U selu Vrbovac, skrivenom između gustih šuma i visokih bosanskih brda, postojalo je jedno pravilo o kojem se govorilo tiše nego o svemu drugom.
Neudata djevojka nikada nije smjela sama prići starom bunaru poslije ponoći.
Bunar se nalazio na kraju sela, tamo gdje je posljednja kuća prelazila u livadu, a livada u šumu. Bio je stariji od svih kuća u Vrbovcu. Njegove kamene zidove prekrivala je mahovina, a iznad njega se savijala stara kruška čije su grane izgledale kao prsti pruženi prema nebu.
Starije žene pričale su da voda u tom bunaru nije obična.
Ako bi djevojka, spremna za udaju, u ponoć prišla bunaru, spustila fenjer na zemlju i pogledala ravno u vodu, mogla bi ugledati lice čovjeka za kojeg će se jednog dana udati.
Ali postojalo je nešto još čudnije.
Lice bi se pojavilo samo jednom.
Ako bi djevojka trepnula, okrenula glavu ili pokušala ponovo pogledati sljedeće noći, voda bi joj pokazala samo vlastiti odraz.
Niko nije znao ko je prvi otkrio tu tajnu.
Neke su žene tvrdile da je bunar napravila djevojka po imenu Zlata, prije više od stotinu godina, nakon što je izgubila čovjeka kojeg je voljela. Druge su govorile da je bunar postojao mnogo prije nje.
A najstarije žene nisu govorile ništa.
Samo bi pri spomenu bunara prekrstile ruke preko grudi i rekle:
„Neke stvari nije dobro gledati dva puta.“
Te godine, u Vrbovcu su živjele tri neudate djevojke koje su bile dovoljno hrabre da iskušaju sudbinu.
Prva je bila Lejla, kćerka kovača Mustafe.
Druga je bila Amela, kćerka učitelja Hasana.
Treća je bila Hana, najmlađa od njih, djevojka čije je lice bilo poznato po cijelom selu.
Hana se dugo smijala priči o bunaru.
„Kakve su to gluposti?“ govorila je dok bi žene sjedile pred kućama i plele. „Voda ne zna ko će se za koga udati.“
Ali jednog ljeta, kada je mjesec bio pun, Lejla je odlučila da ode do bunara.
Niko nije znao da je otišla.
Obukla je bijelu košulju, uzela mali fenjer i krenula stazom između kuća. Noć je bila neobično mirna. Nije bilo laveža pasa, nije bilo vjetra, čak su i cvrčci utihnuli.
Kada je stigla do bunara, srce joj je snažno udaralo.
Spustila je fenjer pored kamena.
Zatim se nagnula.
U vodi je prvo vidjela mjesec.
Zatim su se krugovi na površini iznenada zaustavili.
Lejla je zadržala dah.
Iz tame ispod površine polako se pojavilo lice muškarca.
Bio je mlad.
Imao je tamnu kosu, oštar nos i neobično mirne oči.
Lejla je zurila u njega.
Nije trepnula.
Nije disala.
A onda je lice nestalo.
Voda se ponovo zatresla.
Lejla je ustuknula.
„Ko si ti?“ prošaptala je.
Nije dobila odgovor.
Sljedećeg jutra, dok je cijelo selo pričalo o nekoj lisici koja je tokom noći ušla među kokoši, Lejla je šutjela.
Samo je njena majka primijetila da je djevojka blijeda.
„Jesi li bolesna?“
Lejla je odmahnula glavom.
„Nisam.“
„Onda šta ti je?“
Lejla je dugo gledala kroz prozor.
„Ništa. Samo sam nešto vidjela.“
Nije rekla šta.
Sedam dana kasnije, u selo je stigao mladić po imenu Haris.
Došao je iz susjednog sela da pomogne amidži oko popravke krova na staroj kući.
Kada ga je Lejla prvi put ugledala, ispustila je zdjelu iz ruku.
Bio je isti.
Ista tamna kosa.
Isti nos.
Iste oči.
Čak je i način na koji je gledao bio potpuno isti kao u vodi.
Lejla je osjetila kako joj se noge tresu.
Haris ju je pogledao i nasmiješio se.
„Jesi li dobro?“
Lejla nije mogla odgovoriti.
Od tog dana priča o bunaru više joj nije bila smiješna.
Nakon nekoliko mjeseci, Lejla i Haris su se zaručili.
Ali prije zaruka, Lejla je otišla do Amelove kuće.
„Moram ti nešto reći.“
Amela ju je pogledala.
„Šta?“
Lejla je spustila glas.
„Bila sam kod bunara.“
Amela je problijedjela.
„Noću?“
Lejla je klimnula.
„Vidjela sam Harisa.“
Amela dugo nije govorila.
A onda je tiho rekla:
„Onda je red na mene.“
Iste sedmice Amela je otišla do bunara.
