U selu Gornja Luka, skrivenom između gustih šuma i visokih planina, postojala je stara kuća o kojoj su se godinama pričale čudne priče. Kuća je pripadala porodici Hadžić, ali je već više od dvadeset godina bila prazna. Iza nje nalazio se bunar ograđen kamenjem, dubok i taman, čija se voda nikada nije osušila, čak ni tokom najtoplijih ljeta.
Stariji mještani nisu voljeli prolaziti tim putem nakon akšama. Govorili su da se iz bunara ponekad čuje glas. Neki su tvrdili da je to samo odjek, drugi da vjetar prolazi kroz pukotine među kamenjem. Ali najstariji ljudi u selu imali su drugačiju priču.
Govorili su da bunar ne daje vodu onome ko mu postavi pitanje.
Daje odgovor.
Ali uzima nešto zauzvrat.
Jedini čovjek koji je znao cijelu priču bio je stari Ibrahim, nekadašnji imamov pomoćnik. Kada bi neko mlađi spomenuo bunar, Ibrahim bi samo odmahnuo glavom i rekao da postoje stvari koje čovjek ne treba pokušavati razumjeti.
Njegov unuk Amar nikada nije vjerovao u takve priče.
Imao je dvadeset dvije godine i smatrao je da su seoske legende samo način na koji stariji plaše djecu. Nakon očeve smrti, Amar se vratio u selo da živi s majkom. Nije imao mnogo strpljenja za priče o duhovima, prokletstvima i starim tajnama.
Jedne večeri, dok je s nekoliko prijatelja sjedio ispred prodavnice, priča je ponovo došla na red.
Neko je spomenuo stari bunar.
Amar se nasmijao i rekao da bi, kada bi bunar zaista odgovarao na pitanja, već odavno svi u selu znali brojeve lutrije.
Prijatelji su se nasmijali, ali jedan stariji čovjek koji je sjedio nekoliko metara dalje ozbiljno ih je pogledao.
„Ne šalite se s onim što ne poznajete“, rekao je.
Amar ga je pitao šta se navodno dogodilo kod bunara.
Čovjek nije odmah odgovorio. Samo je pogledao prema planini, a onda tiho rekao da je prije mnogo godina jedan čovjek otišao do bunara da sazna gdje mu je nestao brat.
„Bunar mu je odgovorio“, rekao je. „Pronašao je brata tri dana kasnije.“
Amar se nasmijao.
„I šta je onda bilo?“
Starac ga je pogledao pravo u oči.
„Nije se više sjećao lica svog brata.“
Smijeh je utihnuo.
Amar je ipak odmahnuo glavom.
„To je priča za djecu.“
Te noći dugo nije mogao zaspati.
Oko ponoći ustao je, obukao jaknu i izašao iz kuće. Nije ni sam znao zašto, ali noge su ga odvele prema staroj kući.
Mjesec je obasjavao uski put kroz šumu. Grane su škripale na vjetru, a snijeg pod njegovim cipelama tiho je pucketao.
Kada je stigao do bunara, zastao je.
Kamenje oko njega bilo je prekriveno mahovinom. Drvena vrata stare kuće iza njega tiho su lupala na vjetru.
Amar se nagnuo nad bunar.
Nije vidio dno.
Bacio je kamen.
Čekao je.
Ništa.
A onda je, nakon nekoliko sekundi, iz dubine začuo tup udarac.
Amar se nasmiješio.
„Ako stvarno odgovaraš na pitanja“, rekao je poluglasno, „reci mi gdje je moj otac sakrio novac.“
U prvi mah nije se dogodilo ništa.
Onda se iz dubine začuo glas.
Bio je tih, ali potpuno jasan.
„U staroj šupi.“
Amaru je nestalo osmijeha s lica.
Prepoznao je glas.
Bio je to glas njegovog oca.
Otac mu je umro prije dvije godine.
Amar je nekoliko trenutaka samo stajao.
Zatim je potrčao kući.
U zoru je otišao do stare šupe iza kuće. Pretražio je sve, ali nije pronašao ništa. Već je pomislio da je sve bila slučajnost kada je ugledao staru dasku koja je bila malo podignuta.
Ispod nje nalazila se metalna kutija.
U njoj je bilo nekoliko novčanica i očev stari sat.
Amar je ostao bez riječi.
Bunar je znao.
Te večeri ponovo je otišao tamo.
Ovaj put nije osjećao strah. Osjećao je uzbuđenje.
„Ko je ubio mog oca?“
Tišina.
Zatim glas:
„Čovjek kojem vjeruješ.“
Amar je osjetio hladnoću niz leđa.
„Ko?“
Ali bunar više nije odgovarao.
Amar je krenuo kući, pokušavajući se sjetiti svega što je rekao. Kada je stigao do kapije, iznenada je zastao.
Nešto nije bilo u redu.
Nije mogao da se sjeti kako je izgledala kuhinja njegove bake.
Znao je da je tamo nekada živjela.
Znao je da je često išao kod nje.
Ali njeno lice… nije mogao prizvati.
Amar je stajao nasred dvorišta, pokušavajući se sjetiti njenog osmijeha.
Ništa.
Uplašio se.
Sljedećeg jutra otišao je kod djeda Ibrahima.
Starac ga je saslušao bez prekidanja.
