U malom bosanskom selu Gornji Kamen, gdje su kuće bile razbacane po padinama, a uski makadamski putevi vijugali između šuma i voćnjaka, živio je sedamnaestogodišnji dječak po imenu Emir.
Emir nije bio naročito pričljiv. U školi je najviše volio čas likovne umjetnosti, a kod kuće je gotovo svaki slobodan trenutak provodio crtajući. Nije crtao ono što su crtala druga djeca. Dok su njegovi vršnjaci crtali automobile, fudbalere i kuće, Emir je crtao ljude iz sela, stare mostove, džamijski minaret, napuštene štale i puteve kojima je svakog dana prolazio.
Njegova majka Amira često mu je govorila da će jednog dana postati arhitekta ili slikar.
Emir bi se samo nasmiješio.
Ali niko nije znao za njegovu neobičnu sposobnost.
Prvi put se dogodilo sasvim slučajno.
Jednog kišnog ponedjeljka Emir je sjedio za stolom i crtao staru krušku u dvorištu komšije Hasana. Na papiru je nacrtao veliko stablo, nekoliko grana i staru drvenu ljestvu naslonjenu uz deblo.
Tri dana kasnije, u srijedu, Hasan je pokušao ubrati posljednje kruške. Popeo se na ljestve.
Jedna grana je pukla.
Ljestve su se prevrnule.
Hasan je pao na zemlju, ali je prošao bez ozbiljne povrede.
Emir je slučajnost primijetio tek kada je vidio crtež na svom stolu.
Nije mu pridavao mnogo pažnje.
Sve dok se nije dogodilo drugi put.
U četvrtak je nacrtao svog amidžu Mustafu kako stoji pored traktora. Na crtežu je traktor imao probušenu prednju gumu.
U nedjelju je Mustafa zaista probušio gumu na istom mjestu, na putu prema njivi.
Treći put Emir je nacrtao komšijinu mačku kako sjedi na krovu.
Tri dana kasnije mačka se popela upravo na taj krov i satima nije mogla sići, pa je cijelo selo moralo tražiti način da je spusti.
Emir je tada počeo brojati.
Tri dana.
Uvijek tačno tri dana.
U početku je crtao sitnice.
Čašu koja će pasti.
Kišobran koji će neko izgubiti.
Psa koji će pobjeći iz dvorišta.
Sve se ostvarivalo.
A onda je jednog petka napravio grešku.
Nacrtаo je svoju majku kako plače ispred bolnice.
Tri dana kasnije Amira se probudila s jakim bolovima u prsima i srušila se u kuhinji.
Emir je problijedio kada je ugledao crtež.
Odmah ga je pocijepao.
Amira je preživjela i doktori su rekli da je problem bio ozbiljan, ali da je na vrijeme stigla u bolnicu.
Emir joj ništa nije rekao.
Od tog dana prestao je crtati ljude.
Mislio je da će time zaustaviti ono što se događalo.
Ali nije bilo tako.
Jer crteži su počeli nastajati sami.
Jednog jutra otvorio je svoju svesku i ugledao nacrtan put.
Na kraju puta bila je stara kamena kuća.
Emir nije znao ko ju je nacrtao.
Bio je siguran da on nije.
Na poleđini stranice bila su napisana tri broja:
17 – 4 – 23
Nije znao šta znače.
Sutradan je pokazao crtež svom djedu Ibrahimu.
Starac je dugo gledao papir.
Kada je ugledao kuću, lice mu se promijenilo.
„Gdje si ovo našao?“
„U svojoj svesci.“
„Jesi li ti crtao?“
„Nisam.“
Djed je ustao i zatvorio vrata.
„Nikome ne pokazuj ovaj crtež.“
Emir ga je pitao zašto.
Ibrahim je dugo šutio, a onda rekao da kuća sa crteža postoji.
Nalazila se duboko u šumi.
„Šta je tamo?“
„Ništa što trebaš tražiti.“
Emir je insistirao.
Djed je konačno priznao da je njegov brat, Emirćev pradjedov brat, nestao u toj šumi prije mnogo godina.
Nikada nije pronađen.
„Koliko je imao godina?“
„Sedamnaest.“
Emir je pogledao brojeve na papiru.
17 – 4 – 23.
„Dedo, šta znače ovi brojevi?“
Ibrahim je odmahnuo glavom.
„Ne znam.“
Te noći Emir je sanjao istu kuću.
Stajao je pred vratima.
Neko je bio unutra.
Čuo je glas:
„Nacrtaj ono što nedostaje.“
Probudio se prije zore.
Na stolu je bila njegova sveska.
Otvorena.
Na novoj stranici nalazio se crtež.
Bio je to stari bunar.
A pored bunara stajao je čovjek.
Lice mu nije bilo nacrtano.
Emir je znao da ima samo tri dana.
Otišao je do djeda.
Kada je Ibrahim ugledao crtež, sjeo je.
„To je moj brat.“
„Kako znaš?“
„Po kaputu.“
Emir je pokazao prazno lice.
„Zašto nema lice?“
Djed je spustio glavu.
„Jer niko više ne zna kako je izgledao.“
Te večeri Emir je prvi put čuo cijelu priču.
Prije šezdeset godina, u selu je živio mladić po imenu Ismet. Bio je poznat po tome što je stalno crtao.
Jednog dana nacrtao je požar.
Tri dana kasnije izgorjela je stara štala.
Nakon toga nacrtao je poplavu.
Tri dana kasnije rijeka je nadošla i odnijela most.
Ljudi su počeli vjerovati da njegove slike predviđaju budućnost.
Ali Ismet je tvrdio da on ništa ne predviđa.
