Dječak je svaki dan razgovarao sa čovjekom kojeg niko drugi nije mogao vidjeti
U jednom zabačenom bosanskom selu, duboko između visokih planina i gustih šuma, ljudi su vjerovali da postoje mjesta koja pamte sve što se u njima dogodilo. Selo se zvalo Gornje Vrbe i imalo je tek nekoliko desetina kuća. Stare kuće sa strmim krovovima bile su razbacane po obroncima, a između njih su vodili uski makadamski putevi kojima su ujutro prolazili traktori, pastiri i stariji ljudi sa drvenim štapovima u rukama. Iznad sela uzdizala se gusta šuma, a kroz njeno središte tekao je mali potok koji je ljeti gotovo presušivao, dok bi se tokom jesenskih kiša pretvarao u hladnu i brzu vodu.
Na samom kraju sela nalazila se stara kuća u kojoj je živio devetogodišnji Amar sa svojom majkom Lejlom i djedom Mustafom. Kuća je bila sagrađena od kamena i drveta, a iza nje se nalazilo veliko stablo jabuke koje je Mustafa zasadio još kao mladić. Iza jabuke počinjala je šuma, a duboko u šumi nalazila se stara kamena česma koju su mještani zvali Hadžijina voda.
O toj česmi se među ljudima malo pričalo. Stariji stanovnici sela znali su priču koja se vezivala za nju, ali su je uglavnom čuvali za sebe. Govorili su samo da se tamo prije mnogo godina dogodila nesreća i da od tada nije dobro odlaziti do česme nakon zalaska sunca. Neki su tvrdili da su u šumi čuli korake i onda kada nikoga nije bilo, drugi su govorili da su noću čuli nečiji glas kako doziva ljude po imenu. Međutim, većina mlađih ljudi nije vjerovala u takve priče.
Amar nikada nije mnogo razmišljao o tome. Bio je običan dječak koji je volio trčati po dvorištu, penjati se na staru jabuku i provoditi vrijeme sa djedom. Mustafa ga je često vodio u šumu po drva, pokazivao mu tragove divljih životinja i pričao mu priče iz vremena kada je selo bilo puno djece i kada su se ljudi međusobno poznavali mnogo bolje nego danas.
Sve se promijenilo jednog hladnog novembarskog jutra.
Te noći padala je jaka kiša. Vjetar je udarao u prozore, a stare grane jabuke škripale su pod naletima vjetra. Amar je rano ustao i izašao u dvorište. Kada je majka pogledala kroz kuhinjski prozor, ugledala je sina kako stoji ispod jabuke i razgovara s nekim.
U prvi mah pomislila je da razgovara sa djedom, ali Mustafa je tada sjedio u kuhinji i pio kafu.
Lejla je otvorila prozor i pozvala sina.
„Amare, s kim razgovaraš?“
Dječak se okrenuo prema njoj, ali nije izgledao iznenađeno. Kao da mu je bilo potpuno normalno što ga majka pita.
„Sa čovjekom koji sjedi tamo.“
Lejla je pogledala prema stablu.
Nije bilo nikoga.
Samo mokra trava, opalo lišće i gusta jutarnja magla koja se spuštala niz planinu.
„Amare, tamo nema nikoga.“
Dječak je zbunjeno pogledao prema mjestu gdje je maloprije sjedio čovjek.
„Bio je tu.“
„Kako izgleda?“
Amar je nekoliko trenutaka šutio, a zatim rekao da je čovjek star, da nosi tamni kaput i stari šešir. Rekao je i da ima veoma blijedo lice, ali da mu je glas miran.
Lejla se pokušala nasmijati.
„Možda si ga sanjao.“
Amar je odmahnuo glavom.
„Nisam. Pričao je sa mnom.“
„Šta ti je rekao?“
Dječak je pogledao prema šumi.
„Rekao je da će sutra opet doći.“
Lejla više nije znala šta da kaže. Zatvorila je prozor i vratila se u kuhinju, ali je cijelo vrijeme razmišljala o sinovim riječima.
Mustafa je primijetio da je uznemirena.
