U selu Pribava kod Gračanice ljudi su godinama znali da šezdesetdvogodišnja udovica Mejra Kapić nema mnogo, ali ono malo što je imala držala je urednije nego mnogi bogatiji domaćini. Nakon smrti muža Salke ostala joj je mala kuća, nekoliko dunuma slabe zemlje, kokoši i jedna bijela koza po imenu Bela. Od njenog mlijeka pravila je sir za sebe i povremeno prodavala nekoliko komada na pijaci.
Te zime dugovala je 430 maraka Fahrudinu Deliću, vlasniku prodavnice stočne hrane i najvećem trgovcu stokom u okolini. Dug nije nastao zbog rasipništva; prethodnog ljeta suša joj je uništila dio bašte, zatim je morala popraviti pumpu za vodu, pa je nekoliko mjeseci uzimala brašno, hranu za kokoši i druge potrepštine na veresiju.
Fahrudin joj je dva puta produžio rok, ali treći put nije želio čekati. Jednog januarskog jutra stigao je s pomoćnikom i prikolicom. „Mejra, dogovor je bio do Nove godine“, rekao je pred kapijom. Ona mu je ponudila sto maraka koje je uspjela skupiti i zamolila da ostatak plati do proljeća. Fahrudin je odbio. Na papiru koji je ranije potpisala stajalo je da se dug može namiriti dogovorenom imovinom ako ne bude plaćen, a među navedenim stvarima bila je i koza.
Nekoliko komšija okupilo se na putu. Fahrudin je poveo Belu prema prikolici dok je Mejra stajala pored ograde i ništa nije govorila. „Nemojte gledati mene kao razbojnika“, rekao je glasno, očigledno više publici nego njoj. „Dug je dug. Kad bih svakome opraštao, zatvorio bih prodavnicu.“ Mejra je samo odgovorila: „Uzmi ono što na papiru piše da možeš uzeti.
Ali nemoj od mog duga praviti predstavu.“ Fahrudin se nasmijao i odvezao kozu. Sljedećeg jutra dogodilo se nešto što niko nije očekivao. Kada je otvorio tor iza svog skladišta, Bele nije bilo. Kapija je bila zatvorena, ograda neoštećena, a lokot na mjestu. Dva sata kasnije komšinica ju je ugledala kako sama ide seoskim putem prema Mejrinom dvorištu. Oko vrata joj je na komadu izblijedjele crvene uzice visio mali, taman metalni ključ.
Mejra je prva pomislila da joj neko pravi ružnu šalu. Bela je stajala pred kapijom blatnjavih nogu, zadihana i nervozna. Ključ joj nije pripadao; Mejra ga nikada ranije nije vidjela. Skinula ga je s uzice, unijela kozu u dvorište i odmah nazvala Fahrudina preko komšijinog telefona. Nije željela da iko kaže kako je ukradenu životinju sakrila.
Fahrudin je stigao ljut, uvjeren da je neko tokom noći otvorio njegov tor. „Ko ti ju je doveo?“ pitao je. „Došla je sama.“ „I sama sebi stavila ključ oko vrata?“ „To ne znam.“ Ljudi su se ponovo počeli okupljati. Fahrudin je pregledao ključ i tvrdio da nije njegov. Bio je star, kratak, s četvrtastom glavom i brojem 17 jedva vidljivim ispod hrđe.
Mejra mu je pružila povodac. „Ako je po dogovoru tvoja, vodi je.“ Međutim, prije nego što je Fahrudin stigao uzeti kozu, pojavio se sedamdesetpetogodišnji Ibro Mujić, penzionisani željezničar koji je živio nekoliko kuća dalje. Pogledao je ključ i rekao: „Čekaj. Mislim da znam odakle je ovo.“ Broj 17 podsjetio ga je na male metalne ormariće koji su nekada stajali u staroj prostoriji mjesne otkupne stanice, zatvorene skoro petnaest godina.