„Samo crtam ono što mi dođe na papir“, govorio je.
Jednog dana nacrtao je čovjeka kako pada u bunar.
Tri dana kasnije njegov brat je nestao.
Od tog trenutka Ismet je prestao crtati.
Ali nekoliko sedmica kasnije nestao je i sam.
Ljudi su govorili da je pobjegao iz sela.
Ibrahim je uvijek sumnjao da nije.
„A misliš da je ova kuća povezana s njim?“ upitao je Emir.
Djed je klimnuo.
„Mislim da je tvoja sposobnost naslijeđena.“
Emir je osjetio kako mu se stomak steže.
„Šta da radim?“
„Ne znam.“
„Ali ti znaš nešto.“
Ibrahim je dugo šutio.
„Postoji jedna stvar koju ti nikada nisam rekao. Tvoj otac je također mogao crtati.“
Emir je problijedio.
Otac mu je umro kada je bio mali.
Nikada nije čuo tu priču.
„Šta je nacrtao?“
Djed je pogledao prema prozoru.
„Tebe.“
„Mene?“
„Nacrtao je dječaka koji stoji ispred iste one kuće.“
Emir je osjetio hladnoću.
„Kada?“
„Tri dana prije nego što si se rodio.“
Sljedećeg jutra Emir je odlučio otići u šumu.
Djed ga je pokušao zaustaviti, ali dječak je već donio odluku.
Ako je njegov otac znao za kuću, možda je tamo ostavio odgovor.
Put je trajao gotovo dva sata.
Kada je pronašao kuću, bila je potpuno ista kao na crtežu.
Vrata su bila otvorena.
Emir je ušao.
Unutra nije bilo namještaja.
Samo zidovi prekriveni crtežima.
Desetine.
Stotine.
Neki su bili stari više decenija.
Na jednom je bio nacrtan njegov otac.
Na drugom djed.
Na trećem Emir kao malo dijete.
Ali najstrašniji je bio posljednji crtež.
Na njemu je bio Emir kako stoji ispred kuće.
Iza njega je stajao njegov otac.
A iznad njih bio je veliki crni oblak.
Na dnu je pisalo:
„Kada nacrta posljednju sliku, saznat će zašto.“
Emir je tada ugledao malu drvenu kutiju.
Unutra je bilo nekoliko očevih pisama.
Jedno je bilo napisano neposredno prije njegove smrti.
„Ako Emir ikada počne crtati ono što će se dogoditi, moraš mu reći istinu. Crteži nisu prokletstvo. Oni su upozorenje. Ali svako upozorenje ima cijenu.“
Emir je nastavio čitati.
Njegov otac je objasnio da su Ismet i još nekoliko ljudi prije mnogo godina pronašli način da vide moguće događaje tri dana unaprijed. Ali sposobnost nije pokazivala ono što će se sigurno dogoditi.
Pokazivala je ono što će se dogoditi ako niko ne intervenira.
Zato se događaji mogu promijeniti.
Ali postoji jedna granica.
Ne možeš nacrtati nešto samo zato što želiš da se dogodi.
Crtež mora doći sam.
Emir je shvatio da su neki događaji koje je nacrtao mogli biti spriječeni.
Njegova majka je možda mogla biti spašena upravo zato što je vidio crtež.
A onda je pronašao posljednji papir.
Na njemu je pisalo:
„Ako vidiš kuću ponovo, ne pokušavaj promijeniti ono što se dogodilo meni. Pokušaj spriječiti ono što će se dogoditi tebi.“
Emir je izašao iz kuće.
Ali čim je zakoračio u dvorište, ugledao je nov crtež u svojoj ruci.
Nije znao kada ga je nacrtao.
Na papiru je bila njegova kuća.
Gorjela je.
Ispred nje je stajala njegova majka.
Emir je pogledao datum.
Tri dana.
Bez razmišljanja potrčao je prema selu.
Te noći nije spavao.
Provjerio je peć.
Električne instalacije.
Plinsku bocu.
Kamin.
Sve.
Nije pronašao ništa.
Trećeg dana, predvečer, počela je jaka oluja.
Munja je udarila u stari dalekovod iznad sela.
Struja je nestala.
U tom trenutku Emir je čuo pucanje.
Jedna iskra pala je na suho drvo naslonjeno uz kuću.
Vatra se počela širiti.
Emir je zgrabio aparat za gašenje i istrčao.
Nakon nekoliko minuta požar je bio ugašen.
Kuća je bila spašena.
Majka je stajala na vratima i plakala.
Emir je tada shvatio istinu.
Crtež nije bio predodređenje.
Bio je posljednje upozorenje.
Nekoliko dana kasnije vratio se u šumu.
Kuće više nije bilo.
Na njenom mjestu pronašao je samo kamen.
Na kamenu je bila urezana jedna rečenica:
„Onaj ko vidi budućnost nije gospodar vremena. Samo njegov čuvar.“
Emir nikada više nije pokušavao crtati budućnost.
Ali ponekad bi se, dok je spavao, probudio sa olovkom u ruci.
Na papiru bi uvijek bilo nešto novo.
Nikada nije znao šta će se dogoditi.
Samo je znao jedno.
Tri dana kasnije neko će morati odlučiti hoće li vjerovati crtežu.
A jednog jutra, mnogo godina poslije, Emir je otvorio svesku i ugledao crtež koji ga je sledio.
Na njemu nije bilo požara, nesreće ni smrti.
Bio je nacrtan cijeli njegov rodni kraj.
Kuće.
Džamija.
Rijeka.
Planine.
A u sredini je stajao dječak kojeg Emir nikada prije nije vidio.
Ispod crteža bile su samo četiri riječi:
„On će nacrtati mene.“