U bosanskom selu Gornja Ravan postojalo je mjesto pored kojeg su odrasli ljudi prolazili ubrzanim korakom čim bi sunce zašlo.
Bilo je to staro kameno vrelo, koje su svi u selu zvali bunar, iako niko više nije znao ko ga je prvi iskopao.
Nalazilo se na samom kraju sela, ispod ogromne lipe čije su grane noću šuštale čak i kada vjetra nije bilo.
Danju je to bilo sasvim obično mjesto.
Žene bi dolazile po vodu.
Djeca bi se igrala oko kamenog zida.
Stariji muškarci bi sjedili u hladu i pričali o vremenu, stoci i godinama koje su prošle.
Ali kada bi pala noć, niko nije prilazio.
Ne zato što je bunar bio opasan.
Nego zbog onoga što se oko njega moglo čuti.
Dječiji smijeh.
Prvo bi se začuo jedan glas.
Kratak, tih, kao kikot.
Zatim drugi.
Onda bi se čulo trčanje po travi.
Kao da se nekoliko djece igra skrivača.
Ponekad bi se čula lopta kako udara o kamen.
Ponekad bi se čulo lupanje sitnih koraka.
A nekad bi neko jasno čuo dječiji glas:
„Čekaj me!“
Problem je bio u tome što tada u cijelom selu nije bilo budnog djeteta.
To je tvrdio svako ko je čuo taj smijeh.
U Gornjoj Ravni živjelo je mnogo porodica, ali djeca su uvijek išla rano spavati.
Starije žene govorile su da se ne izlazi poslije akšama.
Muškarci su se smijali toj priči.
Ali ni oni nisu voljeli prolaziti pored bunara nakon ponoći.
Najviše je o tome pričala nana Ziba.
Imala je sedamdeset osam godina i pamtila je gotovo sve što se dogodilo u selu.
„Nemojte nikada brojati glasove“, govorila bi.
„Zašto?“ pitala bi djeca.
Nana bi ih pogledala ozbiljno.
„Jer ih nikada nema isti broj.“
Djeca bi se smijala.
Odrasli bi promijenili temu.
Jedne jeseni u selo se vratila djevojka po imenu Amra.
Imala je dvadeset šest godina i nekoliko godina je živjela u Sarajevu.
Vratila se nakon smrti majke da brine o ocu Ibrahimu.
Prvih nekoliko sedmica nije vjerovala u priče o bunaru.
Jedne večeri sjedila je s ocem ispred kuće.
„Je li stvarno istina da se tamo noću čuje dječiji smijeh?“
Ibrahim je dugo šutio.
„Čuje se.“
Amra se nasmijala.
„Vjerovatno su lisice.“
„Lisice ne igraju lastiša.“
Amra je prestala da se smije.
„Šta?“
Otac je pogledao prema kraju sela.
„Jednom sam čuo dječiji glas kako broji.“
„Šta je brojao?“
„Jedan, dva, tri…“
„I?“
„Došao je do sedam.“
„Pa?“
„U našem selu te noći bilo je šestero djece.“
Amra je osjetila nelagodu.
„Možda je neko pogriješio.“
Ibrahim ju je pogledao.
„Niko nije pogriješio.“
Te noći Amra je prvi put čula smijeh.
Bilo je oko jedan sat poslije ponoći.
Probudilo ju je nešto što je zvučalo kao dječije kikotanje.
U početku je mislila da sanja.
Onda je čula trčanje.
Tap.
Tap.
Tap.
Sitni koraci po zemlji.
Zatim glas:
„Uhvatit ćeš me!“
Drugi glas se nasmijao.
Amra je ustala iz kreveta.
Prišla je prozoru.
Ulica je bila prazna.
Mjesec je obasjavao krovove.
Nigdje nije bilo djece.
A onda se iz daljine začuo još jedan glas:
„Hajde! Sakrij se!“
Amra je obukla kaput.
Izašla je iz kuće.
Nije znala zašto.
Možda da dokaže sebi da postoji objašnjenje.
Možda zato što je bila radoznala.
A možda zato što je u tom smijehu čula nešto što ju je podsjetilo na vlastito djetinjstvo.
Staza do bunara bila je mokra od rose.
Što mu se više približavala, smijeh je postajao jasniji.
Čula je djecu.
