U malom bosanskom selu Gornja Rijeka, između zelenih brda i guste šume, živio je čovjek kojeg su svi zvali dedo Hamid.
Niko nije znao koliko je tačno imao godina. Jedni su govorili sedamdeset, drugi gotovo osamdeset. Sam Hamid nikada nije govorio o svojim godinama. Svako jutro ustajao je prije sabaha, ložio malu peć u svojoj kući, pravio kahvu i nakon doručka odlazio prema staroj seoskoj školi.
Škola više nije bila u upotrebi. Nova zgrada napravljena je nekoliko stotina metara dalje, ali stara učionica ostala je na kraju mahale, pored velikog oraha.
Upravo tamo Hamid je svakog popodneva okupljao djecu.
Djeca su ga obožavala.
Sjedila bi oko njega na starim klupama, a Hamid bi iz velike kožne torbe izvadio knjigu. Nekada bi to bila bajka, nekada priča o dječaku koji je pronašao izgubljeno blago, nekada knjiga o životinjama, a ponekad neka stara bosanska priča koju je većina odraslih zaboravila.
Otvorio bi knjigu i počeo čitati.
Djeca bi ga slušala bez daha.
Njegov glas bio je topao i miran. Znao je mijenjati glas kada govori kao dječak, starac, vještica ili kralj. Znao je napraviti dugu pauzu baš onda kada bi djeca očekivala da saznaju šta se dogodilo.
„Dedo Hamide, šta je bilo dalje?“
„Čekaj, dijete. Ako ti odmah kažem, gdje će ti biti zanimljivo?“
Djeca bi se smijala.
Niko nije sumnjao u njega.
Kada bi neko pitao Hamida gdje je naučio tako lijepo čitati, samo bi rekao da je mnogo čitao kada je bio mlad.
To je svima bilo dovoljno.
Jedino je učiteljica Lejla ponekad primjećivala nešto neobično.
Hamid nikada nije čitao naglas kada bi mu neko drugi dao potpuno novu knjigu.
Uvijek je govorio da će je prvo „pogledati kod kuće“.
Ako bi mu neko pokazao riječ i pitao šta piše, Hamid bi se našalio i promijenio temu.
Lejla je jednom pomislila da možda slabije vidi.
Nikada nije ni pomislila na ono što će kasnije saznati.
Hamid je djeci pričao priče gotovo trideset godina.
Nije imao svoju djecu.
Supruga mu je umrla veoma mlada, a poslije njene smrti ostao je sam.
Možda je upravo zato toliko volio djecu.
Govorio je da dijete kojem niko ne priča priče prerano odraste.
„Priča je kao vatra“, znao je reći. „Ako je ne čuvaš, ugasit će se.“
Djeca su odrasla, odlazila u gradove, ženila se i udavala, dobijala vlastitu djecu.
Ali gotovo svi su se vraćali Hamidu.
Jednog dana čovjek po imenu Faris doveo je svog šestogodišnjeg sina.
„Ovo je moj dječak“, rekao je Hamidu. „Hoćeš li mu ispričati onu priču o lisici?“
Hamid se nasmiješio.
„Naravno.“
Sjeo je, otvorio knjigu i počeo.
Faris je nekoliko minuta slušao.
A onda se nasmiješio.
„I meni je to čitao kada sam bio mali.“
Hamid ga je pogledao.
„Onda znaš kako završava.“
Faris se nasmijao.
„Znam, ali hoću da je opet čujem.“
Takvi trenuci bili su Hamidova najveća radost.
Ali jedne zime njegovo zdravlje počelo se pogoršavati.
Prestao je dolaziti u staru školu.
Djeca su počela dolaziti njegovoj kući.
Hamid bi ih primao u malu dnevnu sobu, umotan u deku, i još uvijek čitao.
Jednog dana djevojčica Sara donijela mu je novu slikovnicu.
„Dedo, ovu još nisi čitao.“
Hamid je uzeo knjigu.
Pogledao naslov.
Zastao je na trenutak.
Onda se nasmiješio.
„Nisam. Hajde da vidimo kakva je.“
Otvorio je prvu stranicu i počeo pričati.
Ali ovog puta Sara je primijetila nešto neobično.
Hamid nije gledao riječi.
Gledao je slike.
I pričao.
Sara je mislila da samo zna priču napamet.
Nije ništa rekla.
Nekoliko dana kasnije Hamid je umro u snu.
Vijest je pogodila cijelo selo.
Na dženazi se okupilo mnogo ljudi.
Došli su bivši učenici, roditelji, učitelji, ljudi iz okolnih sela.
Nakon ukopa, nekoliko mještana otišlo je u njegovu kuću da pospremi stvari.
Lejla je pronašla njegovu veliku kožnu torbu.
U njoj je bilo desetak dječijih knjiga.
Neke su bile stare više od trideset godina.
Na svakoj je bilo mnogo tragova korištenja.
Stranice su bile savijene.
Korice istrošene.
Neke knjige bile su gotovo potpuno raspadnute.
Lejla je uzela jednu i otvorila je.
Na prvoj stranici nije bilo ništa neobično.
Onda je pogledala drugu.
Pa treću.
Na svakoj stranici Hamid je olovkom napravio male oznake.
Tačke.
Crte.
Krugove.
Lejla je zbunjeno gledala.
Zatim je uzela drugu knjigu.
Isto.
Treću.
Opet isto.
„Šta je ovo?“ upitao je Faris.
Lejla nije odgovorila.
Uzela je knjigu koju je Hamid posljednju čitao djeci.
