U selu Vrela, smještenom između guste šume i strmih planinskih padina, postojala je jedna mala kuća na samom kraju mahale. Bila je toliko stara da su se dijelovi krova jedva držali, a oko nje je rasla visoka trava koju niko godinama nije kosio.
U toj kući živio je starac po imenu Mehmed.
Ljudi iz sela znali su ga kao povučenog čovjeka koji je rijetko izlazio među svijet. Svakog petka odlazio bi u džamiju, nakon namaza kratko razgovarao sa starijim mještanima, a zatim se vraćao kući. Nikada nije išao na sijela, nije sjedio u kafani i nikada nije pričao o svojoj prošlosti.
Ali postojala je jedna stvar koju je Mehmed čuvao više od svega.
Stara crna knjiga.
Bila je velika, sa debelim kožnim koricama koje su na nekoliko mjesta bile ispucale. Nije imala naslov. Nije bilo ukrasa na njoj. Samo mali srebrni znak u obliku kruga na sredini korica.
Mehmed ju je držao zaključanu u drvenom sanduku.
Niko nije znao šta se nalazi unutra.
Sve dok jednog dana u selo nije došao njegov unuk Samir.
Samir je imao dvadeset tri godine i vratio se u Vrela nakon nekoliko godina provedenih u gradu. Došao je da pomogne djedu jer je starac posljednjih mjeseci sve teže živio sam.
Prvih nekoliko dana sve je bilo normalno.
Samir je cijepao drva, popravljao ogradu i donosio djedu namirnice iz prodavnice.
Ali primijetio je nešto neobično.
Svake večeri, kada bi sat otkucao deset, Mehmed bi zaključao vrata svoje sobe.
Nije dozvoljavao Samiru da uđe.
Jedne noći Samir je slučajno ugledao djeda kako sjedi za stolom i nešto zapisuje.
„Dedo, šta radiš?“
Mehmed je brzo zatvorio knjigu.
„Ništa što trebaš znati.“
Samir se nasmijao.
„Pa šta može biti toliko tajno?“
Starac ga je ozbiljno pogledao.
„Ako ikada vidiš ovu knjigu otvorenu, ne čitaj imena.“
Samir je pomislio da je riječ o nekoj staroj porodičnoj knjizi.
Nije više pitao.
Ali nekoliko dana kasnije dogodilo se nešto zbog čega više nije mogao ignorisati djedovu tajnu.
U selo je došla jedna žena koju je Samir prvi put vidio.
Stajala je ispred prodavnice i pitala gdje živi čovjek po imenu Hamza Kovačević.
Samir je znao to ime.
Hamza je bio stariji čovjek koji je živio blizu rijeke.
Pokazao joj je put.
Žena je zahvalila i otišla.
Sljedećeg jutra Samir je primijetio nešto čudno.
Kada je pitao jednog komšiju gdje živi Hamza, čovjek ga je zbunjeno pogledao.
„Koji Hamza?“
„Hamza Kovačević. Kod rijeke.“
Komšija je odmahnuo glavom.
„Ne znam nikoga takvog.“
Samir je pomislio da se šali.
Otišao je do drugog čovjeka.
Isto.
Niko nije znao ko je Hamza.
Čak ni žena koja je prethodnog dana pitala za njega više se nije pojavljivala.
Samir je otišao do kuće kod rijeke.
Tamo je stajala mala kamena kuća.
Vrata su bila zaključana.
Na zidu je visila stara ploča.
Ali ime na njoj bilo je izgrebano.
Samir je osjetio nelagodu.
Kada se vratio kući, zatekao je djeda kako sjedi za stolom.
Crna knjiga bila je ispred njega.
„Dedo“, rekao je Samir, „ko je Hamza?“
Mehmed je spustio pogled.
„Zašto pitaš?“
„Jer niko više ne zna ko je.“
Starac je dugo šutio.
Onda je polako otvorio knjigu.
Na jednoj stranici nalazilo se desetine imena.
Neka su bila ispisana crnim mastilom.
Neka crvenim.
A jedno ime bilo je gotovo potpuno izblijedjelo.
