U selu Ravne Poljane, skrivenom između šumovitih brda istočne Bosne, postojalo je jedno veliko polje koje su seljani zvali Crna Njiva. Niko nije znao zašto je dobilo to ime. Zemlja je tamo bila plodna, pšenica je rasla visoka, a ljeti bi cijelo polje mirisalo na suhu travu, mak i divlju mentu.
Ipak, djeca iz sela rijetko su se igrala na njegovom krajnjem dijelu.
Tamo je trava bila viša, zemlja neravna, a iza posljednje breze počinjala je gusta šuma.
Stariji su uvijek govorili isto:
„Ne idite tamo predvečer.“
Djeca nikada nisu dobila objašnjenje.
Jednog toplog augustovskog dana, četvero djece odlučilo je upravo tamo otići.
Bili su to dvanaestogodišnji Haris, njegova mlađa sestra Lejla, trinaestogodišnji Emir i njihova prijateljica Amina.
Nisu tražili ništa posebno. Igrali su se skrivača, trčali kroz visoku travu i gađali se osušenim klasjem pšenice.
Oko podneva Emir je primijetio nešto neobično.
„Stanite.“
Ostali su se okrenuli.
Emir je pokazivao prema zemlji.
Ispod trave je virio komad kamena.
„Šta je to?“
Sagnuo se i počeo rukama uklanjati travu.
Ispod nje se pojavio stari kameni zid.
Djeca su nastavila čistiti.
Nakon nekoliko minuta ugledali su savršeno kružan kameni rub.
„Bunar“, rekla je Amina.
Haris je pogledao u duboku tamu.
„Ovdje nikad nije bilo bunara.“
„Kako znaš?“
„Moj dedo je rekao da je ovo polje uvijek bilo samo njiva.“
Lejla je kleknula kraj kamena.
„Možda je jako star.“
Bunar je bio gotovo potpuno prekriven zemljom i korovom. Samo je mali otvor ostao slobodan.
Djeca su se približila.
Iz unutrašnjosti je dopirao hladan zrak.
Bio je to neobičan osjećaj.
Napolju je temperatura bila gotovo trideset stepeni, a iz bunara je izlazila hladnoća kao usred zime.
Amina je uzela mali kamen.
„Da vidimo koliko je dubok.“
Bacila ga je unutra.
Čekali su.
Jedna sekunda.
Dvije.
Tri.
Ništa.
Četvrte sekunde začuo se tup udarac.
Tup.
Haris se namrštio.
„Predubok je.“
Emir je pronašao duži komad drveta.
Vezao je za njega konopac koji je nosio u ruksaku.
„Spustit ćemo ovo.“
Polako je spuštao drvo.
Deset metara.
Petnaest.
Dvadeset.
Konopac je još uvijek išao.
„Nema dna“, šapnula je Lejla.
Tada se nešto dogodilo.
Drvo je naglo stalo.
Emir je povukao.
Nije išlo.
„Zakačilo se.“
Svi su se nagnuli nad otvor.
I tada su čuli nešto.
Ne udarac.
Ne vodu.
Nego…
disanje.
Tiho.
Duboko.
Kao da neko dole spava.
Djeca su se pogledala.
„Jeste li čuli?“ upitala je Amina.
Niko nije odgovorio.
Ponovo su čuli.
Hhhh…
Pa tišina.
Haris je ustao.
„Idemo.“
Emir ga je pogledao.
„Čekaj.“
Ponovo su prišli.
Ovoga puta iz dubine je došao zvuk koji ih je potpuno sledio.
Neko je šapnuo:
„Pomozite mi…“
Lejla je vrisnula.
Svi su se odmakli.
„To je neko“, rekao je Emir.
„Ne“, odgovorio je Haris. „Nema šanse.“
„Čuo si kao i ja!“
Ponovo je došao glas.
Ovoga puta jasnije.
„Molim vas…“
Amina je počela plakati.
„Neko je zarobljen.“
Haris je odmahnuo glavom.
„Ne znamo šta je unutra.“
Emir je ipak kleknuo.
„Ko si?“
Dugo ništa.
A onda:
„Emire…“
Emir je problijedio.
Polako je ustao.
„Kako zna moje ime?“
Niko nije imao odgovor.
