U jednom malom bosanskom selu, smještenom između zelenih brda i guste šume, živio je stari hodža po imenu Sulejman. Imao je gotovo sedamdeset godina i više od četiri decenije služio je u seoskoj džamiji. Ljudi su ga poznavali kao tihog, skromnog i strpljivog čovjeka koji nikada nije odbijao razgovor s nekim ko bi mu pokucao na vrata.
Njegova kuća nalazila se odmah iza džamije. Bila je mala i jednostavna, sa starim drvenim prozorima i dvorištem u kojem je rasla velika kruška. Nakon smrti supruge živio je sam, ali se nikada nije žalio. Govorio je da čovjeku ne treba mnogo ako ima mir u srcu i dobre ljude oko sebe.
U selu je, međutim, živio i mladić po imenu Kerim. Imao je dvadeset šest godina i bio je poznat po tome što je volio pokazivati drugima da se ničega ne boji. Imao je dobar posao u gradu, vozio skup automobil i često se vraćao u selo kako bi pokazao prijateljima šta je kupio ili gdje je bio.
Kerim nije mrzio Sulejmana, ali ga nikada nije ni poštovao onoliko koliko su ga poštovali drugi mještani. Smatrao je da je starac previše spor, previše tih i da pripada nekom prošlom vremenu.
Jednog petka, nakon džuma-namaza, nekoliko mladića ostalo je ispred džamije. Razgovarali su i šalili se. Sulejman je polako izašao iz džamije i krenuo prema svojoj kući. U ruci je nosio staru drvenu torbu u kojoj je uvijek držao knjige i nekoliko ličnih stvari.
Kerim je tada glasno rekao:
„Hodža, gdje si krenuo tako brzo?“
Sulejman se okrenuo i nasmiješio.
„Kući, sine.“
„Pa čemu žurba? Zar te neko čeka?“
Nekoliko mladića se nasmijalo.
Sulejman nije odgovorio.
Kerim je nastavio:
„Vi stariji stalno govorite mladima kako treba živjeti, a pogledajte sebe. Kuća vam se raspada, cipele su vam stare, a i sami jedva hodate.“
Nastao je muk.
Jedan od mladića tiho je rekao:
„Kerime, pusti čovjeka.“
Ali Kerim je bio raspoložen za šalu
.
Prišao je Sulejmanu i pogledao njegovu staru torbu.
„Koliko ovo vrijedi? Pet maraka?“
Sulejman je spustio pogled.
„Nije važno koliko vrijedi.“
Kerim se nasmijao.
„Naravno da nije. Vi stariji uvijek govorite da novac nije važan. Lako je to reći kada ga nemate.“
Nekoliko ljudi se nelagodno pomjerilo.
Sulejman je duboko udahnuo.
„Kerime, neću se svađati s tobom. Ako sam ti nekada nešto pogriješio, oprosti mi.“
Umjesto da prestane, Kerim je skinuo svoju skupu jaknu i pružio je starcu.
„Evo ti. Tvoja je sigurno bolja.“
Mladići su se nasmijali.
Sulejman je pogledao jaknu, a zatim Kerima.
„Ne treba mi.“
„Uzmi. Možda ćeš je prodati i kupiti sebi nove cipele.“
Ovaj put niko se nije nasmijao.
Sulejman je samo rekao:
„Sine, čovjek može poniziti drugog čovjeka za nekoliko sekundi. Ali ne zna koliko će dugo nositi posljedice svojih riječi.“
Kerim je odmahnuo rukom.
„Nemojte mi držati predavanje.“
Sulejman je bez odgovora otišao.
Tog dana cijelo selo je pričalo o onome što se dogodilo.
Kerim se nije kajao. Čak je navečer prijateljima slao poruke i šalio se na račun starog hodže.
Ali tri dana kasnije dogodilo se nešto čudno.