Najmanje četvero.
Možda petero.
Jedno je plakalo.
Drugo se smijalo.
Treće je vikalo:
„Ne tamo!“
Amra je stala.
Iza lipe nije bilo nikoga.
Ali na zemlji su se vidjeli tragovi.
Mali otisci stopala.
Bosih nogu.
Vodili su oko bunara.
Amra je čučnula.
Otisci su bili svježi.
Jedan je vodio prema bunaru.
I nestajao kod kamenog zida.
Amra je podigla pogled.
U tom trenutku začula je glas iza sebe.
„Ne gledaj unutra.“
Okrenula se.
Bio je to nana Ziba.
Stajala je nekoliko metara dalje, u crnom ogrtaču.
„Nana? Šta radiš ovdje?“
„Isto što i ti. Provjeravam da li se opet igraju.“
Amra je pokazala prema otiscima.
„Čija su ovo djeca?“
Ziba je pogledala u zemlju.
„Nisu djeca.“
„Ali čujem ih.“
„Znam.“
„Ko su onda?“
Nana nije odgovorila.
Samo je rekla:
„Idi kući.“
Amra je odbila.
„Želim znati.“
Ziba je dugo šutjela.
Onda je sjela na kamen.
„Prije pedeset dvije godine, na ovom mjestu dogodila se nesreća.“
Amra je sjela pored nje.
„Kakva nesreća?“
„Djeca su se igrala oko bunara.“
„Koliko djece?“
„Sedmero.“
Amra je osjetila hladnoću.
„I?“
Ziba je pogledala prema vodi.
„Jedan dječak pao je unutra.“
„Jesu li ga izvukli?“
„Nisu.“
„Zašto?“
„Bunar je bio mnogo dublji nego danas.“
Amra je šutjela.
„A ostala djeca?“
Ziba je spustila glavu.
„Nisu otišla po pomoć.“
„Zašto?“
„Jer su se uplašila.“
„Samo su pobjegla?“
„Da.“
„Jesu li ikada pronašli dječaka?“
Ziba je odmahnula glavom.
„Nikada.“
Amra je pogledala prema bunaru.
„A ostalih šest?“
„Svi su odrasli.“
„Onda čiji smijeh čujemo?“
Ziba je tiho rekla:
„To niko ne zna.“
Narednog dana Amra je počela raspitivati se.
Pronašla je staru fotografiju u seoskoj kući.
Na njoj je bilo sedmero djece.
Šest dječaka i jedna djevojčica.
Na poleđini je pisalo:
„Ljeto 1974. — kod starog bunara.“
Amra je pokazala fotografiju ocu.
Ibrahim je problijedio.
„Odakle ti ovo?“
„Našla sam u kući Salke.“
„Baci je.“
„Zašto?“
„Samo je baci.“
„Babo, šta se stvarno dogodilo?“
Ibrahim je sjeo.
„Bio sam tamo.“
Amra je zanijemila.
„Ti?“
„Imao sam deset godina.“
„Bio si jedno od djece?“
„Da.“
„Koliko vas je bilo?“
„Sedmero.“
„Ko je pao?“
Ibrahim je pogledao kroz prozor.
„Milan.“
Amra je spustila fotografiju.
„Zašto mi nikad nisi rekao?“
„Jer smo obećali.“
„Kome?“
„Jedni drugima.“
„Šta ste obećali?“
Ibrahim je zatvorio oči.
„Da ćemo reći da je sam pao.“
Amra je ustala.
„Šta to znači?“
Otac nije odgovorio.
„Babo!“
„Milan nije pao.“
Tišina.
„Gurnuli smo ga.“
Amra je ustuknula.
„Zašto?“
„Igrali smo se. Posvađali smo se. Mislili smo da ćemo ga samo uplašiti.“
Ibrahim je počeo plakati.
„Ali pao je dublje nego što smo mislili.“
„Zašto ga niste spasili?“
„Pokušali smo.“
„Lažeš.“
Ibrahim je šutio.
A onda je rekao:
„Nismo.“
Amra je osjetila kako joj se stomak steže.
„Pobjegli ste.“
„Da.“
„A onda ste lagali.“
„Da.“
„I nikada niko nije rekao istinu.“
Ibrahim je klimnuo.
„Nikada.“
Te noći Amra nije mogla spavati.