I ona je ugledala lice.
Ovog puta lice muškarca bilo je drugačije.
Bio je stariji, širokih ramena, sa ožiljkom iznad obrve.
Amela ga nikada ranije nije vidjela.
Mjesec dana kasnije u selo se doselio čovjek po imenu Faruk, koji je radio kao šumar.
Na čelu je imao isti ožiljak.
Amela se udala za njega godinu dana kasnije.
Sve je izgledalo kao dokaz da priča o bunaru govori istinu.
Samo je Hana odbijala vjerovati.
„To je slučajnost“, govorila je.
„Dvije slučajnosti?“ pitala bi Lejla.
„Možda.“
„Tri?“
„Vidjet ćemo.“
Ali jedne noći Hana je prestala govoriti da se ne boji.
Te noći je otišla do bunara.
Bilo je skoro dva sata iza ponoći kada je stigla.
Mjesec je bio skriven iza oblaka.
Hana je spustila fenjer.
Nagnula se.
U vodi nije bilo ničega.
Vidjela je samo crno nebo.
Onda se površina vode pomjerila.
Pojavilo se lice.
Hana se sledila.
Nije bilo muško lice.
Bila je to žena.
Starija žena.
Blijeda.
Sa dugom kosom.
Hana je napravila korak unazad.
Žena u vodi otvorila je oči.
Hana je vrisnula.
Fenjer je pao na zemlju.
A kada se ponovo nagnula, voda je bila potpuno mirna.
Nije bilo lica.
Samo njen odraz.
Hana se vratila kući prije svitanja.
Ali od tog dana više nije bila ista.
Počela je sanjati bunar.
U svakom snu čula je ženski glas.
„Nije lice ono što trebaš vidjeti.“
„Šta onda?“ pitala bi Hana.
Glas bi odgovarao:
„Dno.“
Hana je pokušala zaboraviti snove.
Nije uspjela.
Nekoliko sedmica kasnije, stari Mehmed, najstariji čovjek u selu, primijetio je da Hana svake večeri gleda prema kraju sela.
Jednog dana joj je prišao.
„Bila si kod bunara.“
Hana se ukočila.
„Kako znate?“
Mehmed je uzdahnuo.
„Jer sam i ja nekada vidio šta ne treba.“
Hana ga je pogledala.
„Vi ste vidjeli lice svoje žene?“
Mehmed je odmahnuo glavom.
„Ne.“
„Šta ste vidjeli?“
Starac je dugo šutio.
„Vidjela si ženu, zar ne?“
Hana je osjetila hladnoću niz leđa.
„Ko je ona?“
Mehmed je sjeo na kamen pored puta.
„Zvala se Zlata.“
Hana je jedva čujno rekla:
„Djevojka koja je napravila bunar?“
„Tako pričaju.“
„A šta se stvarno dogodilo?“
Mehmed je pogledao prema planini.
„Zlata je prije mnogo godina bila obećana jednom mladiću. Zvao se Jusuf. Jedne noći nestao je prije nego što su se vjenčali. Nikada ga nisu pronašli.“
„I ona je gledala u bunar?“
„Da.“
„Šta je vidjela?“
„Vidjela je Jusufovo lice.“
Hana je progutala knedlu.
„Onda je priča tačna.“
„Nije.“
Hana ga je zbunjeno pogledala.
„Kako nije?“
Mehmed je spustio glas.
„Zlata nije vidjela Jusufa u budućnosti. Vidjela ga je u vodi zato što je njegovo tijelo bilo na dnu bunara.“
Hana je zanijemila.
„Šta?“
„Jusuf nije pobjegao iz sela. Te noći je ubijen.“
„Ko ga je ubio?“
Mehmed je odmahnuo glavom.
„To niko nikada nije dokazao.“
Hana je osjetila kako joj se srce ubrzava.
„A Zlata?“
„Nakon što je vidjela lice, rekla je ljudima da je bunar pokazao njenog budućeg muža. Svi su mislili da je poludjela. Tek mnogo godina kasnije, kada se voda povukla zbog velike suše, na dnu su pronašli stare kosti.“
Hana je šutjela.
„Ali zašto djevojke vide lica budućih muževa?“
Mehmed ju je pogledao.
„Možda ih ne vide.“
„Šta onda vide?“
Starac je ustao.
„To pokušaj sama otkriti. Ali zapamti jedno.“
„Šta?“
„Bunar nikada nije pokazivao budućnost.“
Te noći Hana nije mogla spavati.
Razmišljala je o Lejli.
O Ameli.
O njihovim muževima.
O ženi koju je vidjela u vodi.
A onda joj je nešto palo na pamet.
Ako je bunar zaista pokazivao buduće muževe, zašto je ona vidjela Zlatu?
Sljedećeg jutra otišla je u staru općinsku arhivu.
Pretraživala je požutjele knjige satima.
