U selu Gornja Vrela, skrivenom između gustih šuma i visokih bosanskih brda, živjeli su starac Hamid i njegova žena Zehra. Njihova kuća bila je posljednja u selu, tik uz stari makadam koji je vodio prema planini. Iza kuće počinjala je šuma, a iza šume, kako su stariji pričali, nije bilo ničega osim stijena, divljih kupina i napuštenih pašnjaka.
Hamid je imao sedamdeset četiri godine, a Zehra sedamdeset. Živjeli su mirno, uzgajali nekoliko kokoši, dvije krave i mali vrt. Djeca su im davno otišla u Sarajevo i rijetko dolazila. Zbog toga su Hamid i Zehra uglavnom jedno drugom bili društvo.
Jednog ranog oktobarskog jutra Hamid je otišao iza sela da provjeri ogradu koju je prethodne noći srušila oluja.
Kiša je padala tri dana.
Dok je prolazio kroz gustu travu, primijetio je nešto neobično.
Iz zemlje je virio komad starog kamenja.
Hamid se zaustavio.
“Čudno”, promrmljao je.
Prišao je i rukama sklonio mokru travu. Ispod nje se nalazio širok kameni rub.
Nije bio običan kamen.
Bio je pravilno složen.
Hamid je počeo kopati oko njega i nakon nekoliko minuta shvatio da pred sobom ima nešto ogromno.
Bunar.
Ali ne običan bunar.
Kameni krug bio je širok gotovo tri metra.
“Odakle se ovo pojavilo?” šapnuo je.
Nikada ga ranije nije vidio.
Pozvao je Zehru.
Ona je ubrzo stigla, zadihana od penjanja uzbrdo.
“Kakav bunar?” upitala je.
Hamid joj je pokazao.
Zehra je dugo gledala u kameni otvor.
“Ja ovdje živim sedamdeset godina”, rekla je tiho. “Nikada nisam znala da postoji.”
Hamid je pronašao komad drveta i vezao ga konopcem. Spustio ga je u otvor.
Čekali su.
Ništa.
Spuštao je konopac sve dublje.
Deset metara.
Dvadeset.
Trideset.
Još uvijek ništa.
“Pa gdje je voda?” upitala je Zehra.
Hamid nije odgovorio.
Spustio je konopac još dalje.
Odjednom je drvo nestalo iz njegove ruke.
Konopac se naglo zategao.
Hamid je ustuknuo.
“Šta je?” upita Zehra.
“Ne znam.”
Povukao je konopac.
Nije išlo.
Kao da se nešto dole uhvatilo za njega.
Tada se iz dubine začuo zvuk.
Tup… tup… tup…
Tri udarca.
Zehra je problijedjela.
“To nije voda.”
Hamid je pogledao u nju.
“Vjerovatno je kamen.”
Ali ni sam nije vjerovao svojim riječima.
Te večeri nisu pričali djeci o bunaru.
Nisu pričali ni komšijama.
Samo su sjedili kraj peći.
Oko ponoći Zehra se probudila.
Čula je lupanje na prozoru.
Ustala je.
Napolju nije bilo nikoga.
Vratila se u krevet, ali tada je čula nešto drugo.
Tiho šaptanje.
Dolazilo je iz pravca šume.
“Zehra…”
Ona se ukočila.
Ponovo je čula.
“Zehra…”
Probudila je Hamida.
“Čuješ li?”
Hamid je sjeo.
Nekoliko sekundi slušao je tišinu.
A onda je i on čuo.
“Hamide…”
Njegovo ime.
Dolazilo je iz daljine.
Iz pravca bunara.
Ujutro su otišli do njega.
Konopac je još uvijek bio tamo.
Ali drveni komad više nije bio na kraju.
Umjesto njega, na konopcu je visio mali zahrđali metalni predmet.
Hamid ga je skinuo.
Bio je to stari ključ.
Na njemu je bilo urezano slovo M.
Zehra je uzela ključ.
“Ko je ovo mogao ostaviti?”
Hamid je šutio.
Nakon nekoliko sati otišli su kod najstarijeg čovjeka u selu, Mustafe efendije, koji je imao devedeset dvije godine.
Kada je Hamid spomenuo bunar, starac je dugo šutio.
“Ko vam je rekao za njega?”
“Niko. Pronašli smo ga.”
Mustafa je spustio pogled.
“Trebao je ostati zakopan.”
Hamid osjeti hladnoću.
“Ti znaš za njega?”
Starac je uzdahnuo.
“Znam.”
“Šta je unutra?”
Mustafa ih je pogledao.