Svaki proizvođač koji je predavao mlijeko imao je mali pretinac za knjižice, potvrde i sitnu opremu. Nakon zatvaranja stanice većina ormarića je uklonjena, ali nekoliko ih je ostalo u stražnjoj prostoriji. Mejra nije razumjela kakve to veze ima s njenom kozom. Ibro je samo rekao: „Broj sedamnaest bio je Salkin.“
Stara otkupna stanica nalazila se manje od kilometra od Fahrudinovog skladišta. Zgrada je posljednjih godina služila privatnom vlasniku kao spremište starih gajbi i poljoprivredne opreme.
Fahrudin je odmah odbacio mogućnost da je koza mogla ući unutra, uzeti ključ i vratiti se. Ibro mu je rekao da niko to ni ne tvrdi. Mnogo vjerovatnije bilo je da je ključ negdje ispao, zakačio se za staru uzicu ili komad žice, a zatim završio oko životinje na način koji još nisu razumjeli.
Umjesto nagađanja, pozvali su vlasnika objekta. Čovjek im je dopustio da pogledaju prostoriju. Na stražnjem zidu još je stajalo šest zahrđalih metalnih pretinaca. Brojevi 14, 15, 16, 17, 18 i 19 jedva su se vidjeli ispod prašine. Ključ s Beline uzice zaista je otvorio broj 17.
Unutra nije bilo zlata, novca niti tajnog testamenta. Ležala je samo stara plastična futrola, nekoliko nečitljivih računa i tanka knjižica s evidencijom predaje mlijeka iz 1998. i 1999. godine. Fahrudin je odmah izgubio interes. „Zbog ovoga smo došli?“ promrmljao je. Međutim, Mejra je prepoznala Salkin rukopis na unutrašnjoj strani korica.
Knjižicu je ponijela kući, više zbog uspomene nego zato što je očekivala nešto važno. Tek te večeri, dok je pažljivo razdvajala slijepljene stranice, primijetila je nekoliko bilješki koje nisu bile dio službene evidencije. Salko je na praznim stranicama zapisivao datume kada je zajedno s još trojicom domaćina ostavljao koze i ovce na zajedničkoj paši iznad sela. Pored nekoliko datuma ponavljala se kratka oznaka:
„M. prolaz – otvoren.“ Mejra nije znala šta znači. Sljedećeg dana odnijela je knjižicu Ibri. On se sjetio da je „M. prolaz“ bio naziv za mali prolaz u ogradi iza nekadašnje otkupne stanice kroz koji su ljudi vodili stoku prema starom seoskom putu. Taj put više gotovo niko nije koristio jer je zarastao, ali vodio je upravo od Fahrudinovog tora prema Mejrinom kraju sela.
Tada su konačno počeli razumijevati kako se Bela vratila. Stražnja strana Fahrudinovog imanja graničila je s dijelom nekadašnjeg puta. Ograda njegovog tora bila je čitava, ali nekoliko metara iza nje nalazila se stara drvena pregrada koju je Fahrudin smatrao dijelom zatvorenog prostora. Kada su je pregledali, otkrili su da se jedna donja daska mogla podići dovoljno da se manja koza provuče.
Tragovi u blatu vodili su niz zarasli prolaz. Bela je vjerovatno prošla istim putem kojim su je prije mnogo godina Salko i drugi domaćini vodili na pašu. Nije se „sjećala“ puta iz tog vremena jer tada nije ni bila rođena; jednostavno je pratila prolaz kroz teren, mirise i poznati pravac prema svom dvorištu.
Ključ je, međutim, ostao neobjašnjen sve dok Ibro nije pronašao zahrđalu žicu na srušenom dijelu stare ograde kod otkupne stanice. Na njoj su visjele dvije izblijedjele crvene vezice. Nekada su ključevi ormarića očigledno bili vezani upravo takvim uzicama.