„Šta se desilo?“
Lejla mu je ispričala šta je Amar rekao.
Čim je čuo opis čovjeka, Mustafa je spustio šoljicu na sto.
Nije ništa rekao.
Lejla ga je pažljivo pogledala.
„Tata, šta je?“
Mustafa je dugo gledao kroz prozor.
„Ništa.“
„Znaš li nekoga ko tako izgleda?“
„Ne.“
Odgovorio je prebrzo.
Lejla je to primijetila, ali nije insistirala.
Sljedećeg jutra Amar je ponovo otišao pod jabuku.
Čovjek je bio tamo.
Sjedio je na staroj klupi i gledao prema šumi. Kada je Amar prišao, čovjek mu se nasmiješio.
„Opet si došao.“
„Rekao si da ćeš doći.“
„Jesam.“
Amar je sjeo pored njega i neko vrijeme ga posmatrao.
„Kako se zoveš?“
Čovjek je nekoliko trenutaka šutio.
„Ibrahim.“
„Gdje živiš?“
Ibrahim je pogledao prema šumi.
„Nekada sam živio ovdje.“
„U našem selu?“
„Da.“
„Zašto te niko ne poznaje?“
Čovjek se blago nasmiješio.
„Poznavali su me. Samo je prošlo mnogo vremena.“
Amar nije razumio njegov odgovor.
„Koliko dugo si ovdje?“
„Dovoljno dugo.“
„A gdje ti je kuća?“
Ibrahim nije odgovorio.
Umjesto toga, pogledao je prema staroj kući na kraju sela.
„Ti živiš sa Mustafom?“
Amar se iznenadio.
„Poznaješ mog djeda?“
Ibrahim je samo spustio pogled.
„Poznavao sam ga.“
Te riječi su ostale u Amarovoj glavi cijeli dan.
Kada se vratio u kuću, odmah je pitao djeda ko je Ibrahim.
Mustafa je u tom trenutku popravljao stari sat. Čim je čuo ime, ruka mu je zastala.
„Ko ti je rekao to ime?“
„Čovjek ispod jabuke.“
Mustafa je polako ustao.
„Kakav čovjek?“
„Ibrahim.“
Djedovo lice je postalo potpuno blijedo.
Lejla je izašla iz druge sobe i odmah shvatila da se nešto dogodilo.
Mustafa je dugo gledao u Amara, a zatim tiho rekao:
„Od sada se ne smiješ približavati šumi.“
„Zašto?“
„Zato što sam tako rekao.“
„Ali Ibrahim kaže da te poznaje.“
Mustafa je zatvorio oči.
„Amare, više nemoj razgovarati s tim čovjekom.“
Dječak je zbunjeno pogledao djeda.
„Zašto?“
Mustafa nije odgovorio.
Te noći Amar je čuo djeda i majku kako razgovaraju u kuhinji.
„Moraš mu reći istinu“, govorila je Lejla.
„Ne mogu.“
„Tata, on ga vidi svaki dan.“
„Znam.“
„Onda znaš da se ovo neće samo završiti.“
Dugo je vladala tišina.
A onda je Mustafa tiho izgovorio:
„Ibrahim je mrtav već više od četrdeset godina.“
Amar je sve čuo.
Teško je zaspao.
Sljedećeg jutra ponovo je otišao do jabuke.
Ibrahim je već čekao.
„Ti si mrtav?“
Čovjek ga je pogledao.
„Tako kažu.“
„Moj djed kaže da si mrtav.“
Ibrahim se nasmiješio, ali u njegovim očima nije bilo radosti.
„Tvoj djed zna mnogo više nego što ti govori.“
„Šta mi ne govori?“
Ibrahim je ustao.
„Doći će vrijeme kada ćeš saznati.“
„Kada?“
„Kada budeš spreman.“
Amar ga je slijedio pogledom dok je čovjek polako krenuo prema šumi.
„Ibrahime!“
Čovjek se zaustavio.
„Gdje ideš?“
„Tamo gdje sam posljednji put čekao.“
„Koga?“
Ibrahim se okrenuo.
„Mustafu.“
Nakon toga je nestao među drvećem.
