ujutro su gotovo svi muškarci iz sela krenuli da traže gusku.
Nakon nekoliko sati pronašli su je.
Stajala je na čistini usred šume.
Pored nje se nalazilo nešto što niko nije očekivao.
Veliko staro gnijezdo.
U njemu je bilo desetine zlatnih jaja.
Ljudi su ostali bez riječi.
Jedan čovjek je odmah potrčao prema gnijezdu.
Ali čim je pružio ruku prema jajima, guska je počela glasno vikati.
U tom trenutku začuo se jak zvuk iz šume.
Svi su se okrenuli.
Iza drveća se pojavila Mara.
Bila je blijeda.
Pogledala je gusku, pa zlatna jaja.
A onda je tiho rekla:
“Zato sam je čuvala.”
Svi su je pitali šta to znači.
Mara im je konačno ispričala istinu.
Prije mnogo godina, dok je još bila mlada, njen muž je nestao u toj istoj šumi.
Nikada ga nisu pronašli.
Prije njegove smrti, često joj je govorio o starom mjestu u šumi gdje su ljudi nekada skrivali svoje dragocjenosti tokom rata.
Mara nikada nije vjerovala da to mjesto postoji.
Sve dok jednog dana njena guska nije počela odlaziti prema šumi.
Zlatna jaja nisu bila čarolija.
Guska ih nije stvarala.
Svaki dan je pronalazila male komade zlata koji su bili skriveni u zemlji i donosila ih do svog gnijezda.
A onda je Mara pogledala prema seljanima i rekla:
“Da ste mi vjerovali kada sam govorila da gusku ne treba dirati, ovo se nikada ne bi dogodilo.”
Ljudi su je pitali šta sada treba učiniti sa zlatom.
Mara je dugo šutjela.
Zatim je rekla:
“Ništa.”
Prodala je samo dovoljno zlata da popravi školu u selu i pomogne siromašnim porodicama.
Ostatak je ostavila tamo gdje ga je guska pronašla.
Od tog dana niko više nije pokušao ukrasti njenu gusku.
A ljudi iz sela su pričali da je najčudnija stvar bila to što je guska, nakon svega, prestala nositi zlatna jaja.
Ponovo je nosila samo obična bijela jaja.
Kao da se ništa nikada nije dogodilo.
Ali jedna stvar je ostala misterija.
Do danas niko nije pronašao mjesto odakle je guska uzimala zlato.
A Mara je, sve do svoje smrti, odbijala reći gdje se tačno nalazila čistina u šumi.