Jedan je godinama ostao zakačen u korovu. Dok se Bela provlačila kroz zarasli prolaz, uzica se vjerovatno uhvatila za njen postojeći tanki remen oko vrata i otkinula sa žice. Misterija koja je preko noći postala seoska legenda zapravo je bila niz sasvim običnih slučajnosti.
Ali ključ je otvorio mnogo važnije pitanje od toga kako se koza vratila. Dok su pregledavali Salkinu knjižicu, Mejra je shvatila koliko se njen život promijenio od vremena kada je zajedno s mužem svakog jutra predavala mlijeko. Nekada su imali šest koza i dvije krave. Poslije njegove bolesti prodavali su životinje jednu po jednu.
Bela nije bila samo „posljednja koza“ u sentimentalnom smislu; bila je posljednji komad posla koji je Mejra još uvijek pokušavala voditi kao da ima pedeset godina. Kada je izračunala koliko godišnje potroši na hranu, veterinarske troškove i održavanje, shvatila je da joj koza donosi mnogo manje prihoda nego što je sama sebi govorila. Dug Fahrudinu nije bio slučajna nesreća. Bio je znak da način na koji živi više nije održiv.
Fahrudin je u međuvremenu ponovo došao po Belu. Ovaj put nije bilo publike. Sjeo je s Mejrom za kuhinjski sto i položio papir o dugu između njih. „Po dogovoru, ona pripada meni dok ne riješimo ovo“, rekao je mnogo tiše nego prvi put. Mejra je klimnula. „Znam.“ Zatim ga je iznenadila. „Neću je nazad.“ Fahrudin je mislio da se ljuti.
Međutim, Mejra je objasnila da želi zatvoriti dug drugačije. Imala je sto maraka spremnih, a ostatak bi platila u ratama od novca koji je zarađivala šivanjem i prodajom povrća tokom proljeća. Ako Fahrudin pristane, Bela može ostati kod njega, ali neka njenu realnu vrijednost odbije od duga prema cijeni koju bi platio bilo kojem drugom vlasniku, a ne prema iznosu koji sam odredi.
„Jučer si je uzeo kao da uzimaš nešto od žene koja nema izbora“, rekla je. „Danas hoću da sjednemo i izračunamo kao dvoje odraslih ljudi.“ Fahrudin je nekoliko trenutaka šutio. Znao je da je ugovor bio na njegovoj strani, ali znao je i da je pred selom uživao u trenutku moći više nego što je trebalo.
Pozvali su dvojicu ljudi koji su se razumjeli u cijene stoke i dogovorili vrijednost. Nakon uračunavanja Bele i Mejrinog prvog plaćanja, ostao je mnogo manji dug. Fahrudin joj je dao potvrdu sa tačnim iznosom i datumima rata.
Nije joj oprostio dug, niti je Mejra to tražila. Ali ukinuo je dodatnu naknadu koju je ranije namjeravao obračunati zbog kašnjenja. „Ovo ne radim zato što je koza donijela čarobni ključ“, rekao je. Mejra ga je pogledala preko naočala. „Dobro, jer bih onda morala svaki mjesec slati Belu da pronađe još jedan.“
Priča se mogla završiti time, ali ono što je selo najviše iznenadilo dogodilo se nekoliko sedmica kasnije. Fahrudin je primijetio da Bela u njegovom velikom toru stalno pokušava proći prema stražnjem dijelu imanja. Nije se dobro uklapala s njegovim stadom i pravila je više problema nego koristi. Jednog jutra nazvao je Mejru. „Dođi po svoju bjegunicu.“
Mejra je odbila. „Nije moja. Odbio si je od duga.“ Fahrudin je opsovao sebi u bradu. Na kraju su pronašli treće rješenje. Jedna mlađa porodica iz susjednog sela upravo je počinjala držati nekoliko koza i bila je spremna kupiti Belu po istoj procijenjenoj cijeni.
Fahrudin ju je prodao, zatvorio taj dio Mejrinog duga i poslao joj kopiju računa. Bela više nikada nije vraćena Mejri, što je neke komšije razočaralo jer su očekivali sentimentalni završetak. Mejri nije.