Kerim se rano ujutro probudio i pronašao automobil parkiran ispred kuće. Krenuo je na posao, ali kada je pokušao otvoriti vrata, ključ nije odgovarao.
Pomislio je da je pogriješio.
Pokušao je ponovo.
Ništa.
Pozvao je bravara.
Kada je čovjek došao, pregledao je bravu i rekao:
„Ovo je čudno. Kao da je brava promijenjena.“
Kerim se nasmijao.
„Nemoguće. Ovo je moj automobil.“
Bravar je pokušao otvoriti vrata, ali bez uspjeha.
Kerim je pozvao servis.
Dok je čekao, primijetio je nešto na prednjem staklu.
Bio je to mali komad papira.
Na njemu je pisalo:
„Vrati ono što nije tvoje.“
Kerim je zgužvao papir.
„Neko se šali.“
Kasnije tog dana automobil je konačno otvoren. Kerim je otišao na posao i pokušao zaboraviti cijelu stvar.
Ali kada se navečer vratio kući, pronašao je isti papir na stolu u svojoj sobi.
„Vrati ono što nije tvoje.“
Kerim je problijedio.
Niko osim njega nije imao ključ od kuće.
Pozvao je majku.
„Jesi li ulazila u moju sobu?“
„Nisam. Zašto?“
Kerim joj nije rekao za papir.
Te noći nije mogao spavati.
Oko tri sata ujutro začuo je lupanje na prozoru.
Ustao je.
Otvorio zavjesu.
Nije bilo nikoga.
Ali na prozorskoj dasci ležala je njegova skupa narukvica koju je izgubio prije nekoliko mjeseci.
Kerim ju je podigao.
Na poleđini je bilo urezano njegovo ime.
Nije znao kako je dospjela tamo.
Sljedećeg jutra stvari su postale još čudnije.
Kerim je otišao u gradsku banku i saznao da je njegov račun privremeno blokiran zbog sumnjive transakcije. Nije znao o čemu se radi. Istog dana njegov poslodavac ga je pozvao i rekao mu da je neko podnio prijavu protiv njega zbog novca koji je navodno nestao iz firme.
Kerim je tvrdio da nema nikakve veze s tim.
Ali niko mu nije vjerovao.
Kada se vratio u selo, bio je potpuno drugačiji čovjek.
Nije se više smijao.
Nije pričao.
Samo je sjedio u automobilu i gledao prema džamiji.
U jednom trenutku ugledao je Sulejmana kako izlazi iz džamije.
Kerim je izašao iz automobila i prišao mu.
„Hodža.“
Starac se okrenuo.
„Selam, Kerime.“
„Moram nešto da vas pitam.“
„Reci.“
Kerim je izvadio zgužvani papir iz džepa.
„Jeste li vi ovo ostavili?“
Sulejman je pogledao papir.
„Nisam.“
„Jeste li poslali nekoga?“
„Nisam.“
„Onda ko je?“
Sulejman je nekoliko trenutaka šutio.
„Ne znam.“
Kerim je spustio pogled.
„Mislite li da mi se ovo događa zbog onoga što sam vam rekao?“
Sulejman ga je dugo gledao.
„Ne znam zašto ti se događaju te stvari. I ne bih ti rekao da je to kazna. Samo ti mogu reći da čovjek nikada ne zna šta će pokrenuti jedna ružna riječ.“
Kerim je progutao knedlu.
„Ja sam vas ponizio.“
„Jesi.“
„Pred svima.“
„Jesi.“
„I bilo mi je smiješno.“
Sulejman je tiho rekao:
„Znam.“
Kerim je očekivao ljutnju, ali je nije vidio na starčevom licu.
„Zašto se ne ljutite?“
Sulejman se nasmiješio.
„Jer sam i ja nekada bio mlad i mislio da znam sve.“
Kerim je spustio glavu.
„Oprostite mi.“
Sulejman je prišao i stavio mu ruku na rame.