Amar je potrčao za njim.
Kada je stigao do mjesta gdje je čovjek posljednji put stajao, nije bilo nikoga. Nije bilo tragova stopala u blatu. Nije bilo pomjerene trave. Kao da tamo niko nikada nije stajao.
Amar se uplašio i vratio kući.
Tog dana Mustafa je bio neobično tih.
Predvečer je Amar ugledao djeda kako stoji ispred stare šupe i gleda prema šumi. U ruci je držao požutjelu fotografiju.
Amar mu je prišao.
„Dedo, mogu li vidjeti?“
Mustafa je dugo gledao fotografiju, a onda je pružio unuku.
Na fotografiji su bila dvojica mladića.
Jedan od njih bio je Mustafa.
Drugi je bio Ibrahim.
Obojica su bili nasmijani i stajali su pored iste one kamene česme duboko u šumi.
Amar je podigao pogled.
„Ovo je Ibrahim.“
Mustafa je klimnuo.
„Bio mi je najbolji prijatelj.“
„Zašto mi nisi rekao?“
„Jer sam se nadao da nikada nećeš morati pitati.“
„Šta se dogodilo?“
Mustafa je skrenuo pogled.
„Dogodila se nesreća.“
„Kakva nesreća?“
„Posvađali smo se. Ibrahim je otišao prema česmi. Te noći je počela velika oluja. Rijeka je nadošla i odnijela ga.“
Amar je pažljivo gledao fotografiju.
„Zašto onda kaže da čeka tebe?“
Mustafa nije odgovorio.
Dječak je još jednom pogledao fotografiju.
Na poleđini je nešto bilo napisano.
„Šta ovdje piše?“
Mustafa je pokušao uzeti fotografiju, ali Amar je već pročitao:
„Ako se ikada vratim, čekat ću te ovdje.“
Mustafa je naglo uzeo fotografiju iz njegovih ruku.
„Odakle ti ta fotografija?“
„Dao si mi je.“
„Ne mislim na to. Ko ti je pokazao ovu poruku?“
„Ibrahim.“
Mustafa je sjeo na drvenu klupu.
Prvi put Amar je vidio da njegov djed plače.
Nije plakao glasno. Samo je sjedio, gledao u zemlju i brisao oči rukavom.
„Dedo?“
Mustafa je duboko udahnuo.
„Slušaj me, Amare. Ako ti se taj čovjek ponovo pojavi, nemoj ga pratiti.“
„Ali zašto?“
„Zato što neke stvari iz prošlosti trebaju ostati tamo gdje su se dogodile.“
„A ako mi želi nešto reći?“
Mustafa je dugo šutio.
„Onda ga saslušaj.“
Amar se iznenadio.
„Ali rekao si da ne razgovaram s njim.“
„Promijenio sam mišljenje.“
„Zašto?“
Mustafa je pogledao prema prozoru.
„Zato što sam predugo šutio.“
Te noći počela je nova kiša.
Amar nije mogao spavati.
Oko ponoći začuo je tri tiha udarca na prozoru.
Prišao je zavjesi.
Nije bilo nikoga.
Ponovo su se čula tri udarca.
Amar je otvorio prozor.
Na prozorskoj dasci ležao je stari metalni ključ.
Dječak ga je uzeo.
Na ključu je bila urezana mala oznaka.
Slovo I.
Ujutro je pokazao ključ djedu.
Mustafa je samo rekao:
„Znam čemu pripada.“
„Čemu?“
„Staroj kući.“
„Kojoj kući?“
„Ibrahimovoj.“
„Gdje je?“
Mustafa je nekoliko trenutaka šutio.
„Iznad česme.“
Amar je osjetio kako mu srce ubrzano kuca.
„Još postoji?“
„Postoje samo temelji.“
„Zašto si mi rekao da ne idem tamo?“
Mustafa je ustao.
„Zato što tamo još uvijek postoji nešto što sam sakrio.“
Amar je pogledao djeda.
„Šta?“
Mustafa je spustio glavu.
„Istina.“
Kasnije tog dana Mustafa je odlučio da zajedno odu do šume.