Hamza Kovačević.
Samir je ustuknuo.
„Šta je ovo?“
Mehmed je zatvorio knjigu.
„Knjiga pravih imena.“
„Kakvih pravih imena?“
„Imena koja pamćenje ovog sela drži na okupu.“
Samir se nasmijao, ali djed nije.
„Ljudi misle da čovjek nestane kada mu srce prestane kucati“, rekao je Mehmed. „To nije uvijek istina. Čovjek može nestati mnogo ranije. Može biti živ, a da ga više niko ne pamti.“
Samir je pitao kako je to moguće.
Mehmed mu je tada ispričao priču koju je decenijama čuvao.
Prije više od sedamdeset godina, u selu je živio čovjek po imenu Avdo.
Bio je učitelj.
Nakon Drugog svjetskog rata počeo je zapisivati imena svih ljudi koji su živjeli u Vrelama. Želio je sačuvati uspomenu na porodice koje su izgubile članove, na djecu koja su odrasla bez roditelja i na ljude koji su nestali u ratu.
Ali jednog dana pronašao je knjigu u staroj kući na planini.
Niko nije znao odakle je došla.
Avdo je počeo zapisivati imena u nju.
I tada se dogodilo nešto čudno.
Kad god bi neko ime bilo izbrisano iz knjige, ljudi bi polako počeli zaboravljati tu osobu.
Prvo bi zaboravili njen glas.
Zatim lice.
Onda ime.
Na kraju bi zaboravili da je ikada postojala.
„A šta se dogodi čovjeku?“ upitao je Samir.
Mehmed ga je pogledao.
„Ostane živ.“
„Ali niko ga ne poznaje?“
„Niko.“
Samir je osjetio hladnoću.
„Zašto onda čuvaš knjigu?“
„Zato što ako je ne čuvam, neko drugi će je pronaći.“
Te noći Samir nije mogao spavati.
Sljedećeg jutra primijetio je da je još jedno ime počelo blijedjeti.
Nedžad Smajlović.
Samir je poznavao Nedžada.
Bio je to čovjek koji je popravljao poljoprivredne mašine.
Samir je odmah otrčao do njegove radionice.
Nedžad je bio unutra.
„Jesi li dobro?“
Čovjek ga je pogledao zbunjeno.
„Jesam. Zašto?“
Samir je pokušao razgovarati s njim, ali Nedžad je izgledao kao da ga prvi put vidi.
„Kako se zoveš?“
Čovjek se nasmijao.
„Nedžad.“
„Znaš li mene?“
Nedžad je odmahnuo glavom.
„Ne.“
Samir se vratio kući prestravljen.
Mehmed je već znao.
„Vrijeme je pri kraju“, rekao je.
„Čega?“
„Knjige.“
Mehmed mu je pokazao posljednje stranice.
Na njima su bila imena ljudi koji su trenutno živjeli u selu.
A među njima je bilo i Samirovo ime.
Ispod njega, tankom crvenom linijom, stajao je datum.
Za tri dana.
„Šta znači ovo?“
Mehmed je zatvorio oči.
„Neko pokušava izbrisati tvoje ime.“
Samir je osjetio kako mu srce lupa.
„Ko?“
„Ne znam.“
Te noći dvojica su ostala budna.
Mehmed je zaključao kuću.
Ali oko ponoći začulo se kucanje na prozoru.
Samir je prišao zavjesi.
Napolju nije bilo nikoga.
Onda se začuo glas.
„Mehmede.“
Starac je problijedio.
„Ne otvaraj.“
Glas se ponovo čuo.
„Vrijeme je da vratiš ono što nije tvoje.“
Mehmed je ustao.
„Ostani ovdje.“
Izašao je iz kuće.
Samir ga je ipak pratio.
Na kraju dvorišta stajao je čovjek u dugom kaputu.
Lice mu je bilo skriveno u sjeni.
„Knjiga pripada meni“, rekao je.
Mehmed je odgovorio da je čuvao dovoljno dugo da zna šta se događa kada pogrešan čovjek dobije moć nad imenima.
Nepoznati čovjek se nasmijao.