Oko jedan sat ponovo je čula smijeh.
Ali ovaj put nije zvučao veselo.
Čula je šest dječijih glasova.
A onda jedan, udaljen, tih:
„Zašto ste otišli?“
Amra je ustala.
Izašla je iz kuće.
Na pola puta prema bunaru začula je oca iza sebe.
„Amra!“
„Vrati se!“
Ali ona nije stala.
Kod bunara je ugledala nešto što joj je zaustavilo dah.
Na travi je stajalo sedmero djece.
Bili su okrenuti leđima.
Igrali su se oko bunara.
Amra nije mogla vidjeti njihova lica.
„Milan?“ prošaptala je.
Djeca su prestala trčati.
Jedno po jedno okrenula su glave.
Amra je vidjela šest poznatih lica sa stare fotografije.
Bili su dječaci.
Ali sedmo dijete bilo je dječak kojeg nikada nije vidjela.
Imao je mokru kosu.
Voda mu je kapala niz lice.
Pogledao je Amru.
„Tvoj otac zna gdje sam.“
Amra je zanijemila.
„Gdje?“
Dječak je pokazao prema bunaru.
„Ispod.“
Tada su sva djeca nestala.
Nije bilo bljeska.
Nije bilo dima.
Samo su nestala.
Amra je pogledala u bunar.
Voda je bila potpuno mirna.
Na njenoj površini pojavilo se lice.
Nije bilo dječije.
Bio je to Ibrahim.
Ali mnogo mlađi.
Iza njega stajalo je šest dječaka.
Amra je shvatila.
Bunar nije čuvao duhove.
Čuvao je sjećanje.
Narednog jutra pozvala je oca i ostale preživjele.
Svi su još živjeli u selu.
Šest muškaraca.
Šest dječaka sa fotografije, sada stari ljudi.
Kada im je Amra rekla šta je vidjela, niko nije poricao.
Prvi put nakon pedeset dvije godine, sjeli su zajedno pored bunara.
Ibrahim je ustao.
„Mi smo krivi.“
Jedan od muškaraca zaplakao je.
„Svi smo.“
„Pustili smo ga da umre.“
„I lagali smo.“
Dugo su šutjeli.
A onda su odlučili iskopati zemlju oko bunara.
Nisu znali šta traže.
Ali nakon nekoliko sati, lopata je udarila u nešto tvrdo.
Kosti.
Dječije kosti.
Ispod starog kamenog zida pronašli su tijelo Milana.
Bunar ga je sve ove godine čuvao.
Sahranili su ga na seoskom groblju.
Na njegovom spomeniku nije pisalo da je poginuo nesretnim slučajem.
Pisalo je samo:
„Milan Kovačević, dijete koje je predugo čekalo da ga neko pronađe.“
Nakon sahrane, Amra je još jednom otišla do bunara.
Bilo je ponoć.
Čekala je.
Ništa.
Nema smijeha.
Nema trčanja.
Nema dječijih glasova.
Samo vjetar kroz lipu.
Pomislila je da je sve završeno.
A onda je čula nešto.
Jedan dječiji glas.
Ali ovaj put nije zvučao tužno.
„Hvala.“
Amra se okrenula.
Na livadi nije bilo nikoga.
Samo je kraj bunara stajala mala crvena lopta.
Podigla ju je.
Na njoj je bilo ispisano jedno ime.
Milan.
Amra je odnijela loptu na njegov grob.
Od tog dana dječiji smijeh više se nikada nije čuo pored bunara.
Ali postoji nešto što stanovnici Gornje Ravni i danas pričaju.
Ako neko noću prođe pored stare lipe, ponekad će čuti djecu kako se igraju negdje daleko.
Jedan glas će uvijek biti posljednji.
I uvijek će reći:
„Čekajte me.“
A onda će se začuti još šest glasova:
„Ovaj put čekamo.“
I zato stariji u selu danas djecu uče jednoj stvari:
Nikada ne bježi od istine samo zato što si se uplašio posljedica.
Jer neke tajne mogu šutjeti godinu dana.
Neke mogu šutjeti pedeset godina.
Ali kada jednom pronađu put do noći, vratit će se tamo gdje su prvi put nastale.
Kod starog bunara.
I čekati.
Sve dok neko konačno ne kaže istinu.