Put je bio klizav zbog kiše, a magla se spustila toliko nisko da se jedva vidjela staza. Kada su stigli do stare česme, Mustafa je dugo stajao bez riječi.
Amar je primijetio da se djed trese.
„Ovdje se dogodilo?“
Mustafa je klimnuo.
„Ovdje sam ga posljednji put vidio.“
Tada se iza njih začuo glas.
„Nije baš tako.“
Mustafa se ukočio.
Amar se polako okrenuo.
Ibrahim je stajao nekoliko metara dalje.
Ali ovog puta nije izgledao kao blijedi starac kojeg je Amar svakodnevno viđao.
Izgledao je kao mladić sa fotografije.
Imao je isto lice, isti kaput i isti pogled.
Mustafa je napravio korak unazad.
„Ibrahime…“
Ibrahim ga je pogledao.
„Čekao sam te dugo.“
Mustafa je spustio glavu.
„Znam.“
„Ne. Ne znaš.“
Ibrahimov glas bio je tih, ali je odzvanjao kroz šumu.
„Ti si otišao, Mustafa. Ostavio si me ovdje.“
Amar je pogledao djeda.
„Je li to istina?“
Mustafa je zatvorio oči.
„Jeste.“
„Zašto si rekao da je bila nesreća?“
Mustafa je počeo plakati.
„Jer sam se bojao.“
Ibrahim je napravio nekoliko koraka prema njemu.
„Posvađali smo se zbog Fatime. Bio sam ljut. Ti si bio ljut. Gurnuo si me.“
Amar je zanijemio.
Mustafa je klimnuo.
„Jesam.“
„Pao sam niz padinu.“
„Znam.“
„Bio sam živ.“
Mustafa je plakao.
„Znam.“
„Zvao sam te.“
„Znam.“
„A ti si pobjegao.“
Mustafa nije mogao podići pogled.
„Jesam.“
Nastala je tišina.
Kiša je lagano počela padati kroz krošnje.
Amar je gledao dvojicu ljudi koji su stajali jedan nasuprot drugome, razdvojeni četrdeset godina šutnje.
Ibrahim je konačno rekao:
„Nisam čekao da mi se izviniš.“
Mustafa je podigao glavu.
„Zašto si onda čekao?“
Ibrahim je pogledao Amara.
„Čekao sam da istina jednom bude izgovorena pred nekim ko nije bio tamo.“
Amar je shvatio.
Ibrahim nije došao da osveti svoju smrt.
Došao je da neko konačno čuje ono što je decenijama bilo skriveno.
Mustafa je prišao česmi.
„Šta želiš od mene?“
Ibrahim je odgovorio:
„Ništa.“
„Onda zašto si se vratio?“
„Nisam se vratio.“
Mustafa ga je zbunjeno pogledao.
Ibrahim se okrenuo prema Amaru.
„Ja sam ovdje cijelo vrijeme.“
Amar je osjetio hladnoću.
„Zašto sam te samo ja mogao vidjeti?“
Ibrahim se blago nasmiješio.
„Zato što si prvi koji je pitao ko sam, umjesto da me se odmah uplaši.“
U tom trenutku vjetar je snažno prošao kroz šumu.
Amar je na trenutak zatvorio oči.
Kada ih je otvorio, Ibrahim više nije bio tamo.
Samo je stara česma tiho šumila.
Mustafa je dugo stajao na istom mjestu.
A onda je prišao kamenom zidu i izvadio nešto iz pukotine.
Bila je to mala metalna kutija.
Unutra je bilo nekoliko pisama.
Sva su bila adresirana Fatimi.
Mustafa ih je godinama čuvao.
Nijedno nikada nije poslano.
Amar je pogledao djeda.
„Zašto si ih čuvao?“
Mustafa je tiho odgovorio:
„Jer sam cijeli život želio vratiti vrijeme. Ali čovjek ne može vratiti ono što je već učinio.“
Te večeri vratili su se kući.
Mustafa je prvi put ispričao Lejli cijelu istinu.
Nije ništa izostavio.
Ni svađu.
Ni guranje.
Ni to da je Ibrahim bio živ kada je Mustafa pobjegao.