Otvorila je nasumično stranicu.
Na marginama su bile nacrtane male slike.
Sunce.
Kuća.
Pas.
Drvo.
Dječak.
A pored svake slike nalazila se određena oznaka.
Lejla je počela povezivati stvari.
Odjednom joj je nešto palo na pamet.
Uzela je knjigu i pogledala riječi.
Zatim je uzela papir.
Napisala jednostavnu rečenicu:
„Dječak ide kući.“
Pogledala je Farisa.
„Hamid ovo nikada nije mogao pročitati.“
Faris se namrštio.
„Kako znaš?“
Lejla je pokazala njegove bilješke.
„On nije zapisivao riječi. Zapisivao je kako da ih prepozna.“
U sobi je nastala tišina.
Niko nije želio povjerovati.
Onda je Lejla pronašla staru školsku potvrdu.
Na njoj je pisalo da je Hamid pohađao samo prvi razred osnovne škole.
Nije završio ni drugi.
Faris je dugo gledao papir.
„Ali kako je onda sve ove godine čitao?“
Lejla je otvorila drugu knjigu.
„Nije čitao.“
Svi su zašutjeli.
„On je pričao.“
Počeli su pregledati njegove knjige jednu po jednu.
Hamid je uz svaku priču pravio vlastite oznake.
Pored određenih riječi crtao je slike.
Pored rečenica zapisivao bi simbole.
Ponekad bi na posebnom papiru napisao redoslijed događaja.
Nije znao čitati slova.
Ali je znao čitati priče.
S vremenom je svaku knjigu naučio napamet.
Nije samo pamtio riječi.
Pamtio je kada treba zastati.
Kada podići glas.
Kada se nasmijati.
Kada pogledati dijete.
Zato je svima izgledalo kao da čita.
Ali istina je bila potpuno drugačija.
Hamid je cijeli život glumio da čita kako bi djeca mislila da i on pripada svijetu knjiga.
Te večeri Lejla je otišla do njegove kuće sama.
Na stolu je pronašla staru svesku.
Na prvoj stranici bila je jedna rečenica koju je Hamid očigledno napisao uz pomoć nekoga:
„Ja ne znam čitati, ali znam šta knjige govore.“
Lejla je nastavila.
Hamid je objasnio da je kao dječak morao napustiti školu.
Njegov otac je bio bolestan, a porodica siromašna. Hamid je radio od jutra do mraka i nikada nije imao priliku vratiti se obrazovanju.
Godinama ga je bilo sram toga.
Kada bi neko otvorio knjigu, Hamid bi spuštao pogled.
Sve dok jednog dana nije čuo grupu djece kako se smije njegovom prijatelju koji nije znao čitati.
Tada je shvatio nešto.
Čitanje nije jedini način da čovjek razumije priču.
Počeo je posuđivati knjige.
Molio je učitelje da mu ih pročitaju.
Slušao je priče na radiju.
Pamtio ih.
A onda je počeo pričati djeci.
U svesci je napisao:
„Nisam želio da djeca vide ono čega meni cijeli život nedostaje. Želio sam da vide ono što ja imam.“
Lejla je zaplakala.
Sljedećeg dana okupila je djecu u staroj školi.
Na stolu je stavila Hamidovu najdražu knjigu.
Djeca su bila tiha.
Sara je pitala:
„Je li dedo Hamid stvarno znao čitati?“
Lejla je nekoliko trenutaka šutjela.
Onda je rekla:
„Nije znao čitati slova onako kako ih mi čitamo.“
Djeca su se pogledala.
„Ali znao je nešto što mnogi ljudi koji znaju čitati nikada nisu naučili.“
„Šta?“
Lejla je otvorila knjigu.
„Znao je voljeti priče.“
Te večeri djeca su odlučila napraviti nešto posebno.
Svako je izabralo jednu knjigu.
Neko je nacrtao naslov.
Neko najdraži lik.
Neko je napisao kratku poruku Hamidu.
Sara je nacrtala starca koji sjedi na klupi sa otvorenom knjigom.
Ispod crteža napisala je:
„Dedo Hamid nije čitao knjige. On ih je pričao srcem.“
Godinu dana kasnije u selu je otvorena mala biblioteka.
Nije bila velika.
Imala je samo jednu prostoriju, nekoliko polica i stari drveni sto.
Na zidu je visila Hamidova fotografija.
Ispod nje stajao je natpis:
„Za čovjeka koji nije znao čitati slova, ali je naučio cijelo selo da čita priče.“
Ljudi su počeli donositi knjige.
Djeca su dolazila poslije škole.
Stariji su sjedili i razgovarali.
A svake subote jedno dijete bi sjelo za sto i čitalo naglas.
Nije bilo važno da li čita savršeno.
Nije bilo važno ako pogriješi.
Samo bi se čula priča.
I svaki put kada bi neko zastao i izgubio mjesto u knjizi, djeca bi se nasmijala i govorila:
„Dedo Hamid bi sada znao gdje smo stali.“
Tako je čovjek koji nikada nije naučio čitati postao razlog zbog kojeg je cijelo jedno selo počelo više čitati.
A njegova najveća tajna nije bila u tome što je godinama uspijevao prevariti ljude.
Bila je u tome što nikada nije dopustio da ga ono što nije znao spriječi da drugima prenese ono što je znao.
Jer Hamid možda nije znao čitati slova.
Ali je znao pročitati dječiju tišinu, tuđi osmijeh, nečiju tugu i trenutak kada je nekome trebala priča.
A ponekad je upravo to najvažnija vrsta čitanja.