Glas se ponovo javio.
„Emire… siđi.“
Dječak je napravio korak unazad.
„Ne.“
Tada se začuo dječiji smijeh.
Kratak.
Poznat.
Lejla je pogledala brata.
„To je moj glas.“
Haris je zanijemio.
„Šta?“
„Čula sam sebe.“
A onda su svi čuli.
Iz bunara je dolazio smijeh.
Smijeh koji je zvučao upravo kao Lejlin.
Djeca su pobjegla.
Trčali su preko polja bez zaustavljanja.
Nisu se okrenuli sve dok nisu stigli do prvih kuća.
Tog dana nikome nisu ništa rekli.
Bojeći se da im odrasli neće vjerovati.
Ali sljedećeg jutra Haris je otišao po svoju loptu koju je ostavio na polju.
Nije smio prići bunaru.
Uzeo je loptu i odmah krenuo nazad.
Tada je čuo zvuk iza sebe.
Tup.
Okrenuo se.
Kamen na rubu bunara se pomjerio.
Haris je stajao nepomično.
A onda je iz bunara čuo svoj glas:
„Haris…“
Dječak je potrčao.
Kada je stigao kući, bio je potpuno blijed.
Njegov dedo Sulejman odmah je primijetio da nešto nije u redu.
„Šta se desilo?“
Haris je sve ispričao.
Sulejman nije rekao ništa.
Samo je gledao kroz prozor prema Crnoj Njivi.
„Dedo?“
Starac je dugo šutio.
„Jesi li siguran da je bunar bio tamo?“
„Jesam.“
„Jesi li čuo glas?“
Haris klimnu.
Sulejman je ustao.
Prvi put u mnogo godina izgledao je uplašeno.
„Nikada više nemoj ići tamo.“
„Zašto?“
Sulejman nije odgovorio.
Te noći nije spavao.
Pred zoru je otišao do stare škrinje koju je držao zaključanu.
Iz nje je izvadio požutjelu fotografiju.
Na fotografiji je bilo desetak djece.
Stajala su upravo na Crnoj Njivi.
U pozadini se nalazio isti bunar.
Sulejman je prstom dodirnuo jedno dijete na slici.
Bio je to dječak od desetak godina.
Njegov brat Ismet.
Sulejmanov brat nestao je prije šezdeset godina.
Nikada nisu pronašli njegovo tijelo.
Samo su jednog dana pronašli njegove cipele na rubu polja.
Ali postojalo je nešto što niko nije znao.
Ismet nije bio jedino dijete koje je tada nestalo.
Nestalo ih je troje.
Sva tri su posljednji put viđena na Crnoj Njivi.
Sulejman je godinama šutio.
Nije želio ponovo otvarati staru ranu.
Ali sada se bunar pojavio.
I znao je šta to znači.
Sljedećeg jutra otišao je do polja zajedno s Harisom.
Kada su stigli, bunar je izgledao potpuno drugačije.
Korov oko njega bio je spljošten.
Kao da je neko tokom noći hodao u krug.
Sulejman je prišao.
Pogledao je unutra.
I odmah se odmaknuo.
„Šta si vidio?“ upita Haris.
„Ništa.“
Ali lagao je.
Na dnu bunara, daleko ispod njih, vidio je svjetlost.
Žutu.
Treperavu.
Kao plamen svijeće.
Sulejman je znao da na toj dubini nije smjelo biti nikakve svjetlosti.
Te večeri okupio je nekoliko najstarijih ljudi iz sela.
Kada im je rekao za bunar, nastala je tišina.
Među njima je bio i stari Mehmed, koji je imao skoro devedeset godina.
„Mislio sam da je zatvoren zauvijek“, rekao je.
Haris je osjetio jezu.
„Šta je unutra?“
Mehmed ga je pogledao.
„Nije bunar.“
„Šta onda?“
Starac je spustio pogled.
„Ulaz.“
Ubrzo su saznali da su prije više od šezdeset godina postojali stari podzemni prolazi ispod sela.
Koristili su ih ljudi tokom ratnih godina.
Jedan prolaz počinjao je upravo ispod Crne Njive.
Ali nakon rata, ulaz je zatrpan kamenjem.
Bunar je, prema pričama starijih, služio samo kao maska.