“Prije mnogo godina, prije nego što sam se ja rodio, iza sela je postojala kuća. U njoj je živio čovjek po imenu Mehmed.”
Zehra pogleda ključ.
“Mehmed?”
Mustafa klimnu.
“Bio je čudan čovjek. Govorilo se da je kopao bunar jer je vjerovao da ispod zemlje postoji nešto što ne pripada ovom svijetu.”
Hamid se nasmijao.
“Narodne priče.”
“Možda”, reče Mustafa. “Ali Mehmed je jednog dana nestao.”
“Kako?”
“Niko nije znao.”
Mustafa ustade i priđe staroj polici.
Izvadio je požutjelu fotografiju.
Na njoj je bila kuća.
Ispred kuće stajao je mlad čovjek.
Mehmed.
Ali ono što je Hamida najviše zapanjilo bio je kameniti krug iza kuće.
Bunar.
“Isti je”, šapnuo je.
Mustafa klimnu.
“Posljednje noći prije nestanka, Mehmed je rekao svom bratu da je pronašao nešto na dnu.”
“Šta?”
“Nije rekao.”
Te noći Hamid nije mogao spavati.
Oko dva sata iza ponoći čuo je kako neko hoda ispred kuće.
Ustao je i pogledao kroz prozor.
Neko je stajao na putu.
Visok čovjek.
Obučen u staru tamnu odjeću.
Hamid je izašao.
“Ko si?”
Čovjek se nije pomjerao.
A onda je polako podigao ruku i pokazao prema šumi.
Prema bunaru.
Hamid je trepnuo.
Čovjeka više nije bilo.
Ujutro je našao tragove stopala.
Vodili su od bunara prema njegovoj kući.
Ali najčudnije je bilo to što su tragovi počinjali kod bunara, a nisu vodili prema njemu.
Kao da je čovjek izašao iz bunara.
Hamid je tada odlučio da mora saznati šta se nalazi na dnu.
Sa Zehrom i dvojicom komšija, Adnanom i Farukom, otišao je do bunara.
Spustili su lampu na konopcu.
Svjetlost je nestala u mraku.
Spustili su kameru koju je Adnan imao.
Nakon nekoliko minuta izvukli su je.
Na snimku se prvo vidjela samo kamena unutrašnjost.
A onda…
Zehra je vrisnula.
Na samom dnu nalazila su se vrata.
Stara drvena vrata.
U sredini je bila ista oznaka kao na ključu.
Slovo M.
“Nemoguće”, rekao je Faruk.
Hamid je uzeo ključ.
“Moramo sići.”
Veću grešku nisu mogli napraviti.
Sutradan su napravili ljestve i spustili se.
Bunar je bio mnogo dublji nego što su očekivali.
Kada su stigli do dna, stajali su ispred vrata.
Hamid je ubacio ključ.
Okrenuo ga.
Brava je kliknula.
Vrata su se otvorila.
Iza njih nije bila prostorija.
Bio je tunel.
Tunel je vodio duboko ispod planine.
Na zidovima su se nalazile stare svjetiljke.
Neke su još uvijek imale ulje.
Adnan je upalio jednu.
I tada su vidjeli nešto zbog čega niko nije mogao progovoriti.
Na zidovima su bila ispisana imena.
Desetine imena.
Neka su bila stara više od sto godina.
Ali među njima su pronašli i imena ljudi koji su još živjeli u selu.
Faruk je prišao zidu.
Njegovo ime bilo je tamo.
FARUK KOVAČ.
Ispod njega datum.
Datum koji još nije došao.
Faruk je ustuknuo.
“Ne…”
Hamid je nastavio gledati.
Na drugom zidu bilo je ime:
Zehra Hadžić.
Datum je bio za tri dana.
Zehra je počela plakati.
A onda je Hamid ugledao svoje ime.
HAMID HADŽIĆ.
Ali ispod njega nije bilo datuma.
Bila je samo jedna rečenica.
“On će posljednji saznati istinu.”
Tada su začuli korake iza sebe.
Polako.
Jedan po jedan.
Neko je dolazio tunelom.
Adnan je podigao lampu.
Iz tame je izašao starac.
Bio je blijed.
Duga sijeda kosa padala mu je preko ramena.
Hamid ga je pogledao.
U ruci je držao istu vrstu ključa.
“Mehmed?” šapnu Mustafa, koji je neprimjetno sišao za njima.
Starac se nasmiješio.
“Napokon ste otvorili vrata.”
Zehra se uhvatila za Hamidovu ruku.