Konačno je pronašla zapis star više od stotinu godina.
Pisalo je:
„Zlata, kći Mustafe, nestala trećeg dana nakon pronalaska tijela Jusufa.“
Hana je osjetila jezu.
Nastavila je čitati.
„Prije nestanka govorila je da će se istina vratiti kroz žene sela.“
Hana je zatvorila knjigu.
I tada je primijetila još nešto.
Na dnu stranice bilo je napisano ime.
Mustafa.
Isto ime nosio je i njen otac.
Hana je pomislila da je slučajnost.
Ali kada je kod kuće pitala oca za porodično stablo, on je izbjegao odgovor.
„Zašto pitaš?“
„Zanima me.“
Otac je spustio pogled.
„Neke porodične stvari bolje je ne dirati.“
Te riječi su joj bile dovoljne.
Te iste noći Hana je ponovo otišla do bunara.
Ovaj put nije ponijela fenjer.
Mjesec je bio pun.
Prišla je kamenom obodu i pogledala unutra.
Voda je bila potpuno mirna.
A onda je vidjela Zlatu.
Ali ovaj put Zlata nije bila sama.
Pored nje je stajao mladić.
Jusuf.
Hana je gledala u njih.
Zlata je podigla ruku i pokazala prema dnu.
Hana je zatvorila oči.
Kada ih je otvorila, lica više nije bilo.
Samo jedna riječ pojavila se na površini vode.
„KRV.“
Hana je potrčala kući.
Narednog jutra suočila je oca.
Nakon dugog ćutanja, starac je konačno priznao.
Njihova porodica čuvala je tajnu više od stotinu godina.
Jedan od njihovih predaka bio je čovjek koji je posljednji vidio Jusufa živog.
Ali nikada nije priznao šta se dogodilo.
„Zlata je cijeli život pokušavala dokazati istinu“, rekao je otac. „A kada nije uspjela, ostavila je poruku da će jednog dana neka djevojka ponovo pogledati u bunar.“
„Zašto ja?“
Otac je spustio glavu.
„Jer si ti posljednja iz te loze.“
Hana je osjećala da joj se cijeli svijet ruši.
„Šta trebam uraditi?“
Otac nije odgovorio.
Te večeri cijelo selo okupilo se oko starog bunara.
Hana im je ispričala sve.
Mehmed je potvrdio njene riječi.
Ljudi su šutjeli.
Tada je Lejla prišla bunaru.
„Možda trebamo očistiti dno.“
Faruk je donio konopac.
Haris je donio alat.
Do jutra su kamen po kamen uklanjali mulj sa dna.
A onda su pronašli nešto što niko nije očekivao.
Staru metalnu kutiju.
Unutra je bilo nekoliko pisama.
Jedno je bilo adresirano Zlati.
U njemu je pisalo da Jusuf nije ubijen.
On je pobjegao iz sela jer je saznao da ga žele natjerati da oženi drugu djevojku.
Ali najčudniji dio pisma bio je na kraju.
Jusuf je napisao:
„Ako se ikada vratim, tražit ću Zlatu kod bunara.“
Hana je podigla pogled.
„Znači, on je bio živ?“
Mehmed je uzeo drugo pismo.
„Ne samo živ.“
Na dnu pisma nalazio se datum.
Jusuf se vratio u selo mnogo godina kasnije.
Ali Zlata je tada već nestala.
Niko nikada nije saznao gdje je otišla.
Selo je godinama vjerovalo da je bunar pokazivao buduće muževe.
A prava tajna bila je mnogo bolnija.
Bunar nije pokazivao budućnost.
Pokazivao je ono što je bilo skriveno.
Lica ljudi koji su nosili neku nedovršenu priču.
Lejla je kasnije shvatila zašto je vidjela Harisa.
Amela je razumjela zašto je vidjela Faruka.
A Hana je shvatila zašto je vidjela Zlatu.
Nije joj pokazala budućeg muža.
Pokazala joj je ženu koja je čekala više od jednog stoljeća da neko konačno otkrije istinu.
Od tada djevojke u Vrbovcu više nisu odlazile do bunara da vide za koga će se udati.
Bunar je ostao pokriven teškim drvenim poklopcem.
Ali svake godine, prve noći punog mjeseca, neko bi čuo tiho šuštanje vode ispod njega.
A ponekad bi se, kada bi mjesec bio dovoljno svijetao, kroz pukotinu na poklopcu moglo vidjeti nešto neobično.
Dva lica.
Jedno mlado.
Jedno staro.
Zlata i Jusuf.
Kao da još uvijek stoje jedno pored drugog, duboko ispod kamena.
I čekaju da neko ponovo pogleda.
Jer u Vrbovcu se i danas šapuće:
Bunar nikada nije pokazivao čovjeka za kojeg ćeš se udati.
Pokazivao je čovjeka čiju priču još nisi čula.