Do proljeća je posljednju ratu platila sama. Fahrudin joj je donio potvrdu na kojoj je velikim slovima pisalo da je dug u cijelosti izmiren. Stajao je na istom mjestu pred kapijom gdje joj je nekoliko mjeseci ranije pred ljudima odveo kozu. Ovoga puta nikoga nije bilo osim njih dvoje.
„Mogao sam ono prvi put uraditi drugačije“, rekao je. Mejra je spremila potvrdu u džep pregače. „Mogao si.“ „Ali dug je postojao.“ „Nikad nisam rekla da nije.“ Fahrudin ju je pogledao. „Onda šta sam pogriješio?
Mejra je odgovorila bez ljutnje: „Pomiješao si pravo da naplatiš dug s pravom da poniziš dužnika.“ Fahrudin nije pokušao pronaći izgovor. Klimnuo je, pozdravio se i otišao.
Mejra je staru štalu nekoliko mjeseci kasnije očistila. Nije kupila novu kozu. Jedan dio pretvorila je u prostor gdje je držala alat, luk, krompir i baštenske stvari. Šivanjem je počela zarađivati nešto više jer je jedna trgovina iz Gračanice povremeno od nje naručivala jednostavne platnene vrećice.
Nije od toga postala bogata. Samo je konačno uskladila svoje troškove s onim što zaista može raditi. Salkinu knjižicu zadržala je u ladici, ali ne kao dokaz skrivenog nasljedstva. Bila je to uspomena na život koji je nekada vodila i podsjetnik da čovjek ponekad predugo pokušava održavati nešto samo zato što je to radio cijeli život.
A ključ broj 17? Mejra ga je očistila i objesila na ekser u kuhinji. Kada bi neko pitao šta otvara, govorila je: „Ništa što mi danas treba.“ Ormarić u staroj otkupnoj stanici ostao je prazan, a zgrada je kasnije renovirana i metalni pretinci uklonjeni. Ključ je izgubio svoju stvarnu svrhu.
Ipak, selo ga nije zaboravilo. Godinama se prepričavala priča kako je Fahrudin zbog duga odveo posljednju kozu siromašne udovice, a životinja se sljedećeg jutra sama vratila s nepoznatim ključem oko vrata.
U svakoj novoj verziji priča je postajala dramatičnija. Neko bi rekao da je ključ otvorio sef, neko da je unutra pronađen novac, a neko čak da je Salko prije smrti ostavio skriveno nasljedstvo.
Mejra bi se svaki put nasmijala kada bi to čula. Nije pronašla nikakvo bogatstvo. Ključ je otvorio zahrđali ormarić u kojem je bila stara knjižica, a knjižica joj nije donijela ni jednu marku.
Ali jeste je natjerala da pogleda vlastiti život bez uljepšavanja. Shvatila je da ne mora zadržati posljednju kozu samo zato što je nekada imala cijelo stado, da dug nije sramota ako ga čovjek pošteno rješava i da onaj kome duguješ novac ne dobija time pravo na tvoje dostojanstvo.
Fahrudin je, sa svoje strane, naučio nešto što nije pisalo ni na jednom ugovoru: možeš biti potpuno u pravu kada tražiš ono što ti pripada i potpuno pogriješiti u načinu na koji to radiš. Bela je na kraju završila kod druge porodice, ključ više nije otvarao ništa, a stari prolaz iza otkupne stanice ponovo je zarastao.
Samo je jedna rečenica ostala među ljudima. Kada bi neko pokušao ismijati čovjeka zato što duguje ili nema dovoljno, stariji bi ponekad rekli: „Naplatiti možeš račun. Poniženje ti niko nije dužan.“ A Mejra bi, ako bi to čula, samo pogledala mali zahrđali ključ na zidu svoje kuhinje i nastavila raditi ono što je tog dana započela.
KRAJ