Ni godine provedene u šutnji.
Sljedećeg jutra Mustafa je otišao do mezarja na kojem je Ibrahim bio ukopan.
Amar je išao s njim.
Mustafa je dugo stajao pred mezarom, a zatim tiho rekao:
„Oprosti mi.“
Nije bilo odgovora.
Samo je hladan vjetar prošao kroz krošnje.
Ali Mustafa je prvi put nakon mnogo godina izgledao mirno.
Prošlo je nekoliko dana.
Amar više nije vidio Ibrahima.
Nije se pojavio ispod jabuke.
Nije ga bilo ni u šumi.
Nije bilo ni glasa.
Kao da je nestao zajedno sa maglom.
Mustafa je nakon toga počeo drugačije živjeti. Više nije izbjegavao ljude. Pričao je sa komšijama, pomagao starijim mještanima i često odlazio do mezarja.
Jednog jutra Amar je pitao:
„Dedo, misliš li da je Ibrahim otišao?“
Mustafa se nasmiješio.
„Mislim da jeste.“
„Zauvijek?“
„Nadam se.“
Godine su prolazile.
Amar je odrastao.
Napustio je Gornje Vrbe i otišao u grad. Završio je školu, zaposlio se i zasnovao vlastiti život. Ipak, nikada nije zaboravio čovjeka kojeg je kao dječak svakodnevno viđao ispod stare jabuke.
Mnogo godina kasnije, nakon što je Mustafa umro, Amar se vratio u selo.
Kuća je bila prazna.
Šuma je izgledala veća nego što ju je pamtio.
Stara jabuka još je stajala iza kuće.
Amar je prišao stablu i sjeo na istu klupu na kojoj je nekada sjedio sa Ibrahimom.
Dugo je gledao prema šumi.
Tada je začuo poznat glas.
„Amare.“
Dječak je nekada davno čuo taj glas.
Sada ga je čuo ponovo.
Amar se polako okrenuo.
Ispod jabuke nije bilo nikoga.
Samo je na zemlji ležala stara fotografija.
Podigao ju je.
Bila je to ista fotografija Mustafe i Ibrahima koju je vidio kao dječak.
Ali na poleđini je sada pisalo nešto novo.
Amar je drhtavim rukama okrenuo fotografiju.
Na poleđini je stajala samo jedna rečenica:
„Nisam čekao Mustafu. Čekao sam tebe.“
Amar je osjetio kako mu se grlo steže.
Pogledao je prema šumi.
U daljini, između dva stara stabla, ugledao je siluetu čovjeka u tamnom kaputu.
Čovjek je stajao potpuno mirno.
Amar je napravio jedan korak prema njemu.
Silueta se nije pomjerila.
„Ibrahime?“
Čovjek je podigao ruku.
A onda se magla spustila između njih.
Kada se razišla, više nikoga nije bilo.
Amar je ostao sam.
Ali ovog puta nije osjetio strah.
Samo je tiho rekao:
„Čuo sam te.“
Vjetar je prošao kroz krošnju stare jabuke.
A negdje duboko u šumi začuo se tih, gotovo nečujan glas:
„Sada je dovoljno.“
Od tog dana Amar se više nikada nije vratio u Gornje Vrbe.
Ali kada bi ga neko pitao zašto ne voli pričati o svom djetinjstvu, uvijek bi samo kratko odgovorio:
„Postoje neke priče koje čovjek ne pronađe. One pronađu njega.“
I nikada nikome nije rekao jednu posljednju stvar.
Onoga dana kada je posljednji put vidio Ibrahima, na zemlji pored stare jabuke pronašao je još jednu fotografiju.
Na njoj nije bio Mustafa.
Nije bio Ibrahim.
Na fotografiji je bio Amar kao devetogodišnji dječak, kako sjedi ispod jabuke i razgovara s nekim.
Ali fotografija je bila stara više od četrdeset godina.
A na njenoj poleđini stajale su riječi:
„Neki ljudi čekaju cijeli život da ih neko sasluša. A ponekad ih sasluša upravo onaj ko još nije ni rođen.“