„Oprostio sam ti istog dana.“
Te noći Kerim je prvi put nakon nekoliko dana mirno zaspao.
Ujutro je otišao u firmu. Istraga je pokazala da je novac nestao zbog greške u računovodstvu, a ne zbog njegove krivice. Banka mu je odblokirala račun.
Kada se vratio kući, pronašao je još jedan papir.
Ovog puta nije pisalo:
„Vrati ono što nije tvoje.“
Pisalo je:
„Nauči cijeniti ono što već imaš.“
Kerim je dugo gledao u papir.
Zatim ga je presavio i stavio u džep.
Nekoliko dana kasnije otišao je u grad, kupio novu jaknu i cipele, ali ih nije zadržao.
Odnio ih je Sulejmanu.
Starac je otvorio vrata i iznenadio se.
„Šta je ovo?“
Kerim je spustio stvari pred njega.
„Poklon.“
„Ne trebam.“
„Znam.“
Sulejman se nasmiješio.
„Onda zašto si ih donio?“
Kerim je odgovorio:
„Jer sam vas jednom pokušao poniziti zbog vaših starih stvari. Sada želim pokazati da sam shvatio koliko sam bio nepravedan.“
Sulejman je neko vrijeme šutio.
A onda je rekao:
„Ako si to shvatio, onda mi ne duguješ ništa.“
Kerim je klimnuo.
Od tog dana počeo je češće dolaziti u džamiju, ali ne zbog toga da bi ljudi vidjeli da se promijenio. Dolazio je jer je želio razgovarati sa Sulejmanom.
Jednog zimskog jutra starac se razbolio.
Kerim je bio među prvima koji su ga odvezli doktoru.
Kasnije mu je donosio drva, čistio snijeg ispred kuće i popravio krov koji je godinama prokišnjavao.
Jednog dana, dok su zajedno sjedili pored peći, Kerim je pitao:
„Hodža, vjerujete li da se čovjeku sve što uradi nekako vrati?“
Sulejman je dugo gledao u vatru.
„Ne uvijek onako kako očekujemo.“
„A ono što se meni dogodilo?“
„Možda je bilo slučajnost. Možda upozorenje. Možda si samo konačno počeo obraćati pažnju na stvari koje ranije nisi vidio.“
Kerim se nasmiješio.
„A vi nikada nećete reći da je to bila kazna?“
Sulejman odmahnu glavom.
„Ne. Samo Bog zna šta je čija kušnja, šta je posljedica, a šta slučajnost. Čovjek treba prvo pogledati sebe prije nego što počne objašnjavati tuđi život.“
Kerim je zapamtio te riječi.
Godinama kasnije, ljudi u selu više nisu pričali o onome što se dogodilo ispred džamije.
Ali svi su primijetili jednu promjenu.
Mladić koji je nekada ismijavao starog hodžu postao je jedan od ljudi koji su najviše pomagali starijima u selu.
Kada bi vidio nekoga da nosi težak teret, prišao bi.
Kada bi nekoj porodici nedostajalo drva, donio bi ih.
A kada bi neko ismijavao stariju osobu zbog siromašne odjeće ili sporog hoda, Kerim bi uvijek rekao isto:
„Nikada ne znaš koliko je taj čovjek preživio da bi danas stajao pred tobom.“
Sulejman je te riječi čuo jednog dana kroz otvoren prozor džamije.
Samo se nasmiješio.
Nije mu bilo važno da li je Kerim ikada saznao ko je ostavljao čudne poruke.
Jer možda najvažnija stvar nije bila neobjašnjiva nevolja koja je zadesila mladog čovjeka.
Najvažnije je bilo ono što je iz nje naučio.
Jer ponekad čovjek ne dobije kaznu koju može objasniti.
Dobije samo priliku da pogleda vlastito ponašanje i odluči hoće li ostati isti.
A Kerim je svoju priliku iskoristio.