“Ali Mehmed je nestao prije sedamdeset godina.”
Starac je pogledao Hamida.
“To su vam rekli.”
Prišao je zidu.
“Ja nisam Mehmed.”
Pokazao je na jednu od prostorija.
Tamo su stajale stare kutije, dokumenti i fotografije.
Na jednoj fotografiji bio je Mehmed.
Pored njega je stajao drugi čovjek.
Hamid je problijedio.
Čovjek pored Mehmeda bio je njegov vlastiti djed.
A iza njih se vidio isti bunar.
Mustafa je zatvorio oči.
“Znao sam da će se ovo jednom vratiti.”
Hamid ga pogleda.
“Šta si znao?”
Mustafa konačno progovori.
“Mehmed nije nestao. On i tvoj djed su otkrili podzemni prolaz. Ali nisu pronašli blago, niti nešto nadnaravno.”
“Šta su pronašli?”
Mustafa pokaže prema posljednjim vratima.
“Dokaze.”
Iza vrata nalazila se prostorija puna starih dokumenata.
Bili su to zapisi o ljudima koji su tokom rata nestajali, o zemlji koja je nezakonito oduzimana seljanima i o ljudima koji su decenijama skrivali istinu.
Mehmed je sve zapisao.
Ali prije nego što je mogao sve otkriti, bio je prisiljen pobjeći.
Nikada se nije vratio.
“Pa ko je onda ovaj čovjek?” upita Zehra.
Svi pogledaše starca.
On se nasmiješi.
“Ja sam njegov sin.”
Nastala je tišina.
“Došao sam ovdje prije trideset godina. Čuvao sam ovo mjesto.”
Hamid pogleda zid s imenima.
“A datumi?”
Starac uzdahnu.
“Nisu datumi smrti.”
“Šta su?”
“Datumi kada će svaki od tih ljudi dobiti priliku da sazna istinu o svojoj porodici.”
Hamid se okrenu prema svom imenu.
“A zašto kod mene nema datuma?”
Starac ga pogleda ravno u oči.
“Zato što ti nisi pronašao bunar slučajno.”
Hamid zanijemi.
“Kako misliš?”
“Mehmed je ostavio poruku samo za jednog čovjeka. Tvog djeda.”
Starac izvadi požutjelu kovertu.
Na njoj je pisalo:
“Kada Hamid pronađe bunar, predaj mu ovo.”
Hamid je drhtavim rukama otvorio pismo.
Unutra je bila samo jedna rečenica:
“Sine moga prijatelja, ako ovo čitaš, znači da je selo ponovo zaboravilo ono što nikada nije smjelo zaboraviti.”
Hamid je dugo gledao papir.
A onda je shvatio nešto još strašnije.
Na dnu pisma nalazio se datum.
Datum od prije samo dvije godine.
Mehmed je, prema svim pričama, nestao prije sedamdeset godina.
Hamid podiže pogled.
“Ko je napisao ovaj datum?”
Starac nije odgovorio.
Mustafa je počeo drhtati.
A onda se iz tunela začuo poznat zvuk.
Tup… tup… tup…
Tri udarca.
Svi su se okrenuli.
Na kraju tunela pojavila se sjena.
Starac je šapnuo:
“On je još uvijek ovdje.”
“Ko?”
Starac je pogledao Hamida.
“Mehmed.”
U tom trenutku svjetiljke su se ugasile.
Potpuni mrak progutao je tunel.
Zehra je čvrsto uhvatila Hamidovu ruku.
A iz dubine, iza zatvorenih vrata, začuo se stari, promukli glas:
“Kasnio si sedamdeset godina, Hamide.”
Svjetlo se ponovo pojavilo.
Ali starca više nije bilo.
Ni Mustafe.
Ni Adnana.
Ni Faruka.
Hamid i Zehra ostali su sami.
Na zidu ispred njih sada je bilo ispisano samo jedno novo ime.
HAMID HADŽIĆ — DANAS.
A ispod njega, riječ koja ranije nije postojala:
“SADA.”
Zehra je pogledala svog muža.
Hamid je shvatio da ono što su pronašli iza sela nikada nije bio bunar za vodu.
Bio je to ulaz.
Ulaz u tajnu koju je njihovo selo čuvalo generacijama.
I dok su iznad njih zvona seoske džamije najavljivala zoru, iz dubine zemlje ponovo se začulo lupanje.
Tri puta.
Tup… tup… tup…
Ovoga puta, međutim, odgovorilo je nešto drugo.
Iz sela.
Tri ista udarca.
Kao da je neko upravo pokucao na vrata njihove kuće.