„Svaki čovjek ima nešto što želi zaboraviti.“
„Ali nemaš pravo odlučivati šta će drugi zaboraviti.“
„Imam, ako mi daju svoje ime.“
Samir je tada shvatio.
Knjiga nije sama brisala ljude.
Neko je morao zapisati njihovo ime na poseban način.
Neko je namjerno pokušavao izbrisati ljude iz pamćenja sela.
Mehmed je izvadio knjigu.
Nepoznati čovjek je napravio korak prema njemu.
U tom trenutku Samir je ugledao nešto u njegovoj ruci.
Prsten.
Na njemu je bio isti srebrni znak koji se nalazio na koricama knjige.
„Ti si Avdo“, rekao je Samir.
Čovjek se ukočio.
Mehmed je zatvorio oči.
„Nije moguće.“
Nepoznati čovjek se nasmijao.
„Niste me se sjećali, zar ne?“
Samir je pogledao djeda.
Starac je drhtao.
„Avdo je umro prije pedeset godina.“
Čovjek je odgovorio da je to samo ono što selo pamti.
A zatim je rekao nešto što je sve promijenilo.
Avdo nije bio tvorac knjige.
Bio je njen prvi čuvar.
A svaki čuvar morao je platiti cijenu.
Da bi ostao živ, morao je izbrisati vlastito ime iz sjećanja drugih ljudi.
Zato ga se niko nije sjećao.
Godinama je lutao selima i tražio nasljednika.
Sada je došao po Mehmeda.
„Ako mi predaš knjigu“, rekao je, „selo će zaboraviti samo ono što ja odaberem.“
Mehmed je čvrsto držao knjigu.
„Ne.“
Avdo je podigao ruku.
U tom trenutku jedno ime u knjizi počelo je nestajati.
Samir.
Slova su postajala sve bljeđa.
Samir je osjetio paniku.
Pogledao je djeda.
„Dedo…“
Mehmed je shvatio šta mora učiniti.
Otvorio je knjigu na posljednjoj stranici.
Uzeo je pero.
I napisao jedno ime.
Avdo.
U istom trenutku vjetar je snažno udario kroz dvorište.
Avdo je ustuknuo.
„Šta si uradio?“
Mehmed je odgovorio da je samo vratio ono što je bilo njegovo.
Avdovo lice počelo se mijenjati.
Ne fizički.
Nego kao da ga je magla prekrivala.
Samir je pokušao zapamtiti njegovo lice.
Ali već nakon nekoliko sekundi više nije mogao.
Čovjek je nestao.
Na stranici knjige njegovo ime ostalo je crno i jasno.
Samirovo ime ponovo je zasjalo.
Ali Mehmed je pao na koljena.
Samir ga je uhvatio.
„Dedo!“
Starac ga je pogledao.
„Sada ćeš ti čuvati knjigu.“
Samir je zanijemio.
„Ne mogu.“
Mehmed se nasmiješio.
„Niko ne može. Zato se i mora.“
Sljedećeg jutra Mehmed se probudio potpuno zdrav.
Ali dogodilo se nešto čudno.
Nije se mogao sjetiti imena svog pokojnog brata.
Ni njegovog lica.
Samir je otvorio knjigu.
Na jednoj stranici ime je bilo gotovo potpuno izblijedjelo.
Mehmedov brat.
Samir je shvatio cijenu.
Knjiga nikada ništa nije davala besplatno.
Čuvala je ljude od zaborava, ali je uvijek uzimala nešto zauzvrat.
Od tog dana Samir je postao novi čuvar.
Svake noći zaključavao je crnu knjigu.
Nikome nije dozvoljavao da je otvori.
A kada bi neko u selu umro, prvo bi provjerio njegovo ime.
Jer sada je znao nešto što nijedan drugi čovjek nije znao.
Čovjek ne nestaje onda kada ga više nema.
Nestaje onda kada više nema nikoga ko ga se sjeća.
A posljednja stranica knjige ostala je prazna.
Za sada.
Na samom dnu, međutim, svakog jutra pojavila bi se jedna nova, jedva vidljiva riječ.
„Čuvar.“