Ispod njega je postojala prostorija.
Ali niko nije znao šta se dogodilo djeci koja su nestala.
Sulejman je odlučio sići.
Zajedno s Mehmedom i još dvojicom muškaraca napravili su čvrste ljestve.
Spuštali su se polako.
Nakon gotovo trideset metara stigli su do dna.
Tamo nije bilo vode.
Umjesto toga, nalazila su se drvena vrata.
Na njima je neko davno urezao tri slova:
I. S. A.
Sulejman je problijedio.
„Ismet.“
Otvorili su vrata.
Iza njih se nalazio uzak tunel.
Na zidovima su bile ogrebotine.
A onda su pronašli malu prostoriju.
U njoj su stajale stare limene kutije.
U jednoj su bile dječije igračke.
U drugoj stare fotografije.
A na podu…
tri para dječijih cipela.
Sulejman je pao na koljena.
Prepoznao je bratove cipele.
„Ismet…“
Tada se iz tunela začuo glas.
„Dedo…“
Sulejman se ukočio.
Glas je bio dječiji.
Ali zvučao je upravo kao Ismet.
„Dedo, gdje si bio?“
Mehmed je povukao Sulejmana.
„Ne odgovaraj.“
Ali starac nije mogao.
„Ismete?“
Tišina.
Onda se čuo smijeh.
Ali ovoga puta nije bio Ismetov.
Bio je to glas odraslog muškarca.
„Uvijek ste kasnili.“
Svi su se okrenuli.
Na kraju tunela stajala je sjenka.
Nije im prilazila.
Samo je pokazala prema zidu.
Tamo je bilo ispisano nekoliko imena.
Ismet.
Hasan.
Mirsada.
Ispod njih je stajao datum njihovog nestanka.
Ali ispod datuma nalazila se još jedna rečenica:
„Nisu umrli ovdje.“
Sulejman je osjetio kako mu se steže grlo.
„Gdje su onda?“
Sjenka je nestala.
Na njenom mjestu ostala su samo otvorena vrata koja su vodila dublje pod zemlju.
Muškarci nisu nastavili.
Izašli su iz bunara prije mraka.
Nakon toga djeca se više nikada nisu igrala na Crnoj Njivi.
Bunar je ponovo zatrpan kamenjem.
Seljani su izbjegavali govoriti o njemu.
Godine su prolazile.
Haris je odrastao i otišao u Sarajevo.
Lejla se udala.
Amina se odselila.
Emir je ostao u selu.
Ali niko od njih nikada nije zaboravio ono što su čuli.
Dvadeset godina kasnije, Haris se vratio u Ravne Poljane zbog djedove smrti.
Jednog dana otišao je do Crne Njive.
Bunar više nije bio vidljiv.
Na njegovom mjestu rasla je trava.
Haris je već krenuo nazad kada je začuo nešto.
Tiho.
Iz zemlje.
„Haris…“
Ukočio se.
Glas je bio isti kao onog dana.
Samo što je sada bio dublji.
Haris je prišao mjestu gdje je nekada bio bunar.
Ispod trave je ugledao komad starog kamena.
Podigao ga je.
Ispod njega nalazio se mali metalni poklopac.
Na njemu su bila urezana četiri imena.
Haris.
Lejla.
Emir.
Amina.
I ispod njih još jedno ime.
Ime koje ga je potpuno sledilo.
ISMET.
Haris je pobjegao iz polja.
Te večeri pronašao je staru djedovu škrinju.
U njoj je bila fotografija djece koja su nestala prije šezdeset godina.
Ali fotografija više nije izgledala isto.
Na njoj su sada stajala četiri nova djeteta.
Haris ih je prepoznao.
Bili su to on, Lejla, Emir i Amina.
Na poleđini fotografije stajala je jedna rečenica:
„Bunar ne pamti one koji su nestali. Bunar pamti one koji su čuli njegov glas.“
Haris je tada shvatio ono što niko prije njega nije razumio.
Djeca koja su nestala prije šezdeset godina nisu bila posljednje žrtve.
Bunar nije čekao njih.
Čekao je da neko ponovo čuje glas.
A kada bi ga jednom čuo…
bunar nikada ne bi zaboravio njegovo ime.