Kada je Amar završio, Ibrahim je dugo šutio.
„Pitao si bunar?“
Amar je klimnuo.
Djed je zatvorio oči.
„Onda je počelo.“
Amar ga je pitao šta je bunar.
Ibrahim je rekao da niko ne zna. Prema priči koju je čuo od svog djeda, bunar je bio mnogo stariji od sela. Nekada su ljudi dolazili do njega kada nisu imali kome drugom postaviti pitanje.
Ali bunar nikada nije davao odgovor besplatno.
„Šta uzima?“ upitao je Amar.
Ibrahim ga je pogledao.
„Sjećanje.“
Amar je spustio pogled.
„Kako da ga zaustavim?“
„Ne znam.“
„Mora postojati način.“
Ibrahim je ustao, prišao staroj polici i izvadio požutjelu svesku.
U njoj su bila imena ljudi koji su tokom godina odlazili do bunara.
Pored nekih imena stajale su kratke bilješke.
Jedan čovjek je pitao gdje mu je sin.
Odgovor je dobio.
Zaboravio je glas svoje supruge.
Druga žena je pitala hoće li se njen muž vratiti iz rata.
Dobila je odgovor.
Zaboravila je dan kada su se vjenčali.
Treći je pitao ko mu je ukrao novac.
Dobio je odgovor.
Zaboravio je ime vlastitog brata.
Amar je prelistavao stranice, sve dok nije ugledao jedno poznato prezime.
Hadžić.
Ispod njega je stajalo ime njegovog oca.
Amar je problijedio.
Pored imena je bila samo jedna rečenica:
„Pitao je ono što nije smio.“
Amar je pogledao djeda.
„Moj otac je bio ovdje?“
Ibrahim je klimnuo.
„Prije mnogo godina.“
„Šta je pitao?“
Starac je spustio svesku.
„To nikada nije rekao.“
Te noći Amar nije mogao prestati razmišljati.
Ako je njegov otac poznavao bunar, zašto nikada nije pričao o njemu?
A onda se sjetio nečega.
Nakon očeve smrti, majka mu je jednom rekla da je njegov otac posljednjih mjeseci života često govorio da je zaboravio nešto veoma važno.
Ne novac.
Ne posao.
Nego jednu osobu.
Amar je odjednom shvatio da odgovor koji je tražio možda nije bio o očevom ubistvu.
Možda je njegov otac pokušavao pronaći nešto što je sam izgubio.
Sljedećeg dana Amar je otišao do bunara posljednji put.
Stao je ispred kamenog zida i duboko udahnuo.
„Šta je moj otac izgubio?“
Glas se pojavio gotovo odmah.
„Tebe.“
Amar je zanijemio.
„Šta to znači?“
„Pitaj.“
Amar je osjetio kako mu srce lupa.
„Zašto me je izgubio?“
Bunar je odgovorio:
„Jer je pokušao saznati ko će te povrijediti.“
Amar je zatvorio oči.
Tada je čuo još jednu rečenicu.
„Pitao je ko će ubiti njegovog sina.“
Amar je otvorio oči.
„I šta si mu rekao?“
Tišina.
Onda glas:
„Nije ga ubio čovjek.“
Amar je zadrhtao.
„Onda ko?“
Bunar je šutio nekoliko sekundi.
A zatim je rekao:
„Vrijeme.“
U tom trenutku Amar je osjetio kako mu se pred očima mijenja slika svijeta.
Odjednom se sjetio nečega što je godinama bilo zakopano duboko u njemu.
Bio je mali dječak.
Sjedio je s ocem kraj rijeke.
Otac mu je držao ruku i govorio da nikada ne ide sam prema starom bunaru.
Amar se sjetio očevog lica.
Sjetio se njegovog glasa.
Sjetio se kako ga je otac zagrlio.
A onda je shvatio strašnu istinu.
Njegov otac nije umro slučajno.
Godinama je pokušavao zaštititi Amara od nečega što nije mogao spriječiti — od života, vremena i vlastitih pogrešaka.
Bunar mu nije govorio budućnost.
Samo je izvlačio ono što je već bilo skriveno u ljudima.
Ali cijena je bila sjećanje.
Amar je posljednji put pogledao u tamnu dubinu.
„Vrati mi ono što si uzeo.“
Bunar je šutio.
„Molim te.“
Ništa.
Tada se iz dubine začuo glas njegovog oca.
„Neke stvari se ne vraćaju pitanjem.“
Amar je zaplakao.
Nije znao je li to zaista bio očev glas ili samo njegovo vlastito sjećanje.
Ali prvi put nakon mnogo godina jasno se sjetio očevog zagrljaja.
Okrenuo se i otišao.
Nikada više nije postavio pitanje bunaru.
Godinama kasnije, kada bi neko u selu spomenuo staru kuću, Amar bi samo šutio.
Bunar je i dalje bio tamo.
Voda u njemu nikada nije presušila.
A ponekad, kasno noću, neko bi tvrdio da se iz njegove dubine čuje glas.
Amar je znao šta je to.
Zato je uvijek govorio isto:
„Ako imate pitanje na koje ne možete podnijeti odgovor, bolje ga je ostaviti nepostavljenim.“
Jer neke istine vrijede manje od jednog običnog sjećanja.
A neke uspomene, kada ih jednom izgubimo, više nikada ne možemo pronaći.